Irena Matijašević diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik, a radi kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Piše eseje i poeziju; dosad je objavila zbirke “Naizgled”, “Južne životinje” te, prošle godine za AGM, “Danska H2O”. Pjesme su joj prevođene na njemački, slovački i poljski.
Irena Matijašević diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik, a radi kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Piše eseje i poeziju; dosad je objavila zbirke “Naizgled”, “Južne životinje” te, prošle godine za AGM, “Danska H2O”. Pjesme su joj prevođene na njemački, slovački i poljski.Srđan Sandić razgovarao je s Matijašević za Novosti.
Postoji li hrvatska ženska književnost? Tko je zastupa i kakve veze ima s tzv. ženskim pismom? Ima li, kao nekada, potrebe za tim distinkcijama?
Ne znam ima li potrebe, ali rade se te razlike. Ne znam jesmo li kao bića više određeni rodom, spolom, nacionalnošću, rasom, klasom… ili samo time kako se zovemo. To mi je nepoznato. Svatko sebi treba odgovoriti što je: je li žena ponajprije ili ponajmanje žena, je li Hrvat ponajprije Hrvat, pa onda sve ostalo? Je li srednja klasa, koja odumire, prvenstvena odrednica nečijeg identiteta? To su vrlo intimne stvari. Kad je riječ o književnosti, ne volim te podjele na žensku književnost i žensko pismo, jer sugeriraju manjinsku književnost i manjinsko pismo, jer nema analognog naziva za muški rod, koji je podrazumijevana književnost. A ženska je iznimka. Sigurna sam da činjenica što sam žena ipak utječe na moje pisanje, upravo onoliko koliko je i sadržana u mojemu identitetu. Najgore je krivotvoriti sebe i lažno se predstavljati.
U vašoj su posljednjoj zbirci pjesama Hamletove sugovornice dobile novi glas?
Shakespeareove sam sonete osjetila kao toplinu, tako je i počela knjiga “Danska H2O”, iz emocije. Osjetila sam bliskost sa ženama koje pate, Ofelijom i Gertrudom, a i s muškarcima. Nitko nije zlo po sebi. Takvim smo ljudima i sami okruženi. Puno je knjiga napisano kao obračun sa svijetom, zato što nije onakav kakav smo htjeli da bude. Svi prolazimo Ofelije, Gertrude, Hamlete, svi imamo faze kad smo ljuti i osvetnici, kad žalujemo za nekim bliskim, kad volimo a ne smijemo, jer je biti majka važnije od biti žena… Mislim da sam doticala univerzalne probleme, no u nekoj mjeri i specifične za ovaj prostor. Prvo mi je došla emocija, a ne ideja. Pretočiti tolike količine emocija u tekst bio je unutrašnji imperativ, kao i razviti razumijevanje nekoliko likova, pa im oprostiti: kad ih opišemo, da im i otpišemo…
Kakva junakinja danas treba biti i treba li uopće biti junaka?
Trebamo i junake i junakinje. Danska ima nekoliko junaka: tog kralja koji se budi iz mrtvih i još vjeruje u ljubav, buntovnicu Ofeliju, arhetipsku kći koja malo sliči i na Kordeliju. Imamo i Gertrudu, koja je survajvor, koja opstaje iako nije veliki idealist. Trebamo junake, jer junak signalizira ideale. A bez ideala, život je puko preživljavanje.
Intervju u cijelosti pročitajte ovdje.
