Iako uz izraz šoka na licu sagovornika, a često i sagovornica, uglavnom ide upravo naglas izgovorena sintagma: „Previše si lijepa da bi bila policajka/vojnikinja“, ono što zaista stoji iza iste jeste: „Previše si žena da bi bila autoritativna“.
Rasprava o ženama u policijskim i vojnim strukturama, te u sigurnosnom sektoru uopšte, je rasprava o raspodjeli moći i autoriteta sa kojom se vrlo teško nosimo, čak i u današnje vrijeme kada se laički smatra da je rodna podjela zanimanja stvar neke daleke prošlosti, iako je još uvijek tu i doslovno bulji u nas.
Tradicionalna rodna raspodjela zanimanja nije problem isključivo konzervativnih zemalja i onih koje su u mnogome tradicionalistički orijentisane. Naprotiv, radi se o problemu koji je sveprisutan bez obzira na historijski period, kulturološki kontekst i dio svijeta.
Pored toga što se odnosi na tržištu rada i javnom životu mijenjaju u skladu sa evoluiranjem odnosa između muškaraca i žena u privatnom životu, ono od čega rodna raspodjela zanimanja također zavisi jeste kontekstualni momenat u kojem se određeno društvo nalazi. Tako je evidentno da se za vrijeme ratnih zbivanja ova oštra granica gubi zbog same činjenice da se muškarci povlače sa tržišta rada kako bi učestvovali u borbama.
Pripadnice Ženskih kraljevskih zračnih snaga (WRAF), 1919.
Feminizacija rada
Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata, skoro 6 miliona žena u Velikoj Britaniji je bilo zaposleno, najčešće kao domaćice, kućne pomoćnice, u malim obućarskim i krojačkim radnjama, tekstilnim fabrikama, a vrlo mali broj žena je radio u kancelarijama, obavljajući poslove u knjigovodstvu. Sa početkom Prvog svjetskog rata, uloga žena u društvu se počinje značajno mijenjati, obzirom da muškarci odlaze u borbu, čime odgovornost za održavanje ekonomije spada na žene. Tako u Velikoj Britaniji sa 23,6% zaposlenih žena 1914. godine, ovaj udio raste do 46,7% 1918. godine, a žene postaju dominantna radna snaga u proizvodnji oružja te u drugim aktivnostima koje su za cilj imale podršku i pomoć muškarcima u borbi.
Nakon Prvog svjetskog rata i povratka muškaraca na tržište rada, žene su se suočile sa gubitkom poslova koje su morale vratiti muškarcima, i to označava početak procesa feminizacije rada širom svijeta kada žene počinju odbijati manje plate za iste poslove. Taj historijski momenat pokazuje da se odnosi na tržištu rada i u javnom životu ne mijenjaju samo u skladu sa evoluiranjem odnosa između muškaraca i žena u privatnom životu, već i obrnuto – feminizacijom rada i svime što je uslijedilo nakon ovih dešavanja, odnosi između žena i muškaraca se polako ali sigurno mijenjaju na bolje, dostignuvši deklarativnu ravnopravnost u većini zemalja, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi, a samim tim se i svijest ljudi počela mijenjati.
Žene u sektoru sigurnosti
Iako se danas možemo složiti da su žene napravile ogroman korak ka ravnopravnosti u svim sferama društva, rodna segregacija zanimanja je jedan od mnogih razloga zašto žene čak ni zaposlenjem ne uspijevaju da dostignu finansijsku emancipaciju. To je naročito evidentno u uniformisanim službama kao što su vojska, policija, vatrogasna i zatvorska služba, koje nude sigurne i visoke naknade i beneficije koje su neophodne za ostvarivanje finansijske nezavisnosti. Međutim, žene su i dalje nedovoljno zastupljene u ovom sektoru, najčešće zbog različitih barijera kao što su predrasude, stereotipi i tokenizam. Također, žene najčešće nalazimo na nivou administrativnih poslova, logističkih i službi podrške, a najmanje „na terenu“.
Iako u većini demokratskih zemalja postoje zakonski propisi, politike i procedure koje se tiču uključivanja žena u sve oblasti društva, kroz kvote ili kroz različite inicijative, sigurnosni sektor se pokazao kao najproblematičniji kada je u pitanju rodna ravnopravnost.
Izvor: MUP (2011.)
Kada je u pitanju područje Zapadnog Balkana, žene rijetko nailaze na formalne barijere za ulazak u sigurnosni sektor, te se najčešće susreću sa onim neformalnim i kontekstualnim preprekama. Tako je vrlo mali odaziv žena na konkurse koji se tiču zapošljavanja u vojnim i policijskim strukture direktna posljedica nemogućnosti usklađivanja porodičnih i profesionalnih obaveza, obzirom da tradicionalne ženske uloge zahtijevaju veću odgovornost za brigu o porodici, djeci i domaćinstvu, pa se stoga žene češće odlučuju za obavljanje manje zahtjevnih poslova.
Također, tradicionalni stavovi i okruženje u kojem žene odrastaju i obrazuju se nameću cijeli spektar ponašanja i djelovanja, počevši od seksualne objektifikacije, nametanja njegovateljskih i majčinskih uloga, pripisivanja uloge žrtve, „ljepšeg i slabijeg spola“ i ostalih rodnih stereotipa i obrazaca bivstvovanja koji su društveno nezamislivi ili teško zamislivi u uniformama i sa autoritetom. Stoga, suprotstavljanje rodnim stereotipima treba da počne još u toku obrazovanja tako što će se dati veći značaj profesionalnoj ulozi žene umjesto njenoj ulozi domaćice.
Žene, nacija, militarizacija
Teorije koje se bave suštinskim razlozima za averziju prema ženama u sektoru sigurnosti su uglavnom teorije o uzajamnoj i kompleksnoj povezanosti nacije, roda i seksualnosti, prema kojima se osnaživanje jedne nacije, jednog roda i jednog oblika seksualnosti neizostavno dešava na uštrb druge nacije, roda i seksualnosti. Tako je i pristup beneficijama koje proizilaze iz pripadnosti odnosno identificiranja sa nekom nacijom nerijetko orođen, a nacionalizam postaje jezik kontrole i represije seksualnosti, te kanal za uspostavljanje i strateško upražnjavanje maskulinog junaštva koji za žene ostavlja prostor samo kroz njezine (re)produktivne uloge.
To nas dovodi i do same svrhe postojanja bilo koje militarističke strukture, a to su moć i mogućnost kontrolisanja jedne teritorije i njenog stanovništva. Obzirom da su žene te koje „rađaju“ otpor u vidu „drugih“ i „tuđih“ (budućih) ratnika, uslov za preuzimanje moći nad jednom teritorijom i njenim stanovništvom je najprije kontrolisanje žena i njihove seksualnosti. Ratovima se, s jedne strane, žena okupira, dok se s druge strane „oslobađa“. Samo bojište je nerijetko prikazano metaforom ženskog tijela, a vojne aktivnosti su često prikazane kroz metafore prisilnog seksualnog čina (npr. silovanje nacije, penetracija vojnih utvrda, davanje naziva bombama u muškom rodu, kao u slučaju tri atomske bombe bačene u II Svjetskom ratu: „Fat Man“, „Thin Man“ i „Little Boy“).
Također, evidentno je različito postupanje prema vojnim herojima (što su najčešće muškarci) i žrtvama nasilja i silovanja (što su najčešće žene), gdje prvi čine čast svojoj porodici i naciji isključivo svojim postupanjem (borbom, razaranjem, ubijanjem, silovanjem i drugim aktima koji se suptilno pakuju u koncept „odbrane“), a drugi_e čine sramotu svojim nepostupanjem (odnosno činjenicom da je nad njima izvršena dominacija u vidu seksualnog ili nekog drugog oblika nasilja, a obzirom da silovanje žena jedne nacije slabi tu naciju i diskredituje militarističku strukturu kao nesposobnu i u nemogućnosti da zaštiti „svoje“). Tako društvo nerijetko osuđuje žrtve (rijetko se koristi termin „preživjele“) seksualnog nasilja, a veliča one koji su to isto nasilje sprovodili.
Kuda dalje?
Stoga je vrlo teško zamisliti militarističku strukturu koja će biti rodno i seksualno raznolika. Ukoliko veliki dio jedne takve strukture čine žene, onda ta vojna struktura gubi svoju svrhu – s jedne strane nema koga štititi, a s druge strane nema koga obeščastiti ili povrijediti. Ako pri tome uzmemo u obzir i zbližavanje muškaraca vojnika kroz prijateljstvo, bratstvo i jedinstvo, a kao temelj militarističke strukture, onda lako zaključujemo da ženama tu mjesta nema, i da one najčešće predstavljaju distrakciju od misije te uvode komplikovane odnose među muškarcima. Uključivanje žena u sektor sigurnosti stoga ne podrazumijeva isključivo osvještavanje žena o benefitima rada u sektoru sigurnosti, nego i restruktuiranje samog sektora, progresivnu profesionalizaciju službe, dugoročni rad sa pripadnicima date službe, te preuređenje vojne strukture na novim načelima.
Rasprava o ženama u sigurnosnim i militarističkim strukturama nije nimalo jednostavna i apsolutno se ne treba banalizirati. Naprotiv, vrlo je kompleksna i zahtijeva sagledavanje različitih stavova i feminističkih struja, od liberalnih i radikalnih anti-militarističkih, preko mirovnjačkih, do onih inkluzivističkih. Vječito pitanje i dalje stoji – zagovarati apsolutnu demilitarizaciju ili zagovarati uključivanje žena u militarističke strukture u cilju rekonstrukcije ili pak dekonstrukcije istih? I jedno i drugo za sobom povlači nihilatorne reperkusije po jedan ili drugi pokret – ili zanemarujemo činjenicu da militarizam društvu ne donosi ništa dobro, ili zanemarujemo borbu za rodnu ravnopravnost u svim sferama društva.
Više o temi:
3000 žena radi u HV-u, zapovijeda ih samo 300
Gordana Garašić postaje prva generalica HV-a
MORH potpisao 740 novih ugovora, od čega samo 72 sa ženama
Mreža žena policijskih službenica u jugoistočnoj Europi
Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
