Po završetku ovogodišnjeg Dana D, članice VOX info baze koje su na toj manifestaciji izlagale, pustili/e smo da malo predahnu, no dok su dojmovi svježi, upitali/e ih za par komentara.
Leila Kasumović, koja je na Danu D do sada sudjelovala dvaput, jednom u sklopu grupne izložbe radionice “Pokreni Sirup”, drugi put s Marinom Jukić, istaknula je kako je lokacija odlična, no upozorila je na same prostorije koje su problematične jer mnoge nemaju prozor, odnosno prirodan izvor svjetla, što za neke radove može biti problem.
“Smatram kako je ovo izdanje Dana D daleko najbolje dosad. Vrlo je zaokruženo, dodani su novi sadržaji koji su me oduševili. Izdvojila bih mikrotulume u organizaciji Daria Devića i Petre Milički, koji su imali super koncepte i oslanjali se na doživljaj što je u kontrastu s tradicionalnim vrijednostima dizajna”, komentirala je.
Ena Jurov je otkrila zadovoljstvo lokacijom, kao i prostorom u kojem je izlagala, iako je izrazila sklonost zajedničkom izlaganju, umjesto ovog koncepta gdje svaki umjetnik ima zasebnu prostoriju. Iako do sada nije sudjelovala u ulozi izlagačice, već posjetiteljice, Jurov je zadovoljna svojim debitantskim nastupom na festivalu . “Mislim da je ovo najbolje izadnje do sada, bilo je odlično.”
Vedrana Mastela, koja je sudjelovala u D – marketu pohvalila je koncept izložbe i prostornu izvedbu, koja je omogućila veću vidljivost i bolji kontakt s publikom. “Mislim da sam koncept festivala nije potrebno mijenjati već nastaviti raditi na poboljšanju realizacije i sadržaja istog te komunikaciji s izlagačima.“
Barbara Bjeliš, kojoj je ovo treće sudjelovanje na Danu D, na kojem je, kao i prošle godine, sudjelovala na grupnom izlaganju s kolegama/icama s faksa, ističe: „Čini mi se da je ove godine sam postav bio bolje organiziran, te je bilo manje tehničkih problema, tako da se s te strane definitivno vidi napredak.„ Dodala je kako za nju ipak ništa ne može zamijeniti nekadašnju atmosferu u staroj Klaonici i Gredelju, no prostor u centru grada definitivno privlači više ‘slučajnih’ posjetitelja. Sam prostor, po njoj, iako manje otvoren, pruža više mogućnosti za doživljavanje svakog rada zasebno, odnosno bez okolne ‘buke’.
Sanja Rotter na Danu D sudjeluje od samih početaka i to joj je kao mladoj dizajnerici puno značilo, a izborom prostora stare vojne bolnice u Vlaškoj za ovogodišnju manifestaciju iznimno je zadovljna. „Unutrašnjost je arhitektonski idealna za puno sitnih izložbi i prezentacija, a dvorište je kao stvoreno za opušteno druženje. Nadam se da će eksponiranost zbog Dana D nekako utjecati na to da se ovaj kompleks sačuva i pod normalno koristi za kulturne i ine aktivnosti.“
Zanimalo nas je i kako vide svoju poziciju kao mladih umjetnica u Hrvatskoj, te susreću li se u svom radu, na ovaj ili onaj način, s rodnom diskriminacijom.
Mastela ističe da u Hrvatskoj „generalno nedostaje potpore kreativnim ljudima, posebice u modnoj industriji“, no isto tako smatra da ih možda upravo sva ta ograničenja tjeraju na veću kreativnost i dobra postignuća. Bjeliš je gledišta da je Hrvatsku teško sa sigurnošću nazvati plodnim tlom za bilo što, no optimistična je i čini joj se da se stvari kreću na bolje.
Diskriminacija na žalost postoji, svjesna je Mastela, no na manifestaciji kao što je Dan D to do sada nije primjetila, o čemu govore i radovi nagrađeni ove godine, dodaje Kasumović. Razlog tomu Bjeliš vidi u liberalnosti dizajna kao struke, te činjenici da se „dizajnera/icu većinom vrednuje po vještinama i portfoliju, te dojmu koji isti ostavljaju, a tek zatim, možda, po karakteru ili dojmu koji ostavlja sama osoba“.
Na tragu toga je i komentar Sanje Rotter, koja se s diskriminacijom ne susreće u polju dizajna, već u fazi proizvodnje „gdje ljudi možda nisu uvijek naviknuti na ženu koja se bavi drvnom tehnologijom“. Većim problemom od rodne diskriminacije ona vidi u dobnoj diskriminaciji jer mnogi često sumnjaju u sposobnosti mladih ljudi.
S posjetiteljima/icama nisu uspjele previše komunicirati, no opći dojam svih umjetnica vrlo je pozitivan, činili su im se zainteresiranima i znatiželjnima te pozitivno reagirali na radove, a ukupna atmosfera također je bila odlična.
Barbara Bjeliš ističe da na Danu D uvijek ima etabliranih dizajnera koji nedvojbeno donose vlastite stavove o radovima, a tako i o izlagačima, no preferira posjetitelja/icu koji je došao onako ‘slučajno’, vidjeti što ima, te se uspio ‘ufurati’ u neke radove i proučiti ih s dubinom koja mu omogućava da zaista razumije dizajn kao struku.
