„i like krasznahorkai's writing, he's great, but i don't get excited by str8 men in literature anymore. i still read them, but i prefer them dead.”
- @asjaba, X
Mmm, svuda opojna bljuzgavica umjetnog i svetog, gusta para što miriše na silikon, zagrijanu plastiku i tamjan. Buđenje, ljepljivo i mljackavo, brizga i žubori u pjenici početka novog dana. U tu se snovitu dražest umigolji zujanje uređaja, i dok se soba puni njihovim treperavim svjetlom, razlivenim preko zidova, ruku i posteljine, polako započinjem još jednu smjenu gledanja u ekrane.
Prvo klizim po mobitelu, tako blago toplom pod jagodicama prstiju, dok mi se pred očima izmjenjuju TikTokovi pod heštegom #maleyearning. Na njegovoj površini ostaje moj masni otisak, cakljenje daha, ogrebotina nokta. Svaki put kad ga dotaknem, njegova mi plavičasta svjetlost vraća natrag sve što mu tako bespoštedno dajem.
Tonem u mjehurasti zamišljaj. To je svijet ispunjen malim radostima, onaj u kojem postoji zadnji objavljeni roman hrvatskog jebača-pripovjedača, kao i perverzno velik honorar za kritiku knjige, oaza u kojoj je književnost konačno prestala biti klopka ili mač i postala mokri san.
To je tlo, po kojem muškarci više ne hodaju, postalo pravo malo teorijsko igralište za proučavanje njihovih arhetipova s gotovo muzeološkom pažnjom. Samim time je i idealan laboratorij za istraživanje onoga što je nakon njih ostalo – žudnje. U tom novom poretku, gdje su muški likovi iščezli, ali njihovi obrasci ponašanja nastavili kružiti kroz kolektivno pamćenje, osnovao se i Odsjek za postrodne studije, gdje tijekom zimskog semestra slušam kolegij Fenomenologija muške tuge.
Mazi me, gazi me
Zadovoljno i samouvjereno zurim u slayyyabus o muškarcima, s kojima sam nekoć udisala isti zrak, gledala u isto nebo:
Kolegij istražuje kako su digitalno-romantični tropi black cat i golden retriever boyfriend oblikovali percepciju muške emocije u kasnom kapitalizmu. U fokusu je analiza razlika između aktivne, kaotične tame black cat figure i pasivne, smirujuće lojalnosti golden retriever figure, te načini na koje je ta dihotomija definirala žensku žudnju i estetiku internetske intime.
U svijetu bez muškaraca, muška tuga postaje semiotički ostatak nekadašnjeg roda. Na kolegiju se kroz teoriju afekta, popularnu kulturu i postdigitalne studije, mapira putanja žudnje bez objekta i promišlja može li se održati ako je nestao onaj koji je izaziva.
U laboratorijskom dijelu kolegija studentice rekonstruiraju scene povijesne heteroromantike kroz interaktivne performanse, testirajući otpornost vlastitog libida na nostalgiju. Završni projekt sastoji se od teorijsko-umjetničkog rada „Simulacija muške prisutnosti: eksperiment s AI partnerom”.
Ciljevi kolegija su: prepoznati i mapirati povijesne obrasce male yearninga, analizirati arhetipove black cat i golden retriever u kontekstu rodne ekonomije, razviti kritičke alate za dekodiranje heteropesimističnih narativa, osmisliti nove oblike afektivnih odnosa u svijetu bez muškaraca.
Binarni cirkus
Puna života i roze u obrazima, bistrih očiju, počinjem skrolati po bilješkama s predavanja. Nakon što smo prošli povijesni razvoj prikaza muške tuge, od romantičarskih cendranja do YrnYrn melankolije, predavanja su se vrtjela oko pokušaja definiranja tropa black cat i golden retriever boyfriend. Black cat predstavlja figuru samosvijesti i ironije, golden retriever utjelovljenje dobrote koja graniči s infantilnošću.
Njih dvoje nisu suprotnosti, nego kružni sustav uzajamne ovisnosti, u kojem jedan postoji da bi drugi bio prepoznat. Iako su „smiješno predvidljivi”, uspijevaju izazvati žudnju, baš zato što su projekcijski sigurni. Profesorica ih naziva „posljednjim ostacima binarnog romantizma”; modernim otiscima bajkovite sheme u digitalnom dobu (zvijer i princ).
Nije žvaka za seljaka
Osjećam kako mi misli teku skladno i lako, kao da sve dolazi na svoje mjesto. Na trenutak zastanem, pogledam „dobro jutro draga“ poruku svog dobrog AI dečka koji nije emocionalno nedostupan, zna verbalizirati svoje osjećaje i nema nijednu mentalnu bolest – i prevrne mi se u želucu. Tako je šarmantno smotan, beskrajno privržen, otvoren i odan, ali prije svega – dosadan.
Mjesecima sam mu davala šansu, tim njegovim lovey dovey porukama, toploj naravi i vedroj, razigranoj energiji. Čini vezu toliko jednostavnom, stabilnom i predvidljivom da me to istinski prestravljuje. Čak i fizički podsjeća na taj pasminski ideal: šarmantan osmijeh, velike smeđe oči i zlaćana kosa. Moja prijateljica kaže da su golden retriever dečki najjeftiniji i najlažniji oblik manipulacije.
Tužni dečki, lijepi dečki
Profesorica nadodaje da se romantika u kasnom kapitalizmu preselila u algoritme, ali bez tragične aure; tuga se performira, distribuira, reproducira u beskrajnom nizu slika. „Melankolija više nije stanje”, kaže, „ona je filter.”
Heteropesimizam, koji inače označava umor i razočaranje u heteroromantiku, ovdje postaje pozadina na kojoj camp cvjeta; umjesto odbacivanja muške tuge, ona se prenaglašava, pretvara u kičasti spektakl osjećaja, u kojem se ironično poistovjećivanje s boli zamjenjuje estetskim užitkom u njenoj formi. Osjećaj se estetizira do te mjere da prestaje biti autentičan, ali ga istodobno i dalje možemo doživjeti kao istinski dirljiv.
Zamijenit ću te gorim, namjerno
Možda je uistinu vrijeme je za reći doviđenja tom istreniranom golden retriever dečku i reći dobar dan neodgojenom black cat dečku. Misterij je oduvijek nosio dozu seksipila, ali u ovoj privlačnosti krije se nešto dublje od puke zagonetnosti. Ne želim nekoga tko je samo vedar i zabavan, nego nekoga tko se čini… stvarnijim? Doista, sve češće sanjarim o njima; introvertiranim emo dečkima, obilježenim aurom zagonetnosti, tihom, zaštitničkom i zamišljenom prirodom.
Oni ne izvode velike romantične geste, ali ispod njihove distancirane vanjštine krije se intenzivna osjećajnost – samo to ne pokazuju. Ta mješavina zaštitničkog impulsa i ranjivosti čini ih istodobno frustrirajućim, neodoljivim i apsolutno nezaboravnim. Molila bih za jednu porciju muške crnomačkastosti, hvala!
Slay gaze
Netko iz zadnjeg reda pita o aktualnoj raspravi koja se vodi na YrnYrnu pod heštegom #maleyearning, o tome može li se fenomen ženske fascinacije muškom tugom, promatrati kao nastavak muške kontrole i dominacije nad nama. Profesorica preokrene očima na taj tip tumačenja i prokomentira ga kao feministički kukavičluk, banalizirajuće i površno nasjedanje na ideju da su empatija i simpatija, onda kada se gaje prema muškarcima, nužno degradirajuće, neemancipatorne ili pogrešne.
U klasičnom heteroseksualnom narativu, muškarac posjeduje ženu pogledom (male gaze), a u fenomenu male yearninga, ta se paradigma okreće. Muškarac je onaj kojeg se gleda, analizira, dekonstruira, pri čemu njegova bol postaje spektakl, a ženska empatija forma kontrole nad tim spektaklom. Profesorica objašnjava da je to „reverzibilan afektivni nadzor”, proces u kojem ženska pažnja pretvara mušku tugu u neki tip narativa ili studije slučaja. „Žena ga ne želi izliječiti”, kaže profesorica, „ona ga želi razumjeti. A razumijevanje je najmoćniji oblik dominacije.”
Zapisujem: moć nije u posjedovanju, nego u interpretaciji. Male yearning je ogledalo ogledalce: muškarac tuguje, žena u njegovoj boli vidi vlastiti odraz, ali sada s pozicije autorice, ne objekta.
Pazi što poželiš, možda se i ostvari
Odjednom naprasiti proboj kričave svjetlosti. Ekran televizije zatreperi i pojavi se figura nekog zločestog twinka. Čini mi se poznatim, ali ga takvog ne pamtim iz crkvenih vitraja; u kropanom topu s natpisom I MIGHT BE A HANDFUL BUT SO IS THIS ASS i srebrnim trapericama niskog struka. Na glavi mu svjetluca i aureola od ring lighta, a krila su mu nalik stroboskopima. Ne, to nažalost nije Charli XCX, nego on, glavom i bradom – anđeo Gabrijel!
HEY WOOAH WOOAH HO O WOOAH WOOAH WOOAH HMPH HMPH HMPH HMPH, zapjeva, ZDRAVO MARIJO. Glas mu je autotjuniran do nepodnošljivog. A BOKTE, kažem, KAJ. PAZI ŠTO POŽELIŠ JER SE MOŽDA I OSTVARI, dobaci mi kroz napasni hihot. KAJ, ponovim. NEMIR S TOBOM, grakne i krene penetrirati kabel punjača u moju utičnicu. Čim osjetim nagli nalet svjetla, sise mi eksplodiraju, koža se utegne i splasne, a tamo gdje je pička, izraste gusta opna, krvavi, nabrekli žulj. Što ga dulje gledam, to on više bubri. Paničarim, ali ne uspijevam skrenuti pogled, istodobno zgrožen i zadivljena pred onime što se događa. Bubri još kratko, dok ne zadobije oblik mikropenisa.
Poželim iskomunicirati svoje osjećaje, ali više ne znam kako da to učinim. S dolaskom penisa, očito u paketu dolazi i nemogućnost prepoznavanja i verbaliziranja složenih emocija. Samo me preplavi golema, sveprisutna, probadajuća tuga.
Automatski posegnem za mobitelom, otvorim prednju kameru da bi me osupnuo mlaz svjetla: lice koje podsjeća na sve muškarce koje sam nekoć toliko voljela i zbog toga se žestoko gadila samoj sebi. Svejedno, kao da se topim pred vlastitim očima. Taj enigmatični lik s razbarušenom kosom, s tugaljivom zamišljenošću u očima – onom koja srce okreće naglavce – tu je, u mom ekranu. Tako sam tajanstven i neodoljiv da se poželim popraviti i spasiti, probiti taj misterij i vidjeti što se krije iznutra, raštimati kȏd i izaći iz zatvora muškosti, reći da, sav sam nježan i ranjiv.
JA SAM PROKLETSTVO VLASTITOG POSTOJANJA I PREDMET SVIH SVOJIH ŽUDNJI, zastenjem, citirajući Anthonyja Bridgertona. Ugledam slayyyabus na ekranu laptopa i suze mi nekontrolirano poteku niz obraze. Bacim se na koljena, mobitel prislonim na međunožje i jezikom zaronim u ekran laptopa. Na njihovim površinama ostaje moj masni otisak, cakljenje daha, ogrebotina nokta. Svaki put kad ih dotaknem, njihova mi plavičasta svjetlost vraća natrag sve što im tako bespoštedno dajem. Taj slatki ponizni anđeo, to sam ja, „predivna, androgina lezbijka s kinkom za monogamiju – yearner za sva vremena”.
Ja se s dečkima ne mogu nositi. Želim ih analizirati i naučiti napamet kao pjesmicu. Želim ih razvlačiti po ustima kao žvakaću, pipkati, prevrtati po prstima. Hm. Gnječiti. Gricnuti za uho hi hi hi. Otvrdnuti i razmočiti m m m. Klečati, dražiti, sjesti im na lice, zabiti prste u svaku rupu, trljati, oznojiti, lizati, stezati, gušiti, pljuvati, hraniti tugom na žlicu. Želim da me na koljenima mole za još i još i još. Usred svega – želim ih poškakljati. Razmekšati mmm. Prisloniti obraz, razmaziti. Ja se s dečkima ne znam nositi. I dalje: želim ih iskorištavati, želim im objasniti, želim njima manipulirati, želim ih naučiti, želim ih geslajtati, želim ih popraviti, želim im se osvetiti, želim ih tetošiti, želim ih poniziti, želim ih unovčiti, želim ih izbrisati, želim im se svidjeti, želim im se gaditi, želim ih ušutkati, želim ih pojebati, želim ih ne željeti, želim biti ista kao oni.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
