Jednog sam popodneva na cesti srela ženu s kojom sam nekoć radila. Obje smo bile zaposlene kod iste obitelji, ona kao kućna pomoćnica, ja kao dadilja. Od toga je prošlo više od deset godina i kada sam je zaustavila da je pozdravim, nije me se odmah sjetila. Nisam sigurna koliko je moje ime uspjelo pobuditi njezino sjećanje, prizvati zajedničke trenutke koje smo svakodnevne dijelile, ali postavljala mi je pitanja o mom životu kao da jest, kao da se vrijeme vratilo i opet dijelimo cigaretu i životne priče na velikoj terasi s pogledom na more; kao da smo opet bliske.
Dovoljno bliske da me pita: „Udala si se?“ I odmah zatim: „A dječica?“ Pretjerana se razdraganost razvukla njezinim licem, kao da se potvrdni odgovor na to pitanje podrazumijeva. Kako odgovor nije ispunio njezina očekivanja, tako je razdraganost zamijenilo razočaranje, a ja sam požurila reći da djecu ne mogu imati. Reći to bilo je puno lakše nego reći da ih ne želim. Ne mogu znači ne mogu. Točka. To što se majkom može postati i bez da se rodi, očito ni njoj ni meni u tom trenutku nije palo na pamet.
Izvukla sam se, poštedjela priznanja, kao da bi ono bilo previše intimno za ovo pitanje u prolazu. Kao da ispovijest o užasima moje maternice nije intimna. Kao da njezino pitanje u prolazu nije intimno. Potpuno je normalno da me žena koju nisam vidjela deset godina, i koja do prije tri minute nije imala ni najmanjeg pojma tko sam, pita imam li djecu. To normalno, nimalo nametljivo, posve uobičajeno pitanje podrazumijeva da kao žena djecu sigurno želim.
Svoj sam nedostatak želje prešutjela, sakrila, jer već sam ga previše puta (često potpuno bezuspješno) pokušala objasniti. Sjećam se jedne doktorice koja me, nakon što sam joj otvoreno rekla da ne planiram imati djecu, jednako tako otvoreno pitala i zašto. Na moje je detaljno promišljene i precizno objašnjene razloge odgovorila: „Niste me uvjerili.“ Nisam je uvjerila? „Pa za koju gospu bih te trebala uvjeravati?!“ jest ono što sam shvatila da želim reći, nekoliko sati nakon što sam izašla iz ordinacije. U ordinaciji nisam rekla ništa.
I sada, kada sam pozvana da o toj temi pišem, da o njoj na neki način progovorim, osjećam grčeve, kočenje, nelagodu i frustraciju. Ja nisam majka, nikada neću biti, nikada nisam osjetila poriv, potrebu, poziv, nikada nisam osjetila majčinske osjećaje, ja sam zadnja osoba koja bi trebala pisati o majčinstvu / ali provela si istraživanje, ne moraš govoriti ti, govorile su druge, ti samo trebaš prikazati i predstaviti, ne treba ti iskustvo tamo gdje postoji istraživanje, ne treba emocija tamo gdje postoji empirija / ha-ha empirija je etimološki i vezana uz iskustvo / jebala te etimologija, ne kompliciraj, napiši tekst, pa šta, pisala si i tekst o muškosti, a nisi muško, je li ti i tada to bio problem? / pa nije / pa zašto onda?/ pa previše je/ previše čega?/ previše svega.
Kada su me kolegice iz Kolektiva Igralke pozvale da surađujemo na stvaranju predstave o donošenju odluke o majčinstvu, obradovala sam se zadatku. Svake godine sa studentima_cama provodim manja kvalitativna istraživanja i ovo je bila lijepa prilika za povezivanje, zajednički rad, učenje i stvaranje. Putem društvenih mreža uputile smo poziv svim ženama – majkama, onima koje su odlučile da to ne žele biti i onima neodlučnima – da za potrebe istraživanja i stvaranja predstave podjele svoja iskustva, razmišljanja i osjećaje. Odaziv je bio takav da ih nismo uspjele sve ni kontaktirati.
Priroda i društvo
Ukupno dvadeset i pet sudionica s kojima su studentice razgovarale ne čini osobito velik uzorak, ali bili su to dugački, gusti, bogati, vrlo intimni razgovori. Pažljivo iščitavajući te iskaze, brzo smo počele prepoznavati podudarnosti, skicirati pravilnosti, a kroz te su se osobne priče ocrtavali društveni obrasci. Prvi obrazac koji smo pronašle govorio je o prirodnosti majčinstva. Bilo da je koncept prirodnosti sagledan kritički ili afirmativno, on se često pojavljivao u iskazima:
Meni je to bila baš jedna velika čežnja i doživjela sam je kao nešto jako prirodno, onako amazonski, ja sam to tako objašnjavala, kao ono, ja sad to moram.
Kad gledam, recimo, i prijatelje svoje, druge muškarce koji su u sličnim fazama života, oni to potpuno drugačije, tu želju doživljavaju, zapravo, ona je puno više, mislim, ženska.
Mislim da je to baš, ono, prirodno, mene ta tema majčinstva uvijek vraća na ono nešto vrlo iskonsko, nešto čak šta nije nužno društveno nametnuto, nego jednostavno, ono, to, neki poziv i mislim da je on puno jači kod žena.
Osim prirode (kakva god ona bila i što god s nama činila), pod kožu se zavlači i društvo. I dok priroda možda donosi čežnju, želju, potrebu i poziv, društvo dolijeva pritisak. Pritisak izvire posvuda: iz obiteljskih okupljanja i prijateljskih druženja, iz medicinskih ordinacija i taksija i slučajnih, neosobnih, prolaznih susreta:
Govorili su mi ginekolozi da, kao: „Ajde, ajde, šta čekaš?“
Osjećam pritisak od strane moje mame. Strahoviti pritisak. Kao da, ako ne rodim, bolje i da me nema. Tako da, to mi je dosta isto nabilo neku odgovornost da nisam uspjela jer nju neću usrećiti… Ona neće postati baka.
Moja best frendica je jako religiozna osoba i onda misli kao: “A kad će onaj pravi da postaneš majka?” I, iskreno, to me iritira dozlaboga. Svaki put odbrusim i bude mi neugodno. (…) Zanimljivo je da mi veliku većinu puta to natovare žene.
U našoj kulturi, ako ne želimo imati djecu, kaže se da smo sebične. Čujemo tu riječ, to objašnjenje i ponavljamo ga, usvajamo, propuštamo kroz kožu i kažemo:
Ovo će sad zvučati sebično i egoistično, ali jednostavno, ja sam individua koja slobodu, u svakom smislu, stavlja na prvo mesto.
Najveća prednost koju ja vidim je, ružno će zvučat’, ali sloboda, da mogu odlučit’ neovisno o drugom biću što želim sa svojim životom, onda ljudi kažu da je to sebično.
Tako sloboda postaje riječ koja ružno zvuči. Ako su žene bez djece slobodne, znači li to da su majke neslobodne? Zašto bismo toliko banalizirale život, zašto bismo im oduzele slobodu? I zašto bismo svoju slobodu zaprljale sebičnošću? I sama, kada odgovaram na pitanje o tome zašto nisam postala majka, započinjem svoj odgovor opravdanjem: „Zato što sam sebična.“ Jednom, dok sam tako nizala objašnjenja i opravdanja, naviknuta na to da se ona očekuju, jedna me pametna mlada žena zaustavila i rekla: „To nije sebičnost. To je osjećaj odgovornosti.“ Usvojila sam to, ali ne sasvim, i dalje se opravdavam, premda se opravdanja omekšavaju, sada kažem: Neću kruha pored pogače. Sjebana sam, ali i sretna, život mi je dao puno, ne moram biti sve, ne moram proživjeti, doživjeti i osjetiti sve. Jer toliko je veliko to majčinstvo, ta ljubav, svjesna sam da je propuštam, svjesna sam da je se odričem.
Što donosi beskonačna ljubav?
Majčinstvo utjelovljuje izvornu ideju ljubavi.
Ljubav. Rekla bih da tu sve kreće, da kreće od te neke izvorne ideje ljubavi. Znači, čini mi se da puno puta se događa da zapravo majčinstvo prelazi u nešto drugo zbog različitih ideja, a zapravo ne vidim ništa drugo u tome nego ljubav.
Kad sam ju primila u ruke, taj neki klik se desio. Baš intenzivno, nisam vjerovala da to tako može biti.
Ta količina ljubavi, naravno svi uvijek govore o tome, ali ne možeš to shvatit dok se tebi to ne dogodi i dok ne vidiš da je apsolutno moguće beskonačno voljeti nekoga.
No, što sve donosi ta beskonačna ljubav? S jezikom beskonačne, iskonske ljubavi miješa se i…
Jezik boli, umora, iscrpljenosti: Koliko je žensko tijelo u nemoći. // Tijelo mi je bilo slomljeno, doslovce. // Nije tvoje tijelo, ništa nije tvoje. // Apsolutno ne postoji ova razina umora. // Samo ti se plače. // Nemam pojma kako sam to izdržala.
Jezik nužnosti: Jednostavno znaš da moraš jer si mama. // Jednostavno bih samo legla i pokrila se preko glave, ali to ne dolazi u obzir. // Danas nećemo ustati iz kreveta, nema veze, on je još beba, neće on znat’ da nije napustio spavaću sobu… i svejedno ustaneš.
Jezik samoće: Nikad se nisam tako osjećala, kao da si sama na svijetu. // Imam osjećaj kao da je sve na mojim leđima. // Opet sve nekako padne na ženu. // Mama je mama ipak, kad ta djeca plaču, zovu „mama“, neće zvati „tata“, da bar jednom zaplače i vikne „tata“.
Jezik brige, straha i krivnje: Voljela bih da mi je netko zapisao na čelo, ruku i na svaki zid u kući da bebe plaču nekada samo zato što im se plače, da ne možeš svaki put znati zašto beba plače. // Evo, kako sam loša mama, ja ne znam šta je mom djetetu, ja da sam dobra mama, ja bih znala što mu je i onda bih mu mogla pomoći i onda bi on prestao plakati. // Čak sam jednom guglala da li bebe mogu mrzit’ svoje mame jer je mali toliko puno plakao da sam mislila da me mrzi.
Jezik nesigurnosti i neznanja: Nekako je to kod nas sve predstavljeno, kao, prirodno će sve doći, intuicija majčinska, ja nikakvu intuiciju nisam imala. // Jednostavno ne postoji ni knjiga ni savjet za tvoje dijete, nego ti si ta osoba koja zna svoje dijete najbolje. // Pa da li ga ja dobro držim, da li spava na dobroj strani, da li ta ruka mora biti naprijed, nazad. // Uvijek se brineš da li radiš sve kako treba, da li je to sad dovoljno, da li će biti sve u redu. // Djeca ne dolaze sa uputstvom.
Kada smo ih pitale što bi voljele da su znale prije nego što su postale majke, žene su često odgovarale: Sve.
Znači, mene je skoro sve iznenadilo, iskreno. Ovo moje majčinstvo je puno iznenađenja, ali ja nisam imala osjećaj da sam nespremna, možda zato što sam odrasla u jako matrijarhalnoj obitelji. (…) I ja sam imala nekakav dojam, ma to je to, nemaš šta, dobiješ dijete i znaš šta ti je raditi. Ne. Nisam znala što me sve čeka.
Iz svih drugih polja života pišemo ispite, prolazimo neke testove, osim na tu temu, osim na, eto, to majčinstvo koje kažu da je prirodno. Meni nije bilo prirodno.
Što je s društvom koje toliko potiče majčinstvo, kako ga ono podržava?
Mislim da su se neke stvari, da su jednostavno teže, pogotovo jer se od žena toliko puno očekuje. Jako je teško biti dnevno 12 sati u nekoj svojoj karijeri i onda nekome biti majka. // Stvarno nisam imala od poslodavca nekakvu podršku.// Morala sam slušati kroz cijelu trudnoću raznorazne komentare, od toga da su mi govorili za moj porodiljni da je to „baby godišnji odmor“.// Odnos hrvatskog zdravstva prema trudnicama i rodiljama. Znači, meni su doslovno za vrijeme porođaja govorili rečenice “niste bitni vi, bitno je vaše dijete, bitno je da dijete ima otkucaj srca, baš nas briga za vas”.
U ovim se iskazima jezik prirodne, iskonske i bezgranične ljubavi, susreće s jezikom boli i brige. Riječ briga u sebi nosi slikovitu dvojnost. Ona označava skrb i nježnost, ali i strah. U ovom govoru ljubavi čuči i puno šutnje, sva ta utišana samoća i nesigurnosti s kojima se kao majke susrećemo ili zbog kojih smo odlučile da majkama ne želimo postati. Šutnja uvijek sudjeluje u izgradnji mitova, pa tako i mitova o majčinstvu. Mitovi počivaju na predodžbama o normalnom i prirodnom, a to su kategorije koje odbijaju propitivanje, ne pozivaju na razgovor.
Toliko je toga još ostalo reći i podijeliti. Kako kažu Igralke: Osluškujući perspektive majki, žena koje su se odlučile ne imati djecu, onih koje ih ne mogu imati i onih neodlučnih, tema odluke o majčinstvu otkrivala se sve većom, nepreglednom i vječnom, da se autoricama učinilo da zaslužuje ne samo predstavu, već muzej. Zato će, dok takvog trajnog muzeja nema, ova predstava kroz ispovijesti, pokret, glazbu i likovnost oživjeti imaginarni muzej (ne)majčinstva, satkan od često nevidljivih iskustava i priča koje su istovremeno intimne, društvene i mitske. Pritom, valja napomenuti, bilo je nemoguće u jednoj predstavi publiku provesti kroz čitav muzej. Neke prostorije ostaju u mraku.
Za mene, u mraku je dugo bio sram. Sram zbog neželje. Bacam svjetlo na tu beštiju kako bih joj rekla: Mrš! Nisam sebična. Žena sam koja donosi odluku. Nemam iskustvo, ali vidim, slušam, suosjećam i osjećam divljenje, osjećam poštovanje. I dalje mislim da je odgojiti dijete najteži zadatak. Majčinstvo je sve: i priroda i kultura, sreća i strah, ljubav i nesigurnost, veliki mit i posve prizemna stvarnost. Najveća odgovornost. Prije svega: majčinstvo je odluka. Odluka koju više nikome neću objašnjavati.
Istraživanje provodile: Mija Lukić, Lara Krsmanović, Hana Krsmanović, Lisa Ivanić, Ivana Gubo, Aurora Vivoda, Nina Blažević, Dorotea Zwingl Mikler i Tara Savić.
Značajan dio teksta nalazi se u programskoj knjizi predstave Majke Kolektiva Igralke i Rajne Racz.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
