U sklopu Cruisinga sa Srđanom Sandićem ovog je ponedjeljka u MaMi s Tatjanom Jukić i Renatom Jambrešić Kirin održana diskusija pod nazivom „Melankolija / pamćenje – zaborav - granice”. Gošće su se osvrnule na pitanja uloge feminističke kritike danas, distinkcije ženske povijesti i ženskog sjećanja te njihovog odnosa s pamćenjem, melankolijom i revolucijom.
„Uloga je svake kritičke teorije, pa tako i one feminističke, rasvjetljavati sve okoštale, potencijalno represivne i konzervatorske strategije, pokazati kako one politički djeluju u konkretnome trenutku te predložiti set praksi da bi se stvari oformile prema političkoj pedagogiji“, istaknula je dr.sc. Tatjana Jukić na pitanje što je danas uloga feminističke kritike.
Jukić je na početku naglasila da je mapiranje melankolije jednostavnom definicijom nemoguće, no, s obzirom na temu razgovora, zaustavila se na Freudovoj definiciji iz 1917. godine, o čemu je pisala i u svojoj knjizi Revolucija i melankolija. „Frojdovska melankolija se nažalost čitala kroz kulturnu povijest i fizičku teoriju 20. st. i percipirala kao stanovito utočište prošlosti i fascinacije prošlošću, koja zaprečuje svaki emancipacijski projekt jer onemogućuje aktivan pristup budućnosti.“Nazvavši ga promašenim načinom čitanja Freuda, Jukić nastavlja:
„Način na koji Freud rabi i aktivira logiku melankolije od antičkih izvora do danas čini mi se da upućuje u drugome smjeru i da bismo melankoliju kao angažman afekta mogli i trebali zahvatiti upravo u njezinom budućnosnom smislu, dakle, kao pokušaj da se kritički zahvati pitanje budućnosti.“
Pamćenje ženske povijesti i žensko sjećanje nisu sinonimi, ističe Jambrešić Kirin u knjizi Dom i svijet.
Pamćenje ženske povijesti institucionalizira se u dominantne kulturne diskurse, a uloga žena različito se interpretira u pojedinom ideološkom okviru. Sjećanje žena čine „autobiografski, testimonijalni i direktni upisi ženskog iskustva u pamćenje.“
Povezano s melankolijom, Jambrešić se nadovezuje na Jukić:
„Za žensko pamćenje, pogotovo za revolucionarna događanja kroz 20. st. važan je taj afirmativan moment, melankolično zazivanje aktivnog sudjelovanja u događaju same revolucije. Iz perspektive ženske povijesti, i 1. svjetski rat i Oktobarska revolucija, posebice Španjolski građanski rat te partizanski pokret u 2. svjetskom ratu, pamte se prije svega kao događaji koji su progresivno djelovali na povećanje ženskih ljudskih, socijalnih i političkih prava budući da se obilježeni aktivnim sudjelovanjem i mogućnošću ravnopravnog sudjelovanja žena u tim istim događajima.“
O situaciji današnje politike pamćenja u europskom kontekstu „vizualizacije, baštinizacije, digitalizacije ili medijalizacije“ arhivske građe, Jambrešić Kirin izdvaja primjere Hrvatskog povijesnog muzeja koji se trebao otvoriti u bivšoj tvornici duhana, Muzeja europske povijesti u Bruxellesu i Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kao mjesta arhiviranja povijesti koje nijedna institucija ne smatra vrijednim financiranja. Razlog tome leži u činjenici da ovi „muzeji budućnosti“ povijest žele prikazivali anacionalno.
Digitalni mediji ili kulturalna sučelja (p)ostaju važni za bilježenje ženske povijesti. Digitalizacija je dobro sredstvo kojim svaka praksa pamćenja i svaka inicijativa, pa tako i ženska povijest, može pronaći način da istakne legitimaciju svog viđenja jednog dijela prošlosti.
Proces rehistorizacije ženskog mjesta danas Jukić vidi kao vidi kao opasno mjesto jer dolazi do rehistorizacije ženskog iskustva u predrevolucionarne obrasce , odnosno kao svojevrsnu represiju „revolucionarnih sedimenata pod kompleksnim memorijskim mehanizmima.“
„Kulturne prakse 1960-tih i 1970-tih danas kao da su posve zaboravljene. Konstrukcija žena i ženskih afektivnih politika duboko odudara od onoga što se danas predstavlja kao emancipatorna praksa. Žena kao da je izgubila kompleksni mnemonički sklop koji je vezuje uz pitanja političke emancipacije.”
Feminističke povjesničarke poput Sklevicky i Slapšak opisale su proces domistifikacije i vezivanje žena za „ekonomiju njege i brige“ kao sredstvo za jačanje rodno odvojenih identiteta. Jambrešić Kirin desni diskurs vidi danas puno opasnijim jer je vezan uz jačanje antisekularnih ideologija i povijesni revizionizam. „Posebno je paradoksalno da je danas u javnom, mainstream diskursu puno prihvatljivije govoriti o seksualnom nasilju u domovinskom ratu nego o mirovnjakinjama i ženama koje su djelovale na mirovnjačkoj sceni.“
Jambrešić Kirin i Jukić su se dotakle i pitanje EU i problem njezina legitimiteta. „Europska unija kao politički projekt nikako ne zadobiva politički legitimitet“, ističe Jukić, i kaže kako je „nužno kritički razriješiti problem vrednovanja revolucionarnog impulsa koji je dao podlogu današnje Europe.“
„Rastuća provincijalnost u Europi je akutni problem. Što prije to shvatimo, lakše ćemo se nositi s problemom sadašnjeg trenutka“. „Da bi se kapitalizirala civilizacijska uloga Europe, nužno je proraditi traume 20. st. univerzalnim ritualima“, ističe Jambrešić Kirin i navodi dva načina, sekularni i religijski. UNESCO-ov prijedlog obilježavanja Svjetskog dana sjećanja na žrtve holokausta predstavlja sekularni pristup, a religijski je onaj koji predlaže katolička crkva, Međunarodni dan pročišćenja pamćenja. Kao još jedan primjer, u 2008. godini Europski parlament usvojio je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima u svom registru praznika.
„Sudbina revolucionarki je mjesto gdje se susreću revolucija i melankolija“, na kraju razgovora implicirao je Sandić.
Zapisom posvećenom Ani Nani Šilović pod nazivom Ljevičarski miraz, Renata Jambrešić Kirin oslikala je način na koji se žene u ovoj kulturi moraju nositi s ostacima revolucionarne prošlosti.
Problem ženskog posredovanja, i revolucionarnog i svakog drugog, je problem upisa i problem iznalaženja jezika kojim će se govoriti o nekom osobnom iskustvu. To je ono što sili žene da traže svoje prethodnice u povijesnom diskontinuitetu ili da se pozivaju na tuđa povijesna iskustva.
„Čvorište terora, revolucije i kontrarevolucije, kao i nespremnosti društva da čuje takav spoj je ono što određuje i dovodi do toga da se nakon pedeset godina pojavi interes za žene koje su bile neposredne sudionice Oktobarske revolucije i partizanskog pokreta,“ zaključila je Jambrešić Kirin.
Snimku razgovora možete pogledati ovdje:
