Bend Ti, ja i moja mama: Pjevamo o potrebi da živimo po svome, makar to značilo da nećemo preživjeti

Foto: Ana Opalić Foto: Ana Opalić

Prvi smo napravili intervju s novim skoro sveženskim bendom na domaćoj sceni – grupom Ti, ja i moja mama. Nakon što su nedavno izbacile svoj prvi singl „Jako sam mala“ o kojemu smo već pisale, članice ovog benda neobičnog imena vrijedno vježbaju za svoj prvi nastup, koji će održati u veljači iduće godine. Ti, ja i moja mama nastale su iz ponovnog glazbenog susreta dijela aktualne postave U pol' 9 kod Sabe s njihovom bivšom gitaristicom Sandrom Sobočanec.

Štovateljica njihova rada postala sam i prije nego sam se s njima sprijateljila, stoga mislim da imam pravo da ih upravo ja prva stavim pod paljbu novinarskih pitanja. Nakon što sam poslušala većinu materijala s EP-ja koji predstavljaju u veljači, spremna sam izreći bondovsku rečenicu: Vjerujte mi na riječ. Ti, ja i moja mama je nešto što ćete vrlo rado htjeti slušati doma i na koncertima, bend koji bi, baš poput U pol' 9 kod Sabe, mogao ostaviti znatnog traga na domaćoj glazbenoj sceni. Neki od argumenata za ovu tvrdnju možda se kriju među redcima koji slijede.

Vječno prvo pitanje svih nastupnih intervjua; kako je nastao TJMM? I još važnije „zašto“, s kojom unutarnjom potrebom? Martina i Ana imaju već relativno uhodane U pol' 9 kod Sabe. Usred pakla svakodnevnih obaveza osnivate s gitaristicom, prijateljicom i bivšom članicom Sabi – Sandrom Sobočanec, još jedan bend? U ovim vremenima za glazbu i umjetnost?! Jeste li poludjele, djevojke?

Sandra: Mislim da je osnivanje benda TJMM je između ostalog i rezultat toga da smo ipak malo ostarile i shvatile da bismo si možda trebale dati još jednu šansu nakon mog burnog prekida s bendom tadašnjeg naziva U pol' 9 kod Sandre, koji se dogodio prije sedam godina. Samo da podsjetim, ovaj naziv benda je nastao iz naših proba koje su se odvijale svake srijede u to vrijeme u mom stanu. Možete si otprilike zamisliti kako je to izgledalo u 11 sati navečer kad smo se tek uigrale, a tad smo bile već prilično izvan kućnog reda...

Martina: Iako su dani pretrpani i svi smo u nekoj ludnici - glazbe nikad dosta. Ani nije ponestalo inspiracije, dapače u 2016. se nagomilalo pjesama koje ne bi stigle napraviti samo s jednim bendom.

Ana: Ha ha ha, slatko mi je kako Sandra objašnjava otkud ime benda. Vidi se da je nije bilo, dugo. Da, ja sam prolazila kroz neke krize i pisala pjesme kao luda. Uglavnom od 6-8 ujutro, na našem šarenom kauču. Kada to radim jako je važno da odmah sve ideje zapisujem. Takvi biseri kratko sjaje i brzo nestaju u mraku.

Sandra, gdje si se skrivala u međuvremenu, u pauzi od sviranja s U pol' 9 kod Sabe? Jesi li gitaru bila objesila na klin ili si u međuvremenu ipak laštila žice?

Sandra: I jedno i drugo – gitara je bila obješena o klin, no povremeno sam laštila žice za svoj gušt. U međuvremenu sam naučila brzo i efikasno mijenjati iste na akustičnoj gitari. Super mi je bila spoznaja (ne sjećam se više s kim sam u vezi toga razgovarala, da li s Anom ili Sabinom Naranđom) da zapravo mogu napraviti pjesmu koja kasnije i sliči nečemu! Prije sam bila uvjerena da to ne znam pa sam odlučila opet probati, ovaj put napraviti pjesme u novom stilskom izdanju, zajedno s Martinom i Anom.

Sandra, zašto si onomad otišla iz U pol' 9 kod Sabe?

Sandra: Ma bio je kaos – ne možeš vježbati u 35 kvadrata do ponoći!! Par puta su susjedi reagirali onako kako samo oni znaju, a onda sam rekla – dosta, nema više probi kod mene, nema više U pol' 9 kod Sandre! Okej, šalim se, to nije bio razlog mog istupanja iz benda. No, uspjeli smo čak i uz takve jadne uvjete napraviti jedan koncert u Medici, ako se dobro sjećam? I nije bio loš, samo nije bilo nikoga na bubnju, pa je zvučalo malo bljedunjavo. Nakon toga su počela previranja između nas u vezi aktivizma, hoćemo li svirati samo za određenu populaciju ili ne, kako doživljavamo kvalitetu pjesama u bendu, da li dovoljno vježbamo itd. I eto, nepomirljive razlike su isplivale na površinu i neke od nas su otišle svojim putem. Što se mene osobno tiče, i kad malo bolje razmislim, tada još nisam bila spremna za bend, htjela sam se posvetiti nekim drugim stvarima koje nisu imale veze s glazbom. Zanimale su me u tom razdoblju razne discipline  – od triatlona, preko polumaratona do dugih biciklističkih dionica. No, kad sam sve to proživjela, mogla sam se opet baciti na glazbu.

Negdje ste u šali kazale kako je Sandra ta koja u ovom bendu uvodi red i disciplinu. Dajte mi plastične primjere! Sandra, što im radiš?

Sandra: Jako se namrštim kad netko iz benda odsvira krivu notu ili zezne u tempu; nakon toga fiksiram pogledom osobu koja NIJE pogriješila (na primjer Martinu), koja na to udari u smijeh, i nakon toga se obično Ana javi s riječima: tko će zaj.... nego Sandra! I tak...

Helena: Da, iako uvodi red i disciplinu, najslađe nam se zezati upravo na Sandrin račun kako je ona nešto zeznula. Ali dobro je da ju imamo takvu, treba nas netko s vremena na vrijeme pogurati kada se opustimo. Sandra voli galamiti dok sviramo, u smislu da nam dovikuje kad koji ritam treba promijeniti, mjeru.

Martina: Sandra je perfekcionistica u nekim stvarima, točnost joj je jako važna! Sve na vrijeme, sve u pravom tempu, u točno toj mjeri, po crti. A za neke druge je kaos u glavi – ali to vješto prikriva. Pomalo izgleda opasno, kao da grize!

Uvijek iz vašeg kruga dolaze zanimljivi, ludistički nazivi bendova. Kako je nastao ovaj? Radi li se svjesno na tome? Ana, priznaj, ovo je poligraf!

Ana: Ne radi se promišljeno na taj način ali svjesno da. Jako mi se sviđaju imena naših bendova. Ti, ja i moja mama... Prva ideja je bila neki mali side-project, kao neki ispušni ventil. Sjećam se da sam izlažući ideju Martini rekla „bit ćemo ti i ja i po jedna osoba može gostovati na pjesmi“. Zapravo, nagovarala sam je na još jednu obavezu u već prenakrcanom rasporedu! Nismo u početku željele još jedan bend, samo neke „neobavezne kreativne suradnje“.

Ideja je bila da moja mama svira violinu na pjesmi Sjećaš se one oluje. Tako mi je i sinulo da bi se bend mogao zvati Ti, ja i moja mama. Jako nas je zabavljalo to ime benda i svim frendicama se svidjelo dok benda još tehnički nije ni bilo. Na kraju, čekajući da nabavimo dobru violinu za mamu, pozvali smo Sandru da probamo i s njom nešto raditi. Još iz vremena U pol' 9 kod Sandre imale smo dosta dobru suradnju na pisanju pjesama i zanimalo me kako bi funkcionirale sada nakon toliko godina. I nekako, opet nam je išlo dobro i napravile smo jednu stvar, pa drugu, pa treću i shvatile da je to to i da ponovno imamo bend zajedno.

Neminovno će se već na početku potezati usporedbe s U pol'9 kod Sabe. Što TJMM uzima od Sabi i obrnuto? Mislim na iskustva i lekcije koje ste već prošle s prvim bendom. Činjenica jest da dobar prijem prvog singla „Jako sam mala“ bend može zahvaliti i fan bazi koju su do sada stvorile Sabe.

Martina: Naravno da smo puno naučile o ponašanju na pozornici, na sceni. Znamo koliko je bitan tonac, ponešto o opremi, dosta o snimanju pjesama i koliko je studio drugačiji od izvođenja pjesme uživo. Iskustvo nam je pokazalo da je važno da pjesme imaju spotove i da ih treba nekako zaokruženo plasirati, pustiti van. I još imamo istog izdavača, Aquarius Records. Što se tiče pjesama, drugačiji su osjećaji u pjesmama i cijela atmosfera, tako da je i aranžmanski različito od Up9kS, moj vokal je drugačiji, u izvođenju i u miksu.

Je li vas iznenadio izrazito pozitivan feedback na prvi singl? Pjesma je u dva dana stvarno junački optrčala Internet…

Martina: Ljudi su znatiželjni i to nas raduje, a publika koja voli Up9kS je sada dosta široka. Oni su bili podrška kroz sve ovo vrijeme i sa zanimanjem su očekivali taj drugi projekt. Nije me iznenadilo. Jer meni je stvar odlična i spot stvarno lud. Čitav EP je drugačiji i baš ga volim. Jedva čekam da sve te nove stvari koje su već gotove izvedemo i predstavimo ekipi. Znaš kad stvarno imaš dobar filing za nešto.

Foto: Ana Opalić

Za razliku od pjesama Sabi koje su tekstualno otkrivale život jedne specifične supkulture i fokusirale se uglavnom na lezbijske veze i partnerstva i život u heteronormativnom svemiru, TJMM realiziraju vašu potrebu da se dublje fokusirate na vlastite intime i mikro svjetove. Recite mi o tome! Ana, ti si po svojoj osnovnoj vokaciji fotografkinja, jesi li u slučaju TJMM širokokutni objektiv zamijenila s malenom, ali potentnom idiot kamerom? 

Ana: „Stoj na glavi“, drugi studijski album Saba koji izlazi na proljeće bio je neka vrsta prekretnice jer smo kroz poigravanje sa stilovima shvatile koji nam od njih najbolje paše. Za Sabe je to definitivno pop i to onaj samoironični duhoviti afirmativni pop. Sve ostalo nekako je pripalo bendu TJMM. Kao tamna strana mjeseca. Pjesme naslova Gurni me u valove, Teška kao dno, Pjesma o smrti, Tata kupi pištolj... To su pjesme o krizama, sumnjama, strahovima i ljubavi. O osjećaju da vas guta mrak i ne znate kako se izvući, pa iz tog osjećaja nastaju pjesme... i tako u krug.

Martina: U ovim pjesmama se više povezujemo s tim nekim unutarnjim stanjima i izražavanjima emocija koje nisu uvijek prihvatljive ili su bolne. To je kao psiho drama, otvara neka emotivna stanja kroz koja svi prolazimo, ali želimo da nas brzo prođu jer se nemamo snage nositi s teškom temom. Sabe su više cabaret, živopisne slike, samoironični prikazi iz naših života a TJMM je više drama, poezija, neuroza, emotivno stanje...

O čemu govore pjesme koje ljudi još nisu čuli, a dio su EP-ja koji će izaći u veljači iduće godine? Načula sam da već imate materijala i za novi EP. Odakle toliko nadahnuća, gdje je izvor? 

Ana: Prvi Ep zove se Gurni me u valove, ta stvar bit će naš idući singl. Ona je svojevrsni krik, govori o potrebi da živimo život po svome makar to značilo da nećemo preživjeti. „Sjećaš se one oluje“ prva je pjesma koju smo napravile, ona postavlja prošlost kao zagonetku, beznadno je nostalgična. Tu su još „Jako sam mala“, „Plan za bijeg“ i moja omiljena „Pusti novce i bježi“ koja se diskretno referira na najdraži nam Haustor i Uzmi novce i bježi. Danas je neko drugo vrijeme i danas nam trka za novcima izlazi na nos. Kao da ubija sve ostalo. Sad već radimo na pjesmama za drugi EP, na njemu će biti šest pjesama. I lude su. Baš. Jako smo zadovoljne novim materijalima. U međuvremenu nam se na bubnjevima pridružio Berko Muratović pa sad zvučimo malo žešće što je opet triger za neke nove ideje i aranžmanska rješenja. Sve što imamo do sada napravljeno odsvirat ćemo na promociji u veljači 2017. Zato budite tamo!

Budući sam imala čast baciti uho na još neke pjesme s nadolazećeg EP-ja Ti, ja i moja mama, vidjela sam da se Ana u nekima od njih konačno okušala na glavnom vokalu. Ana, kako je došlo do toga da uzmeš mikrofon u svoje ruke? Koliko je takvo što uvjetovao osoban tekst za određenu pjesmu?

Ana: U pjesmi „Gurni me u valove“ vokal je trebao biti sjeban i ljut, ali Martina je to pjevala nekako nježno i smireno. Stalno sam joj govorila da mora biti „agresivnija“ ali nije išlo. Na kraju sam ja otpjevala prvi glas, a ona drugi, onaj koji se čuje iz valova i divan je. Baš je ta kombinacija vokala ispala super.

Martina: Moje uho je već naviknuto na Anin vokal kao glavni vokal. Prvi put kad uopće čujem nove pjesme ona mi ih otpjeva uz gitaru ili klavir. Ona to pjeva iz prvog lica, baš onako kako je napisala i vjerovala sam da ova pjesma jednostavno nije trebala moju interpretaciju. Odlučilie smo je ostaviti baš onakvu kakvu smo je prvi puta čule, kroz Anin vokal.

Kada će ljudi čuti bend u živo i kada će biti objavljen cijeli EP „Gurni me u valove“? Razmišlja li se već o mjestu za live promociju?

Helena: Nestrpljivi smo oko live svirki, doslovno smo kao "zapeta puška". Svakako nam je u planu nakon objave cijelog EP-a napraviti promotivni koncert, ali trenutno o detaljima ne možemo govoriti, obzirom da moramo još neke stvari definirati. Ali svakako će biti početkom iduće godine i sve koje zanima kako zvučimo, pozivam da nas potraže na Facebooku, jer tamo ćemo objaviti sve detalje oko EP-a i svirki.

Kakve sve glazbene stilove nose ostale pjesme na EP-ju?

Helena: Zanimljivo je da smo krenuli s idejom kako su pjesme malo melankolične i to je bila neka smjernica. A onda su se razne stvari počele razvijati. Sandra je donjela nešto oštriji zvuk, ja sam se odlučila malo eksperimentirati s efektima i sva ta nadogradnja na početne ideje se manifestirala tako da svaka pjesma na EP-ju nosi po nešto novo.

Na primjer, "Jako sam mala" je poput koračnice, "Gurni me u valove" je brza i energična. U svojim temeljima svaka ima obilježje, kako ga mi volimo zvati, "dark swamp popa", a sve ostalo je bonus koji ćete otkrit kada objavimo EP.

Sandra: Htjela bih samo ovdje napomenuti da je izraz „dark swamp pop“ nastao u neformalnom razgovoru s mojom prijateljicom Martinom Pavlek koja je i predložila ovaj naziv – hvala ti Martina, izvrsno se uklapamo u taj žanr!

Ana: Berko je pukao od smijeha kad je to čuo. Molim? Dark swamp pop? Ma da, ono, kao močvarni zvuk, znaš... Blesavo je i meni se sviđa.

 

 

Zadnja izmjena: 30-11-2016 @ 11:43