Kako se kalio zagrebački LGBT clubbing

Početkom 2000-tih godina u Zagrebu LGBT zajednica nije imala previše izbora kada je riječ o noćnom životu. Stariji pripadnici i pripadnice zajednice kao prvi otvoreno gay klub u Zagrebu pamte Bad Boy, koji je na Ksaveru od 1999. okupljao mahom muškarce, ali i dovoljan broj žena koje su bile željne opuštenijih izlazaka.

Nakon što je Bad Boy zatvoren, u centru grada 2002. godine otvorio se Global, kojeg se mnogi prisjećaju sa zanesenim osmijehom, unatoč tome što je većini njegovih tadašnjih posjetitelja/ica Global u pamćenju ostao kao klub kojeg su nazivali ‘Rupom’.

Klubovi Bad Boy i Global bili su revolucionarni za LGBT zajednicu i pružili joj mogućnost oslobađanja na relativno sigurnom mjestu (iako je zabilježeno nekoliko incidenata, oni nisu bili pravilo). Međutim ono što je bilo specifično za njih jest da nisu bili toliko orijentirani na kvalitetu programskog sadržaja, već su u periodu prije porasta popularnosti društvenih mreža i foruma bili jedina mjesta na kojima je LGBT zajednica mogla potražiti zabavu i međusobno se upoznati i povezati.

Global se zatvorio 2008. godine, a na sceni je nekoliko mjeseci vladalo zatišje. Gay klubovi i barovi koji su otvoreni u tom periodu (poput G bara i Rusha) postali su utočište za ljubitelje/ice domaće muzike ili komercijalnih hitova, a LGBT populacija alternativnijeg izričaja polako je počela zauzimati mjesta koja su do tada bila rezervirana za strejt publiku. Klima više nije toliko homofobna - u alternativnijim klubovima lezbijke i pederi osjećaju se dovoljno sigurno i više se ne moraju ograničavati isključivo na gay klubove. Polako počinje jačati nezavisna clubbing scena i osnivaju se prve inicijative ili partiji proizašli iz raznih udruga ili pojedinaca/ki zainteresiranih za stvaranje drugačijeg sadržaja.

U tom trenutku dolazi do podjele LGBT zajednice koja je prisutna i danas. Jedan dio zajednice težio je inkluzivnosti, dok je drugi dio zajednice i dalje tražio prostore koji su zatvorenijeg i privatnijeg tipa. Takve su potrebe previše različite da bi mogle uključivati obje struje u kojima se zajednica kretala, zbog čega su se prostori počeli značajno razlikovati po svojoj publici, a oni koji su siromašniji količinom programa postali su manjkavi za jedan ili drugi dio spektra interesa.

Među pionirima LGBT clubbinga kakav danas poznajemo u Zagrebu svakako su bili ZbeLeTron, Queer Zagreb partyji i Partycipacija. Naravno da se na sceni paralelno počeo razvijati dobar broj šarolikih programa namijenjenih LGBT/queer publici, međutim u ovom tekstu više ćemo se koncentrirati na kontinuirane klupske programe namijenjene LGBT zajednici koji su ušli u mainstream hrvatskog clubbinga.

Kako bismo dobilie bolji uvid u začetke i razvoj LGBT clubbing scene, s Martinom Ptiček (ZbeLeTron), Karlom Horvat Crnogaj (Queer Zagreb partyji) i Sarom Ercegović (Partycipacija) popričalie smo o njihovim zapažanjima, željama i iskustvima koja pamte iz tog perioda, ali i trenutnom viđenju LGBT clubbing scene u Zagrebu.

Kakvo je bilo tvoje prvo iskustvo s LGBT clubbingom, odnosno odlaskom u gay klub?

Martina: Ako se dobro sjećam, jedini klub u 2000-tima bio je Global. Nije neka tajna da je Global bio prvenstveno gay klub, unatoč tome što su jedno vrijeme postojale i te neke ženske večeri. Meni naprosto takva vrsta kluba, s tim đirom i tom muzikom nije odgovarala, nisam se nikada tamo ugodno osjećala. Ovo je zaista u potpunosti moj subjektivni dojam, i kao takvog ga treba i čitati.

Martina Priček / Foto: Nina Đurđević

Karla: Moji prvi susreti s LGBT clubbing scenom su bili obojeni uzbuđenjem zbog neočekivanog intenziteta atmosfere na tim mjestima (Bad Boy, Global), koje je vjerojatno bilo rezultat toga što su se ljudi u to vrijeme samo na takvim mjestima osjećali dovoljno slobodno da se ponašaju onako kako zapravo žele. Dodatan faktor su činile seksualizirane insinuacije tih prostora – od toga da je to sasvim očito bio kruzing prostor, do elemenata poput dark rooma, koji posve miješa intimno i javno.

Sara: Prvo clubbing iskustvo mi je ujedno bilo i prvo konkretnije upoznavanje LGBT scene općenito, tako da je to prilično upečatljivo razdoblje za mene. Prvi dolazak u Global se dogodio nakon višednevne potrage i zapitkivanja random ljudi po ulici o tome znaju li možda gdje je gay klub. Prijatelj i ja, užasno splašeni, frikirali smo ispred ulaza i bojali se ući, a bila je nedjelja i unutra je svega nekoliko ljudi ćaskalo, ništa ekstravagantno, ali dovoljno da skeniramo prostor tako da sljedeći vikend možemo uletiti na parti kao likovi iz filma u dugim crnim kaputima, loše glumiti da smo kul i opušteni, upoznati nekoga odmah na garderobi ili najkasnije na šanku i zanemariti činjenicu da je cuga skupa, a muzika ista plejlista. Bilo je grozno loše i ludo zabavno.

Kakvim ti se činio LGBT sadržaj koji je u trenutku nastanka alternativne LGBT clubbing scene bio dostupan u Zagrebu? Jesu li postojale inicijative/partyji koji su te, bilo svojim pozitivnim, bilo negativnim praksama, na bilo koji način inspirirali na kreiranje sadržaja?

Martina: Tih godina, osim već spomenutog Globala, pojavio se Queer Zagreb, za koji smatram da je značio puno i dao jednu novu dimenziju i perspektivu LGBT sadržaju. Već sama pojava takvog sadržaja bila je jedan veliki korak naprijed, a dodatnu vrijednost, po mom mišljenju, davala je činjenica da se program događao van gay klubova, u mjestima poput SC-a, kina Europe ili Lisinskog. Jedina moja ‘zamjerka‘ tadašnjem Queer Zagrebu je što mu je naziv bio taj koji jest – Queer Zagreb, što u hrvatskom jeziku u pravilu nikome izvan LGBT zajednice ne znači ništa, dok ideja queera u anglosaksonskom govornom području ipak ima neku priču. Unatoč mojoj malo zamjerci, mislim da je u kontekstu clubbinga i sl. Queer Zagreb bila zaista bitna stvar tih godina.

Karla: Ptiček je sa ZbeLeTronom napravila prvi korak za jedan samostalan, dakle nevezan uz neko (kulturno ili aktivističko) događanje, clubbing program u ne LGBT-prefiksirane prostore, a odmah nakon toga krenuo je koncept Partycipacije kao događaja koji se može odvijati u prostorima koji nisu identitetski obojeni. Naglasak je ovdje posebno stavljen na ne zatvorenost događaja, u smislu da fotkanje nije bilo zabranjeno kao što je to do tada bio slučaj s LGBT partyjima.

Karla Horvat Crnogaj / Foro: Matej Čelar

Sara: Sadržaj je bio nikakav, barem iz moje perspektive. No, ja nikako nisam dobro mjerilo, jer sam brijala po koncertima i u tom razdoblju sam bila već jako out, tako da uglavnom nisam brinula o reakcijama okoline. Osvajanje novih prostora i (ponekad opasno) testiranje tolerancije mi je postao usputni hobi, a Partycipacija je upravo ta ideja, samo omasovljena u pokret LGBT zajednice koja osvaja clubbing scenu. Meni su inspiracija bili festivali Rdeče Zore, Girls are Weird i ranija (više glazbeno orijentirana) izdanja VoxFeminae festivala.

Odakle ideja i potreba da kreirate, odnosno sudjelujete u organizaciji takvih inicijativa i partyja? Kako su izgledali u samim počecima, što su sve obuhvaćali i što su zapravo u to vrijeme pružali zajednici?

Martina: Povijest voli mistificirati stvari, tj. ljudi vole davati dozu mističnosti i važnosti, pa ću možda sad ispasti malo i bezobrazna kad kažem da nema neke velike dubine i priče oko nastanka ZbeLeTrona, barem ne onog prvog. Prvi ZbeLeTron nije bio produkt dubokog promišljanja i velikih priprema, više je bilo na način ‘E, ajmo napraviti tulum’. U organizaciji prvog ZbeLeTrona u Funku u Tkalčićevoj, osim mene sudjelovala je ekipa iz K-Zone . Imale/i smo nešto sitno novaca da platimo DJ-icu, ja sam okrenula par brojeva telefona i organizirala prostor. Bilo mi je bitno da prostor ne bude gay klub.  Facebook je tada tek postajao popularan na našem području, ali je bio dovoljno popularan da se vijest o lezbijskom tulumu uspješno proširi (danas bi se to zvalo SocialMedia marketing) i naprosto se dogodio event koji je bio popriličan hit. Budući da je prvi ZbeLeTron prošao super, nastavile smo s organizacijom. Ja sam vodila stvar sljedećih godinu do dvije. I dalje su to bili tulumi, a za svaki smo pokušale osmisliti neku temu i napraviti neki smiješan, možda čak i malo provokativan flajer. Marketing je išao preko Facebooka i, pretpostavljam, usmenom predajom. Nakon nekoliko tuluma u Funku, prebacile smo se u Mediku, jer nam je trebao veći prostor (tamo bi napunile i Attack i Chakkinu birtiju).

Partycipacija u Medici / Foto: Matej Čelar

Karla: Željela sam da u pitanju ne bude samo clubbing, pogotovo ne onaj koji je određen nekim zajednicom, već da ima određenu dodatnu vrijednost za cjelokupnu klupsku kulturu grada. Kako bih to ostvarila, zanimljiva su mi bila tri elementa: neiskorišteni industrijski prostori, bujajuća alternativna elektronska scena regije (ponajviše elektronički bendovi) te nastanak inicijativa koje su uključivale DJ kolektive. Htjela sam postići da queer prefiksirani partiji postanu clubbing destinacijom za cjelokupnu party publiku u Zagrebu, a paralelno ponuditi nešto više od onoga što se tada moglo doživjeti na sceni.

Tijekom par godina godina prošli smo kroz nekoliko zanimljivih lokacija po gradu, koje su kasnije mahom postale uvrijeđene clubbing destinacije, a neke su se pretvorile i u klubove. U svibnju 2009. su to bili partyji u Medici, koja tada još nije imala razvijen klupski program. Kako se Medika uspostavila kao uobičajeno mjesto izlazaka, nije mi više bila toliko zanimljiva, a taj sam koncept počela primienjivati u prostorima poput Katrana ili Klaonice.

Sara: Global se zatvorio, ništa se nije dešavalo, scena se svela na druženje u par kafića, i naravno da se javila potreba da LGBT zajednica zapartija. Prva Partycipacija se dogodila u proljeće 2009. u Gjuri, a inicijativa je došla od tadašnjeg tima za organizaciju Prajda. Program je zamišljen kao cjelogodišnji plan stvaranja prostora u kojem će se LGBT identiteti slobodno živjeti u komunikaciji s generalnom populacijom. Iste godine, nešto ranije, dogodio se i prvi ZbeLeTron, tako da je očito da je tada eruptirala potreba LGBT zajednice za opuštenijim, slobodnijim i kvalitetnijim noćnim životom. Aktivistička dimenzija  bila je glavni pokretač tih inicijativa, no drago mi je da u ime aktivizma nije bila zapostavljena kvaliteta programa.

Sara Ercegović / Foto: Matej Čelar

Koji su bili izazovi, a koje prednosti s kojima ste se susretale prilikom organiziranja takvog sadržaja? Kako su izgledali pokušaji da u sadržaje koje razvijate pokušate uvesti neke nove i do tada neuobičajene koncepte?

Martina: Mislim da je ovdje bitno spomenuti da su se u pravilu LGBT događanja tih godina prijavljivala policiji, koja bi ispred prostora u kojem se event događa postavila nekoliko pripadnika svojih snaga da nas čuvaju. ZbeLeTron nije bio prijavljen niti čuvan i tu jesmo išle/i glavom kroz zid, ali srećom sve je prošlo bez nasilja. Unutar organizacije bilo je i  malih prepirki oko toga hoće li se event fotkati , a fotke stavljati na Facebook, ali ja sam bezobrazno inzistirala na tome da se fotka i stavlja na Facebook bez nekih upozorenja, što također tih godina nije bila baš uobičajena stvar. Danas možda izgleda malo smiješno, nakon svih ZbeLeTrona, Prajdova i Partycipacija s kojih možete pronaći brdo fotki na internetu, ali to je općenito tada bila poprilično velika stvar.

Karla: Treba uzeti u obzir da je to bilo vrijeme kada je party scena bila jako vibrantna i kada su se već odvijali neki pionirski projekti koji nisu bili vezani uz aktivističke organizacije, a koji su po meni bili posve queer u svojoj priči - fetish partyji Parafilija i vizionarski projekt BlitzKidza koji su bili posve ispred svog vremena, zbog čega projekt nije zaživio. Ono što je ta vibrantnost scene omogućila je poigravanje koje je rezultiralo tematskim partijima (koje je kasnije ZbeLeTron po mom mišljenju razvio do savršenosti), a meni se osobno svidjela prilika da se, s obzirom na publiku koja se sastojala od nekoliko stotina posjetitelja, na tim partijima regionalni glazbenici/e predstave sa živim nastupima, što tada nije bila uobičajena forma za clubbing.

 

Queer Party u Katranu

Danas to više ne bi bilo moguće, jer se općenito clubbing scena promijenila. Clubbing scena protjerana je u predgrađa; na istočnoj strani tu je, recimo, Masters, na zapadnoj Das Haus, a ukoliko se odvija bliže centru, onda je marginalizirana kvalitetom prostora, ograničena na poluskvoterske uvjete kao što su Medika ili Paromlin, gdje se na kraju preselio Sirup kada više nije bilo dovoljno publike da održava ambiciozni projekt kvalitetnog, a istovremeno i uređenog kluba izvan centra.

Sara: Clubbing ove vrste se, za početak, bitno razlikovao od clubbinga u gay klubovima, jer nije zasnovan na fizičkom prostoru kluba kao okupljališta i rotirajućim tjednim programima, već je fokus bio na zanimljivom i raznovrsnom programu i ideji otvorenog queer partija na načelno strejt mjestima,  bez prethodnog najavljivanja dolaska preko mailing liste. Izazov kod organiziranja takvih partija je činjenica da LGBT zajednica ne pripada istoj glazbenoj sceni, no s mish-mash programom taj izazov je pretvoren u prednost, jer se često dešavalo da ekipa na partiju doživi neko glazbeno iskustvo koje bi teško doživjela drugdje, jer je većina glazbenih događanja žanrovski strože definirana. 

Kako danas doživljavate LGBT clubbing scenu u Hrvatskoj? Možete li je usporediti s LGBT clubbing scenom u regiji i šire?

Martina: Ja više ne izlazim i nisam aktivna na sceni, tako da zaista ne mogu odgovoriti na ovo pitanje.

Karla: Osiromašenje scene počelo se vidjeti u naznakama 2013, a definitivno 2014. i 2015. kada je sasvim primjetno opadanje broja publike i općenito clubbinga. U vrijeme uzleta od 2009. do 2011. kada smo svi istovremeno radili partije za zainteresiranu, a brojnu publiku, to je bilo jako poticajno okruženje (u obliku neke pozitivne konkurencije) da nam programi budu što bolji.

Ono gdje je specifična moja pozicija jest da sam bila vezana uz organizaciju koja se bavi događajima u kulturi te sam se mogla opustiti u produkcijski zahtjevnije događaje, odnosno kreiranje party prostora u napuštenim tvornicama poput Katrana ili Klaonice (koja nije imala ni vodu ni struju). Takve projekte sam smatrala aktivističkima, ne samo po pitanju podržavanja lokalne glazbene scene ili LGBT zajednice, već i po mogućnosti da se putem clubbinga ukaže na slobodnije življenje, što su kolektivi poput njujorškog Pussy Faggota sasvim sigurno mogli ostvariti za domaću publiku, bila ona LGBT ili ne.  Riječ je o otvorenijem stavu spram seksualnosti i identitetima koji se može primijeniti znatno šire od LGBT zajednice, a nadam se da je upravo to ono što su takvi partiji uspjeli napraviti. Za tu priliku sam zahvalna Queer Zagrebu koji mi je ukazao povjerenje da svoju ideju pokušam sprovesti u djelo.

Voljela bih da ljudi budu svjesni da je zagrebačka lezbijska clubbing scena iznimna na međunarodnoj razini. Moje iskustvo iz Tokija uključuje zatvorene uštogljene i nepretjerano posjećene događaje koji se nazivaju 'Girls partyjima', a u potrazi za živom lezbijskom zabavom u Berlinu ili Parizu čovjek će nerijetko naići na otužnu komornu atmosferu barova s tek nekoliko posjetiteljica, što sve skupa podsjeća na getoiziranu vremensku kapsulu. Iz ove priče, kao i mnogih drugih, izuzimam Amsterdam. Ono što je međutim prisutno svugdje gdje putujem je segmentiranje. U New Yorku je to, nažalost, čak rasno, a u Berlinu je to pitanje razdvajanja gej i lezbijske zajednice. Tu Zagreb dokazuje da je još uvijek uključiv grad.

Pomalo me žalosti što se nespretno dovelo do rastakanja jednog jako kvalitetnog koncepta kao što je bila Participacija, preko njenog preoblikovanja u Kruzer, do konačnog gašenja. Međutim to se također treba gledati u kontekstu trenda slabljenja clubbing scene u Zagrebu općenito.


ZbeLeTron u Prostoru do / Foto: Nina Đurđević

Sara: Moj uvid u clubbing LGBT scenu u drugim državama/gradovima je dosta ograničen jer na svakom mjestu imam iskustvo samo s događanja na kojem nastupamo. No ono što je sigurno zamjetno je da je u zapadnom dijelu Europe puno više queer festivala i redovnih LGBT programa u klubovima. Zagrebačka LGBT scena je vidjela puno lošijih, ali i puno boljih dana. Nije da nemamo gdje izaći, ali voljela bih kada bi se dogodile neke nove inicijative na LGBT sceni. ZbeLeTron radi super stvar s organizacijom događanja Lez of the Year, uz organizaciju redovnih partija, a ekipa iz House of Flamingo s organiziranjem DragRam festivala, no nedostaje još događanja koja bi kalendar popunila LGBT događanjima tijekom cijele godine.

Iako su ove inicijative i partiji uglavnom održavani na zagrebačkoj sceni, često su privlačili publiku koja je, u nedostatku drugačijeg sadržaja, dolazila i iz ostalih gradova Hrvatske. Posljednji Queer Zagreb Party održan je u travnju 2014., a Partycipacija se s vremenom pretvorila u Kruzer, koji se zadnji put održao prije više od godinu dana. Na sceni je trenutno aktualan jedino ZbeLeTron, no zanimljivo je kako je u međuvremenu buknuo niz različitih inicijativa i paryja namijenjenih različitoj LGBT/queer publici, kako u Zagrebu, tako i u gradovima poput Rijeke i Splita. Više o njima moći ćete pročitati u drugom nastavku teksta.

*Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride - "Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava".

 

Zadnja izmjena: 30-12-2016 @ 15:19