Menstrualni bolovi, ta naizgled zagonetna patnja, u društvu su istovremeno tretirani kao mit, misterij i olako prihvaćena pojava. Medicinari_ke i društvo upućuju nas na floskule poput „to ti je tako” ili „s tim se živi” kao modus prihvaćanja patnje. Istovremeno, uvjeravaju nas da znanost jednostavno ne zna zašto i kako se događaju. U potrazi za empatijom za menstrualne bolove pribjegavamo strategijama poput priključivanja cis muškaraca na TENS-aparate kako bi djelomično osjetili kroz što prolazimo, što dokazuje da naša riječ jednostavno nije dovoljna.
No znanost sve češće ima odgovore na naša pitanja, ili ih je barem spremnija istražiti, a neke su činjenice već dugo poznate. Menstrualni bolovi, koji se klinički nazivaju dismenoreja, dolaze u dvama oblicima. Prvi se javlja tijekom PMS-a i uključuje tupu bol koja se širi prema križima te se naziva kongestivna dismenoreja. Javlja se tri do pet dana prije same menstruacije kao rezultat hormonskih promjena u žilama maternice i donje zdjelice te pojačanog zastoja krvi u donjoj zdjelici. Najčešći su popratni simptomi kongestivne dismenoreje napuhanost abdomena i/ili zatvor. Druga vrsta bolova, oni tijekom menstruacije, zove se spastička dismenoreja. Pojavljuju se zbog pretjeranog lučenja prostaglandina, kemijskog prenositelja koji kontrolira procese upale i imuniteta, a tijekom menstruacije izaziva grčenje maternice. Grčeve prate, ponovno, nadutost, mučnina i probavni problemi, ali i socijalna izolacija i psihički simptomi.
No pitanje tretmana fizičkog stanja nije samo njegova pojava, već i njegovi uzroci. Osobno, moji me ginekolozi_kinje nisu podržali u pronalaženju uzroka vlastitih menstrualnih bolova. Čak i kad od bolova nisam mogla hodati, nisu ih dovoljno alarmirali da bi me poslali na daljnje pretrage. Ustanovili su da patim od primarne dismenoreje, tj. bolova koji se javljaju bez popratne (točnije, poznate) dijagnoze. Kada bih pokušala progurati ideju daljnjih pretraga, odgovorili_e bi mi da ću samo potratiti vrijeme i da jednostavno trebam prihvatiti bol kao normalnu komponentu svog „ženstva”. Ovakav pristup pacijenti(ca)ma normaliziran je koliko i sama bol – potpuno.
No dismenoreja nije nužno normalna stvar i može imati ozbiljan uzrok, a bol se počinje shvaćati ozbiljno tek ukoliko se takav uzrok otkrije. Kada osoba dokazano pati od endometrioze, adenomioze, polipa, mioma i ostalih sindroma koji izazivaju menstrualne bolove, dijagnosticira joj se sekundarna dismenoreja. Uz poznati uzrok, ona konačno postaje legitiman simptom, posljedica kliničke slike koja je vrijedna medicinske pozornosti. No bez podrške zdravstvenog sustava, na kliničku legitimaciju vlastite boli čeka se velik dio života – na dijagnozu endometrioze, primjerice, osobe diljem svijeta u prosjeku čekaju 6,6 godina, a ponekad i više od dva desetljeća. To čekanje ne prati samo manjak olakšanja već i zbunjenost vlastitim simptomima te slika sebe kao slabe osobe koja se jednostavno previše žali.
U stvarnosti proživljavamo iznimno često iskustvo. Menstrualne bolove, prema najnovijim istraživanjima, proživljava čak 70 % osoba koje menstruiraju diljem svijeta. Bolovi, pritom, nisu statična stvar, već se preoblikuju kroz godine i pod utjecajem brojnih faktora, mijenjajući intenzitet, učestalost i trajanje, a na njih često utječu i druga kronična stanja.
Primarna dismenoreja često je jača kod osoba s dijagnozamaa poput fibromialgije, lupusa i reumatoidnog artritisa. Studija Sveučilišta u Oxfordu objavljena ove godine potvrdila je i da pojava jakih menstrualnih bolova u tinejdžerskoj dobi može biti indikator za razvoj sindroma kronične boli u odrasloj. Potrebno je, dakle, dublje istražiti komorbidna stanja i poveznicu s menstrualnim bolovima, a zatim i prilagoditi tretman pacijent(ic)a.
Sve je više dokaza i za povratne sveze između mentalnog zdravlja i menstrualnih bolova. Kineska studija objavljena prošle godine i temeljena na genetskim podacima više od 600 000 ljudi otkrila je vezu između depresije i menstrualnih bolova, pri čemu depresivni poremećaj „povećava šanse za menstrualnu bol za 1,51 puta, tj. 51 %”. Ova studija, kao i sve navedene, naglašava potrebu za daljnjim istraživanjem, a pomaci u znanosti zaista se i događaju te broj istraživanja o menstrualnim bolovima konzistentno raste, kako pokazuju analize studija u posljednjih tridesetak godina.
No mnoge studije potvrđuju ono što već znamo ili pretpostavljamo, primjerice činjenicu da dismenoreja utječe na radni život, obrazovanje i svakodnevne aktivnosti te je povezana sa stresom. Nedavna kvalitativna analiza iskustava irskih studentica također je pokazala ono što neke_i od nas iz iskustva znamo: društveno, medicinski i obrazovno nismo „dovoljno [pripremljene] za nošenje s dismenorejom”. Zbog kaskanja medicinske prakse za medicinskim pronalascima, naše nošenje s boli jest proces pokušaja i pogreške, a nošenje s ping-pongom između normalizacije i medikalizacije izaziva skrivanje i samocenzuru.
U svom tekstu o dismenoreji, filozofkinja i istraživačica neuroetike i boli Jada Wiggleton-Little potvrđuje direktnu uzročno-posljedičnu vezu između normalizacije i odnosa prema menstrualnoj boli: „Studije su pokazale da je manje izgledno da će pacijenti_ce koji_e normaliziraju ideju da je teška menstrualna bol normalna rjeđe tražiti medicinsku pomoć, dok su liječnici manje skloni istražiti uzroke dismenoreje.” Uz perzistentnu percepciju menstruacije kao tabu-teme, prema Wiggleton-Little, „kultura skrivanja” doprinosi umanjivanju i ignoriranju boli, što „proživljena iskustva osoba koje menstruiraju čini jezično i kulturno nevidljivima”. Čak i kada same_i biramo izraziti bol, naše izražavanje neće izazvati odgovor kakav trebamo, kao ni ikakav osjećaj hitnosti: „Kada prijavljuje menstrualnu bol, osoba pokušava svratiti pozornost i brigu na utjelovljeno iskustvo koje je patrijarhalna ideologija označila kao ukaljano.”
Slično pokazuje i nedavna španjolska studija o menstrualnom zdravlju, provedena na više od 4 000 cisrodnih sugovornica starijih od 14 godina. Većina sugovornica izražavala je osjećaj da ih se ne shvaća ozbiljno kada traže pomoć za menstrualnu bol, da takvi upiti iritiraju liječnike i da ih oni smatraju gubitkom vremena ili ih odbijaju istražiti jer ih pripisuju drugim stanjima, poput tjeskobe i pretilosti. Upravo zato mnoge od sugovornica smatraju odlazak ginekologu uzaludnim gubitkom vremena i novaca, jer se „ženska bol češće zanemaruje, ali i [jer] se žene i njihove brige omalovažavaju i liječnici ih manje slušaju”.
Takav tretman u društvu i medicini ponovno rezultira šutnjom i manjkom informacija, a to se u domaćem kontekstu odnosi i na radnička prava. Iako osobe koje menstruiraju u Hrvatskoj imaju pravo na tri dana bolovanja zbog „boli i drugih stanja povezanih sa ženskim spolnim organima i menstrualnim ciklusom” (šifra N.94), iznimno često nisu obaviještene o tome. Između 2023. i 2024. tek je 3 % osoba koje menstruiraju prijavilo tu vrstu bolovanja, a osim same neinformiranosti, problem je vjerojatno i u stavovima poslodavaca, s obzirom na to da trošak takvog bolovanja ne pokriva država. Mnogima, dakle, preostaju Ketonali i treniranje trpljenja.
U zapadnoj medicini, analgetici i protuupalni lijekovi uobičajena su terapija za dismenoreju, a kad to ne upali, najčešće se savjetuje uzimanje hormonske terapije. Iako se potonje smatra gotovo univerzalnim lijekom protiv pojave menstrualnih bolova, praksa inzistiranja na njoj ponovno zaobilazi mogućnost otkrivanja uzroka. Takve terapije imaju izrazito individualno djelovanje, kao i niz potencijalnih nuspojava koje ovise o individualnoj slici pacijentice_a, a koju ginekolozi_ginje često ne istraže prije no što propišu terapiju. Prema spomenutoj španjolskoj studiji, ženama koje odbiju hormonsku terapiju, trpljenje boli nudi se kao jedino alternativno rješenje.
Iz mog se iskustva kao ultimativno rješenje predlaže trudnoća. Nerađanje ima svoj medicinski naziv – nuliperipatija – i smatra se „rizičnim faktorom” za pojavu menstrualnih bolova. Ispunjenje pretpostavljene biološke funkcije figurira kao kraj svih naših muka i tvori jedno od najokorjelijih uvjerenja koja kao društvo imamo o menstrualnim bolovima: prestat će kad rodiš.
Slično iskustvo imaju i spomenute španjolske ispitanice. Mnogima od njih „trudnoća je predložena kao rješenje za abnormalno krvarenje i bolne menstruacije. U nekim bi slučajevima liječnici pretpostavljali da će pacijentica u budućnosti imati djecu i da će to riješiti problem. Sudionice su komentirale takvu instrumentalizaciju trudnoće kao tretmana s ironijom i nevjericom.”
Mnoge žene zaista i prijavljuju prestanak ili smanjenje menstrualne boli nakon poroda, što ginekologinja Diane Young pripisuje rastezanju maternice, eliminaciji dijela receptora za prostaglandin i širenju cerviksa. Prema Young, dijelu će se osoba vratiti jednake menstruacije kao i one koje su imale prije trudnoće, dok će se drugima bolovi čak i pogoršati zbog povećanja maternične šupljine, koje izaziva izbacivanje veće količine endometrija. Ponovno se ne radi o univerzalnom rješenju, koliko god pod utjecajem patrijarhalnog društva podlijegali takvim narativima.
U konfuziji ginekologije, dakle, svedene_i smo na trpljenje, hormonalnu terapiju, rađanje i šutnju izvan „ženskih” krugova. Članice mog kruga isprobale su niz preparata i tehnika izvan klasične terapije: ulje divljeg origana i čaj od vrkute, termofore i tople kupke, šetnje i jogu, CBD i THC. Olakšanje je kratkoročno, a rezultati individualni, no pomaže nam dijeljenje boli kroz koje doznajemo da netko ipak ima razumijevanja za naš problem. Iako smo potpuno svjesne da dismenoreja nije dovoljno istražena ni kao pojava ni kao koncept, snalazimo se dok čekamo odgovore.
Prvo dugoročnije olakšanje osobno sam pronašla u osteopatiji, manualnoj terapiji mišićnog, živčanog i koštanog tkiva koja se i kroz studije pokazala učinkovitom u tretiranju menstrualnih bolova. Istraživanje s 23 sudionice_ka u Kansasu pokazalo je da osobe s dismenorejom pate od strukturnih promjena te im je lumbalna kralježnica često rotirana ulijevo i savijena udesno, dok je zdjelica najčešće rotirana prema nazad. Rad na tim strukturnim promjenama, kao i na kongestiji zdjelice, potencijalna su alternativna rješenja kada standard skrbi zakaže. No, kao i obično, premalo je istraživanja dostupno da bismo išta mogle_i sa sigurnošću reći ili proglasiti univerzalnim rješenjem.
Iako zazirem od pridjeva „holistički”, čini se neizbježnim zaključiti da je u proučavanju i liječenju menstrualnih bolova – i reproduktivnog zdravlja općenito – nužno da i struka i društvo problemu pristupe sustavno. Umanjivanje značaja boli, njezino „oprirodnjavanje” i svođenje na rodnu predisponiranost ostavlja milijarde osoba koje menstruiraju bez potrebne zdravstvene pomoći. Ključno je zato da okupimo istraživanja, podijelimo strategije i osiguramo zajednice koje će našu bol tretirati s dužnom pozornošću.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
