Iako je uvriježeno mišljenje kako je roza ženska boja, nije oduvijek bilo tako. Naime, ime je dobila po nabranom rubu cvijeta iz roda Dianthus u 17. st., a predstavljala je rodno neutralan modni odabir europske elite.
Situacija se mijenja u 19. st. kada muškarci počinju nositi poslovna odjela. Nakon Drugog svjetskog rata, sveprisutnost boje u raznim kampanjama i oglasima za kuhinje te kasnije njena simboličnost u borbi protiv raka dojke, afirmirala je rozu kao isključivo žensku boju.
U vizualnoj umjetnosti njezin je put bio nešto drugačiji. S obzirom na to da se koristila za prikazivanje seksa ili nasilja, isključiva povezanost sa ženstvenošću i intimnošću duboko se propitivala. Suvremeni umjetnici su mišljenja kako ne postoji nešto poput njezine prirodne datosti prema kojoj je ona sinonim za nježnost. Takvim shvaćanjem joj se oduzima moć da bude snažno sredstvo koje će propitivati ustaljene norme i pravila, ali i progovarati glasno o rodnoj ili klasnoj problematici.
Nastojeći promijeniti takvu situaciju, mnogi suvremeni umjetnici daju joj prvenstvo pri odabiru boje za svoje slike ili instalacije. Tako, umjetnica Beverly Semmes koristi u svome radu rozu kako bi cenzurirala intimne dijelove ženskog tijela nastojeći isprovocirati ustaljeno promišljanje o ženskoj erotici.
Umjetnica i pjesnikinja Melanie Braverman rozu boju provlači kroz vezove izložene u muzeju gay i lezbijske umjetnosti ne bi li upozorila na rodnu problematiku.
Richard Tuttle propituje granice tekstila i tkanine koristeći upravo rozu boju u svojim instalacijama.
Richard Mosse pak rozu boju provlači kroz ratnu tematiku svog dokumentarnog filma.
