Larisa Mann, poznata i kao DJ Ripley, je pravna antropologinja, članica izdavačke kuće Dutty Artz i doktorantica sudske prakse i društvenog zakona na Sveučilištu Berkeley. Bavi se istraživanjem posljedica intelektualnog vlasništva na društvo, posebice autorskih prava. Proučava i pravne posljedice stvarnih kreativnih praksi na društvo, dajući etnografsku sliku i slične rezultate kvalitativnih istraživanja, također kroz analizu zapisa o autorskim pravima u popularnom tisku.
Larisin primarni cilj je otvaranje rasprave o pravu na vlasništvo kroz znanstvene empirijske dokaze, osobito kroz poveznicu između pokreta ograđivanja moćnika i borbe za ekonomsku i političku moć. Redovito se uključuje u rad sa zajednicom kroz stvaranje glazbe, tech industriju, sudjelujući u programima na pravnim fakultetima, istraživačkim centrima, hakerskim prostorima.
S Larisom smo razgovarale povodom njenog gostovanja na festivalu Republika u Rijeci.
Možeš li nam ukratko reći nešto o sebi i svom radu? Koje je tvoje područje interesa?
DJ-ica sam od 1995. Magistrirala sam ekonomsku povijest na London School of Economics, gdje sam istraživala razvoj jamajčanske glazbene industrije. Imam doktorat iz sudske prakse i socijalne politike s Berkeleyja – moja disertacija nosila je naslov Dekoloniziranje autorskog prava: Lekcija iz jamajčanskog uličnog plesa. Moje akademske prakse možete nazvati pravnom antropologijom i medijskom etnografijom te etnomuzikologijom.
Održala si predavanje na festivalu Republika u Rijeci. Možeš li nam predstaviti temu o kojoj si govorila?
Govorila sam o jednom od svojih istraživačkih projekata u kojem se bavim načinima na koje globalno umrežena medijska tehnologija može naštetiti marginaliziranim zajednicama. O tehnologiji se često govori kao o oslobađajućoj sili, alatu kojem svi trebaju imati pristup. Međutim, ona također može odrediti kako ljudi uspostavljaju međusobne odnose, ali i odnos prema tradiciji, povijesti i kulturnim praksama. Tehnološki sustavi u sebi imaju ugrađene kulture i mogu biti više ili manje neprijateljski nastrojeni prema ljudima ili zajednicama iz drugih kulturnih tradicija. Govorila sam i o tome kako je tehnologija obilježena rodnim pretpostavkama (koje su istovremeno i kulturne, naravno) koje mogu omogućiti sustavima, platformama ili institucijama da provode rodnu nejednakost.
Kakva je, po tebi, situacija s feminizmom u SAD-u danas? Pravo na pobačaj i na kontracepciju te nasilje u obitelji neki su od ključnih problema. Kakav je tvoj stav prema položaju žena u Americi iz perspektive prava i svakodnevnog života?
Mislim da bi trebalo drugačije definirati probleme s kojima se žene susreću. Istina je da se pozitivni pomaci po pitanju pobačaja poništavaju nevjerojatnom brzinom. Međutim, brojni problemi žena nisu uvijek identificirani od strane mainstream feministkinja kao „ženski problemi“ zato što se one najčešće fokusiraju na iskustvo bijelkinja iz srednje klase, a prikaz „ženskih problema“ u medijima to samo pogoršava.
Siromaštvo, rasizam i imigracija/državljanstvo su ogromni problemi za žene u SAD-u. Čak i pravne izmjene kojima se ukida financiranje klinika koje obavljaju pobačaje imaju dalekosežne utjecaje jer onemogućuju siromašnim ženama pristup pristupačnoj zdravstvenoj skrbi. No kad je riječ o reproduktivnom zdravlju, tu je i pitanje prisilne sterilizacije crnkinja, siromašnih žena i zatvorenica. Nedavno se podigla prašina oko te teme, ali riječ je o kontinuiranoj praksi s dugom poviješću. Uz to, postoji problem s nasiljem nad queer i transrodnim ženama, osobito crnkinjama, te epidemija seksualnog nasilja nad Indijankama. Tim ženama prijeti nasilje ne samo na ulici, već i od policije, kao i u vlastitim domovima, a pravni sustav im ne pomaže. Rasizam je neodvojiv od seksizma kada je riječ o razumijevanju problema žena. Osim toga, izuzetno je i pitanje što državljanstvo i ljudska prava doista znače, osobito uzevši u obzir užasna iskustva imigrantica.
Rekla bih da neke od poteškoća u masovnom organiziranju pokreta mainstream feministkinja proizlaze iz njihove nevoljkosti da uoče probleme crnkinja i drugih marginaliziranih žena kao „ženske probleme.“ Stoga je situacija s feminizmom u SAD-u takva da oni koji najglasnije promiču feminizam, osobito online, zapravo ne predstavljaju interese ili položaj brojnih žena u zemlji.
Kakav je tvoj stav prema cyberfeminizmu, uzevši u obzir da dominantna perspektiva kiberprostor i Internet smatra alatima za ostvarivanje slobode od društvenih konstrukta kao što su rodni identitet i seksualna razlika, te kao mrežu koja omogućuje novi, neutralni prostor za žensko djelovanje i aktivizam? Uočavaš li neke negativne aspekte sve većeg prožimanja žena i tehnologije?
Mislim da sam djelomično već odgovorila, no moja rasprava o autorstvu u idućem pitanju također zahvaća ovu temu. Nisam sigurna što cyberfeminizam jest, ali svjesna sam da veliki broj žena koje govore u ime feminizma online pripada bijeloj rasi, srednjoj klasi i cis-rodnom određenju, i pitanja koja one identificiraju kao feministička izravno mapiraju u vlastita iskustva. Postoje neke razlike između njihovih problema i problema ljudi koji su, povijesno gledano, dominirali online svijetom (bijeli cis-muškarci iz srednje klase), ali njihova rješenja se rijetko mogu primijeniti na probleme bilo koje druge skupine ljudi, uključujući one koji spadaju u kategoriju „žena.“
Ideja da je Internet neutralni prostor zanemaruje načine na koje online prisutnost može ljude učiniti ranjivima. Rekla bih da „neutralnost“ najbolje funkcionira za ljude koji se uklapaju u kategorije ljudi koji su izvorno dominirali online. (Online participacija uopće nije neutralna ako ne govorite engleski, zar ne? Nemate jednaki pristup zajednicama znanja…) Također mislim da sve veći vizualni aspekt Interneta (više fotografija i videa) donosi nove razine rizika i ranjivosti koji su osobito rodno obilježeni. Opasnost od outanja ili dehumanizacije, seksualizacije i fetišizacije prisutna je osobito u vizualnoj komunikaciji te ima rodni aspekt (i opasnost od rasističke fetišizacije i kulturne aproprijacije). Stoga veća uključenost tehnologije znači i veću uključenost različitih kultura i ljudi koji su kroz povijest dominirali u tehnologiji, što može biti loša stvar.
Žene su se kroz povijest odricale vlastitog autorstva, a time i identiteta, kako bi mogle objavljivati svoje radove. Iz tvoje perspektive, postoji li ta praksa i danas? Kakav je odnos između autorstva i ženskog identiteta?
Pitanje definicije autorstva i što ona znači za različite ljude i zajednice ključno je za moj rad. Glavno pitanje uvijek je „zašto je važno da znamo tko ili što je autor?“ – ponekad se radi o tome tko je plaćen, ponekad ljude zanima prošlost nekoga tko se bavio određenim kreativnim projektima, a ponekad je riječ o nečem sasvim drugom. Jedan od problema u SAD-u je to što se za autorstvo i vlasništvo nad autorskim pravima smatra da su nužno povezani. A zapravo su oboje rezultat pregovaranja između ljudi, ili su proizvod kreativnih tradicija i kulturnih pretpostavki.
Apsolutno je točno da ženski kreativni doprinosi češće bivaju potisnuti te da su žene češće potplaćene ili nisu plaćene uopće. Činjenica da se žene jednostavno ignoriraju ili zaboravljaju ili brišu iz povijesti kreativnog (i znanstvenog) djelovanja predstavlja stvarni problem. Čak i kada obavljaju istu vrstu posla kao muškarci, pod uvjetima koje su muškarci odredili, žene bivaju zanemarene ili zaboravljene. Isto vrijedi i za muškarce drugačije boje kože, ali i brojne pripadnike radničke klase i drugih marginaliziranih skupina. Međutim, postavlja se i pitanje razumijevanja što „stvarni“ kreativni rad jest. U konačnici, to pitanje nadilazi koncept autorstva i bavi se time kako vrednujemo različite oblike rada.
Misliš li da je Internet moderna verzija prakse objavljivanja pod pseudonimom? Mnoge žene objavljuju svoje tekstove, ili samo komentiraju, pod muškim imenom kako bi bile ozbiljnije shvaćene.
Internet ima iste probleme kao i bilo koji drugi sustav komunikacije koji postoji u društvu, dakle da. I određeni aspekti online participacije razotkrivaju te probleme u novom svjetlu – čime se također bavim u svom radu. Postoji prava konfuzija između opasnosti povezanih s nadzorom (kojeg „progresivno“ ili „aktivistički“ tehnološki nastrojeni ljudi obično percipiraju na negativan način) i između opasnosti povezanih s uhođenjem i zlostavljanjem – koje se često percipira kao prirodno, neizbježno, osobno i nebitno. To otkriva stvarnu grešku u razmišljanju o tome koje opasnosti ljudima prijete i tko ima moć na Internetu (i ne samo na Internetu, jer ti problemi su prisutni i u fizičkom svijetu, ili mogu prelaziti iz jednog u drugi).
Na kraju, koji su ti planovi za budućnost? Pripremaš li neke nove projekte?
Trenutno se honorarno bavim podučavanjem, radim kao glazbenica te sudjelujem u radu nekoliko organizacija kao što su Dutty Artz i Studio Rev. Moji planovi uključuju pronalaženje posla kao redovna profesorica na području New Yorka/New Jerseyja, pisanje članaka za znanstvene i popularne publikacije te rad na kreativnim projektima orijentiranima prema zajednici i ulozi tehnologije unutar marginaliziranih skupina.
