Žaljenje nije tek sezonski sport, već disciplina koja se može prakticirati cijele godine, ali ljeti ulazi u svoju natjecateljsku fazu. Tako nakon dugih mjeseci žaljenja na hladnoću, kišu, mrak i beskrajno čekanje boljih dana, pa zatim na alergije i pretrpane kalendare, sad otvaramo sezonu žaljenja na vrućinu, znojenje, komarce, gužve na obali, preskup sladoled, premalo novca i činjenicu da ni ovog ljeta ne stižemo napraviti sve ono što smo planirale još zimus. Nakon zimskog bluesa i proljetnog umora (koji nije nikakva izmišljotina) stiže nam, dakle, ljetna smorčina. Ona, nažalost, nema svoju stranicu na Wikipediji, ali zato nije ništa manje stvarna.
Tako se s pojačanim ispijanjem kava na suncu pojačano otvaraju i usta iz kojih sada još obilnije izlaze tračevi, žalopojke, kukanje, svakojake prostote i slični nusproizvodi visokih temperatura. Ta je sportska aktivnost najslađa kad se prakticira u paru, a ako baš volite timske sportove, ni manje grupe nisu loš izbor. Ipak, oprezno. Vaš suigrač_ica mogao bi vam dobaciti i najgore od svih pitanja – zašto se (uvijek) žalite?
Zajedno sa svojom omiljenom suigračicom – koja ne postavlja takva šašava pitanja jer zna da se žale oni kojima nije dobro – jednom tjedno pokušavam vježbati. Vođene onom starom – u zdravom tijelu, zdrav duh – ako uspijemo, jednom tjedno odlazimo na (radnu) kavu i žaljenje. k&ž je naš sasvim neinovativan autorski koncept.
Tako usred tjedna sjedamo na kavu u neki trendy-artsy zagrebački kafić, ganjamo stol pored kojeg se nalazi utičnica i pretvaramo ga u svoj ured. Okrećemo glave lijevo, desno i onda opet lijevo, ne bismo li prepoznale neko lice koje je povlašteno spomenom u našim razgovorima. Žalimo se oko posla pa otvaramo laptope i radimo, pa se zatim dalje žalimo. k&ž je kao intermittent fasting, samo umjesto ciklusa hranjenja i posta, mi izmjenjujemo periode rada i žaljenja. Pitamo se kome je gore, iako ta igra lako poprima natjecateljski duh.
Onda šapućemo, preokrećemo očima, kimamo glavama i govorimo znam, da, da i ja, užas, uff, užas, pa ne može to tako, to je premalo novaca, mogu li ti kako pomoći, da, nemoj si to raditi, to ti je odlično, to ti nije dobro, ne, užas, nije nam ajde baš tako loše, uvijek može i gore, ali može i uvijek bolje, jebiga.
Jedan od najpreciznijih pop-kulturnih modela te dinamike vjerojatno je Seks i grad, samo mi nismo u New Yorku, nego na selu. Seks i grad definitivno nije realističan u doslovnom smislu, ali pokazuje kako se život misli kroz razgovor – kroz stalno komentiranje, analizu, žaljenje, interpretiranje odnosa i vlastitih odluka. Razgovori u seriji istovremeno su i prijateljstvo i metoda preživljavanja: način da se iskustvo učini zajedničkim, pa makar i nesigurnim, kontradiktornim ili pretjeranim. A sokratska metoda ionako nije samo za učionicu. Ne mislim to ironično, nego doslovno: kako da drugačije saznamo ima li naš posao smisla, što je kvragu bjanko zadužnica, kako se ispunjava M-11P obrazac, postoji li državni ginekolog_inja ili je to samo mit?
Velik dio bitnih informacija, primjerice onih o uvjetima rada, cirkulira upravo tim neformalnim putem. Tako se tek na kavi ili u nekoj WhatsApp poruci saznaje tko plaća, a tko ne, tko je creeper, a tko pouzdana osoba. Te su informacije i dalje rijetko transparentne, ali su itekako prisutne, a prenose se kroz razgovore koji se često unaprijed umanjuju i diskreditiraju kao trač, žaljenje ili nedajbože ultimativni grijeh – raspitivanje.
Izvan nekih uskih krugova, žaljenje je ustvari postalo pomalo neugodno. Dopušteno je govoriti o burnoutu, ali ne i pretjerati u ogorčenosti. Možemo priznati da smo umorne, ali bilo bi dobro da nismo baš i bijesne. Smijemo reći da nam je dosta, samo o tome ne smijemo pričati konstantno. Ono što se često odbacuje kao žaljenje zapravo je neformalni sustav prikupljanja informacija, emocionalne regulacije i testiranja granica prihvatljivog. U tim razgovorima ne samo da se dijeli iskustvo nego se i prepoznaju obrasci, potvrđuje da problem nije isključivo individualan i artikulira ono prvo, nesigurno ovo nije okej. Ne radi se samo o ispušnom ventilu, već i o prostoru u kojem se stvari počinju imenovati.
Sara Ahmed već na početku knjige No Is Not a Lonely Utterance, koja se inače bavi institucionalnim žalbama, piše o tome kako se ne žalimo uvijek nekome, nego s nekime – kao oblik društvenog povezivanja, čak i kad su teme banalne poput vremena. U tom smislu, žaljenje o kojem pričam nije l'art pour l'art, nego je oblik razmišljanja u hodu – način da se nešto što je difuzno i osobno pretvori u nešto zajedničko i izgovorivo.
Svakodnevno žaljenje nije (uvijek) suprotnost djelovanju, nego često njegov preduvjet, predradnja za svako „ne”, za svaki čin otpora, organiziranje ili odlazak, za institucionalne žalbe i prigovore kojih se često bojimo i koji izazivaju nesigurnosti. Iza svega toga stoji dugo kolektivno mrmljanje, analiziranje, provjeravanje vlastite percepcije s drugima. I baš to „neozbiljno” žaljenje proizvodi političku svijest.
Žaljenje traži svjedoke. U tom smislu, Sara Ahmed piše i o feminističkom uhu (ušima??) – vrsti slušanja koja ne pokušava odmah umiriti, relativizirati ili popraviti, nego prepoznati da i ono što djeluje banalno, sitno ili premalo često nosi trag neke šire nepravde. Ahmed do ideje feminističkih ušiju dolazi kroz razgovore s onima koji su pokušavali prijaviti seksualno uznemiravanje, diskriminaciju i razne oblike institucionalnog nasilja, ali su pritom stalno nailazili na zidove procedura, relativizacije i pristojnog ignoriranja. Zato feminističke uši nisu samo čin empatije nego i način slušanja. Tek kad netko drugi kaže da, i meni, iskustvo prestaje biti samo privatna frustracija i postaje nešto što dijelimo.
Žaljenje nije samo govor nego i traženje uha koje može (ili želi) čuti, uspostavljanje zajedničkog prostora. Slušanje stoga nije neutralno niti je nužno pasivna pozicija primanja sadržaja. Ono je uvijek i test: postoji li netko tko će naše žaljenje uopće prepoznati kao nešto što vrijedi čuti. Upravo način na koji netko odgovara na žaljenje – prepoznaje li ga, odbacuje ili utišava – aktivno oblikuje samu situaciju.
Oni koji se žale lako bi se mogli prepoznati u Ahmedinoj ideji feminist killjoy – osobi koja, kada iznese problem, postaje problem. Upravo se tu vidi kako slušanje nije samo čin primanja informacija nego i proces društvenog vrednovanja: neke primjedbe prepoznajemo kao legitimnu kritiku, a druge odbacujemo kao nepotrebno zanovijetanje, ovisno o tome tko govori i što dovodi u pitanje; tko smije pokvariti atmosferu, a tko mora održavati njezinu prividnu stabilnost. Tu mi se ježi koža na svako šuti za mir u kući koje je itko ikad izustio i diže kosa na glavi za sve one koje su postale problem jer nisu mogle šutjeti – za mir u kući, na poslu, u tramvaju, u državi.
Istovremeno, upravo se tu otvara i pitanje granica između izgovaranja, slušanja i preplavljivanja. Tanke su granice između onoga što se naziva žaljenjem, yappingom, overšeranjem ili trauma dumpingom. Između tih pojmova postoje razlike, ali te etikete često ne govore samo o nečijem kapacitetu slušanja nego i o samom sadržaju koji se izgovara. To ne znači da svako izlaganje teškoće automatski ima političku ili relacijsku vrijednost. Kao i svaka komunikacija, i ova može postati jednostrana, iscrpljujuća i bez prostora za drugoga. Upravo zato ovi razgovori uvijek podrazumijevaju i neku vrstu pažnje prema sugovorniku_ici – ne samo potrebu da se govori nego i da se ne ostane potpuno sam_a u tome.
S druge strane, postoji i diskurs self-help logike individualnog rješavanja svojih briga, ideja da se samo treba okružiti pozitivnim i uspješnim ljudima, prestati žaliti i jednostavno preuzeti kontrolu. U toj kulturi imperativa ne žali se, nego promijeni život, svaka pritužba lako se čita kao osobni neuspjeh ili manjak odgovornosti. Takvi diskursi postaju problematični kada zaborave da startne pozicije nisu iste i da nemaju svi jednak pristup vremenu, energiji, resursima ili sigurnosti. Tada ne žali se, promijeni život prestaje biti motivacijska rečenica i postaje oblik tihog discipliniranja.
U svojoj krajnjoj verziji to se pretvara u fantaziju izlaza kroz osobnu transformaciju i promjenu lokacije – jesti tjesteninu u Italiji, moliti u Indiji, imati spiritualni rebound na Baliju. U toj jeftinoj jedi-moli-voli verziji svijet postaje scenografija za unutarnje iscjeljenje, a kultura i drugi ljudi samo kulise za osobni razvoj. Nasuprot tome, većina života nije spektakl odlaska, nego ponavljanje, razgovor i vraćanje istim temama bez garancije rješenja.
Možda u nekim oblicima žaljenja postoji i određena vrsta užitka – ne zato što nam je patnja ugodna, nego zato što njezino stalno ponavljanje proizvodi osjećaj kontinuiteta, pa čak i identiteta. Isti razgovori o poslu, novcu, birokraciji, dejtanju ili umoru vraćaju se kao epizode serije čije dijaloge već znamo napamet. U tom smislu, zajedničko analiziranje katastrofe ne mora nužno voditi prema rješenju, ali može proizvoditi nešto drugo – oblik bliskosti. Žaljenje o kojem pričam traži neki novi termin, s manje negativnih konotacija i s nešto više ušiju. Jer žaljenje, kao što znamo, ne diskriminira ni godišnja doba ni životne faze.
Možda je jedini paradoks u tome što je jednako prisutno i u sezoni znojenja i fjake koja bi trebala biti rezervirana za uživanje, i kada bi čovjek trebao biti neka dobra i sretna verzija sebe – a umjesto toga samo sjedi u hladu, zuri prema suncu i pita se zašto je sve toliko naporno.