HBO-ova serija Looking, posljednji pokušaj ekranizacije gej identiteta i lifestylea, vjerojatno je najbolji medijski proizvod takve vrste od Weekenda. Nikakvo iznenađenje, s obzirom da većinu prve sezone scenaristički, redateljski i producentski potpisuje Andrew Haigh, britanski redatelj koji je prije dvije godine za gej kinematografiju učinio ono što je nedavno za lezbijsku napravio Abdellatif Kechiche s filmom Blue is the Warmest Colour. Serija je među kritičarima dobila pozitivnu ocjenu ali publika je ta koja podijeljena. Gledanost nije najbajnija (oko pola milijuna gledatelja po epizodi), a ipak se radi o vjernom prikazu jednog suvremenog gej života. A evo i zašto.
Looking prati priče trojice gej muškaraca iz San Francisca. Patrick je na pragu tridesetih i iza sebe nema niti jedan dugoročni ljubavno-emotivan odnos. Agustin je suvremeni umjetnik (ili netko tko bi to samo volio biti) u kreativnoj sezoni kiselih krastavaca dok je Don četrdesetogodišnjak na pragu krize srednjih godina i bez relevantnih životnih postignuća. Uz nekoliko pojačanja, ovaj trio čini okosnicu serije: sporedni lik Doris sve je osim klasične fag hag te funkcionira odlično ne samo kako prijeko potrebni komični element već netko tko suptilno i britko propitkuje odluke i identitete glavnih likova. Patrick utjelovljuje čežnju za stabilnim odnosom i ljubavi, Agustin sve pogrešne odluke koji jedan mladi gej može donijeti u životu dok Dom, kao senior, predstavlja strahove svakog gej muškarca: kad navršiš 40, Grindr ti šalje osmrtnicu – u šali će primijetiti u jednoj od osam epizoda.
Najveće kritike Lookingu idu od dijela zajednice koji smatra da nije reprezentativna serija. Ona, međutim, to ni ne treba biti. Gej muškaraca (pa tako i gej likova na ekranima) ima svakakvih: od zaljubljivih do onih koji šaraju, od parova kojima trojci nisu strani do onih koji cruisaju saunama ili štajgama. K tome, serija ne pribjegava stereotipu da gej muškarci isključivo partijaju, seksaju se, drogiraju i troše višak novca na shoppinge te lamataju rukama kad na radiju čuju Barbru Streisand.
Naviknuti se na brži tempo polusatnih epizoda nije lako, a očit je i manjak prostora za dublju karakterizaciju likova i istraživanje gej lifestylea. Ljubiteljima Will & Grace ili Queer as Folk bi Looking čak mogao biti dosadan, ali njegova kvaliteta leži upravo u post-gej identitetima koje protagonisti žive.
U Lookingu nema prožvakanih tema poput coming outa ili gej bashinga ali postoji zadovoljavajuća količina realnih dating iskustava ili situacija u kojima neobavezni seks ispadne daleko lošiji i poražavajući nego što je trebao biti, a monogamija predstavlja jedan od najvećih tereta dugoročnih odnosa.