Izložbu Readykeulous by Ridykeulous: This is What Liberation Feels Like postavljenu u Muzeju suvremene umjetnosti St. Louis organizirale su umjetnice Nicole Eisenman i A.L. Steiner koje zajedno čine kustosku inicijativu Ridykeulous.
Radi se o promoviranju lezbijske nadmoći kroz strastvenu korespondenciju preko 40 umjetnika i aktivista koja vrvi uredničkom tjeskobom, pornografijom, pobunom i oštroumnim dopiskama. Također uključuje i izbor povijesno relevantnih video uradaka Sadie Benning, Dawn Frasch i drugih.
Povodom izložbe prenosimo vam dijelove intervjua Jessice Baran s organizatoricama.
Dakle, ova izložba tematizira urednička ograničenja – preuzimanje kontrole nad uredničkim procesom, iznošenje na vidjelo svega onoga što je izrezano iz određenih dijaloga. To što ste čak uredile popratne tekstove uz izloženo vjerojatno je najgenijalnija stvar koju sam vidjela u posljednje vrijeme.
ALS: Izložba se zove This is what liberation feels like i zaista se ne šalimo.
Zanima me dihotomija oslobođenje/nadmoć. Postoji hijerarhija no istodobno i otvoreni poziv svima?
ALS: To je iluzija.
NE: Hijerarhija je neka vrsta šale, zato što u našoj kulturi možemo biti, i često to jesmo, učinjene nemoćnima i bezglasnima. Zato dajemo sebi dopuštenje da budemo diktatorice. Nitko drugi neće.
ALS: Stvaramo svoju vlastitu hijerarhiju. Kako bi povjerovao da imaš pravo govoriti, potrebno ti je samopouzdanje i poduzetnost, zar ne? Ovo je primjer.
Dakle, ovdje [pokazuje na rukom dorađeni Guerrila Girls poster] se ne radi samo o feminizmu, nego doslovno o lezbijskoj premoći.
NE: Izložba ukazuje na činjenicu da se radi o razgovoru koji je otvoren, te da sve može i treba biti editirano. Ovi umjetnici bi se trebali moći vratiti i urediti svoj i bilo čiji rad.
ALS: Radi se o dijalogu. Pojedini radovi mogu izgledati kao osamljeni autonomni glasovi, no to nije nužno tako. Korespondencija Kathy Acker i Dennisa Coopera zapravo je jedina stvarna prepiska koju smo uključile, no to je zaista važno.
NE: Dennis Cooper u tim pismima kritizira Kathy Acker zbog nečega što kasnije preuzima i koristi u svom radu.
Guerrilla Girls su odavno kanonizirane, a Ridykeulos sada ima prvu izložbu u muzeju. Je li sva ova institucionalizacija obeshrabrujuća?
ALS: Guerrilla Girls su sada dio povijesti, i naravno da možemo govoriti o pozitivnim i negativnim stranama. Nešto što drugi zovu feminizam, mi zovemo feminizmi, jer se radi o pluralitetu koji se konstantno razvija. Kada smo 2006. godine prvi puta objavile ovaj rad, nekolicina ljudi smatrala ga je nepristojnim. Ne Guerrilla Girls, one nas nisu kontaktirale, iako su kasnije pitale mogu li rad koristiti u svojom show-u. I kritika i prihvaćanje su u redu. Tako umjetnost funkcionira.
NE: Kada smo tek počele, Ridykeulos uopće nisam smatrala umjetnošću. U glavi sam imala samo Steiner i sebe kako se zabavljamo u mojoj kući.
Intervju u cijelosti pročitajte ovdje.
