Grad Zagreb je nedavno proglašen najboljom božićnom europskom destinacijom, upravo zbog Adventa i novca koji je grad uložio u dekoriranje i oživljavanje grada svjetlećim ukrasima, ledenim parkom na Tomislavcu, štandovima s kobasicama, kuhanim vinom i fritualama koje možete kupiti za skromnih 20 kuna na Zrinjevcu, ali i živim jaslicama ispred katedrale.
Međutim, Zagreb se u ovakvoj blistavoj raskoši voli prikazivati samo turistima, jer je sasvim očito da će od turista više i zaraditi. Za svoje građanke i građane ima puno manje interesa, naročito za one marginalizirane kojima je pomoć najpotrebnija.
Tako će od iduće godine žene i djeca koji/e su proživjeli/e obiteljsko nasilje utjehu morati potražiti u sjećanjima na adventski Zagreb, jer će Autonomna ženska kuća Zagreb, u kojoj su mogli/e pronaći savjetovalište i smještaj u proteklih 25. godina, vjerojatno biti zatvorena zbog izostanka sustavnog i trajnog financiranja iz proračuna.
AŽKZ sa svojim radom je započela 1990. godine, a sve do 2000. funkcionirala je isključivo na temelju donacija od sestrinskih udruga iz inozemstva. Tek nakon 2000. godine državne i lokalne institucije prepoznale su trud i rad AŽKZ, pa se program počeo financirati iz Ministarstva, Grada i Županije, a djelomično i iz sredstava Europske Unije. No kako se iz fondova EU-a zapravo ne financiraju programi direktnog rada, odnosno pružanja smještaja i direktne pomoći, već je to odgovornost države, gotovo od početka postojanja aktivistice iz AŽKZ su lobirale za to da se za ovaj program osigura sustavno i trajno financiranje, objasnila je za tportal izvršna direktorica Autonomne ženske kuće Zagreb Valentina Andrašek.
Prema četveroparitetnom ugovoru koji je AŽKZ potpisala s tadašnjim Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Gradom Zagrebom i Zagrebačkom županijom, Ministarstvo se obvezalo platiti 30% godišnjeg proračuna skloništa i savjetovališta, Grad Zagreb 30% i Zagrebačka županija također 30%, a AŽKZ bi tada prikupila preotalih 10% za programe i aktivnosti koji nisu uključeni u proračun.
Nažalost, ovaj dogovor je trajao samo godinu dana, nakon čega je Zagrebačka županija smanjila svoj udio za 310.000 kuna, odnosno sada pokriva samo 13% od dogovorenih 30, dok je Ministarstvo smanjilo financiranje na 27%. Istovremeno je AŽKZ zabranjeno aplicirati istim programom na natječaje drugih ministarstava i lokalnih institucija, zbog čega je smanjena mogućnost prikupljanja sredstava koja nedostaju.
Andrašek napominje kako je AŽKZ ponovno potpisala četveroparitetni ugovor kojim su se sve tri instance vlasti obvezale sufinancirati program za vrijeme trajanja Nacionalne strategije za suzbijanje nasilja u obitelji od 2011. do 2016. godine. Međutim, Zagrebačka je županija ove godine objavila natječaj i ukinula proračunsko financiranje, a od iduće godine i Grad Zagreb će objaviti natječaj za projekte i programe, što znači da od sporazuma iz 2008. nije ostalo gotovo ništa.
Također, Autonomna ženska kuća Zagreb zamjera Ministarstvu socijalne politike i mladih što kao jedan od uvjeta u raspisivanju natječaja zahtjeva licencu, tj. rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga, što u praksi znači da autonomna nevladina organizacija počinje postajati dom za odrasle osobe koji će raditi po pravilniku o domovima - dakle produžena ruka države. Samim time Autonomna ženska kuća prestaje biti organizacija civilnog društva.
Savjetovalište i sklonište Autonomne ženske kuće mjesečno radi s oko 1,400 žena i njihove djece, a iz kuće ističu kako ekspertiza borbe protiv nasilja nad ženama ne leži u rukama države, već u rukama aktivistkinja ženskog pokreta.
