Što je zapravo rodna lingvistika i kako smo od pionirskih feminističkih istraživanja jezika stigli do kvir lingvistike? O spašavanju heteroseksualnih brakova, RuPaul's Drag Race i zagorskim bakama koje govore u muškom rodu te kratkoj povijesti rodne lingvistike razgovarali smo s Tatjanom Pišković povodom izlaska njezine nove elektroničke knjige Kako govori prava dama? Rodna lingvistika i hrvatski jezik. Tatjana Pišković redovita je profesorica na Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje predaje morfologiju, leksikologiju i rodnu lingvistiku, a rodnim odnosima u jeziku bavi se već više od dvaju desetljeća. Među njezinim brojnim radovima i uredničkim izdanjima iz tog područja izdvajaju se nagrađivana monografija Gramatika roda te zbornici Rodni jezici i Izvedbe roda u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi.
Ako je netko tek u prolazu čuo za feminističku lingvistiku, vjerojatno je naišao tek na Robin Lakoff. Iako je svaki pionirski rad inherentno manjkav i podložan kritici, znakovito je koliko se Lakoff osobito kritiziralo. Što je ona zapravo otvorila, što je u njezinu radu bilo revolucionarno, a što danas više ne stoji?
Robin Lakoff prava je junakinja našeg doba. Svojim manifestom feminističke kritike jezika „Language and woman’s place“ 1973. zasnovala je posve nov lingvistički pravac i uvela temu jezika i roda u sveučilišnu nastavu. Kao što si rekao, svaki je pionirski rad manjkav i pun kojekakvih rupa, ponajprije zato što srčanost nadjača razum, a aktivizam znanstvenu objektivnost. No što sam starija, to su mi takve manjkavosti draže! Osnovna je teza njezina rada da se žene suočavaju s jezičnom diskriminacijom na dva načina: prvo, stalno ih se podučava da govore kao dame i drugo, općim su jezikom vrlo loše tretirane.
Lakoff je prva u akademskoj zajednici izrekla veliku istinu o dvostrukim standardima vrednovanja muškog i ženskog govora: budući da se žene podučava kako moraju govoriti da bi bile dame, a za muškarce takvih pravila nema, očito je da se autentičan muški govor smatra sasvim pristojnim i dobrim samim po sebi, a da se autentičan ženski govor smatra manjkavim i kvarnim, pa se stalno mora popravljati i dorađivati. Osim toga primijetila je da su jezikom samim muškarci privilegirani, a žene diskriminirane: na gramatičkoj razini to potvrđuje generički muški rod, a na leksičkoj činjenica da postoji mnogo više pejorativa za žene nego za muškarce. Primjerice pejorativi palandra, alapača, oštrokondža, rospija, fufa, drolja, kurva vrlo okrutno upućuju na žene i uopće nemaju parnjake muškog roda.
Mnoge su kolegice i kolege vrlo ostrašćeno upozoravali na manjkavosti Lakoffina rada, osporavali mu znanstvenost ili ga proglašavali više seksističkim od samih jezičnih seksizama o kojima se u njemu piše. Spočitavali su joj da prenaglašava rodne razlike u jeziku i da pretpostavlja muški jezik ženskom jeziku, s čime se nikako ne slažem. Treba imati na umu da nitko prije Robin Lakoff nije upozoravao na jezičnu diskriminaciju žena koja je posljedica opće društvene rodne nejednakosti. Zato se ne slažem ni s prigovorima da su joj istraživačke metode neznanstvene. Naime i sama je rekla da svoje tvrdnje temelji na introspektivnim podacima, tj. da analizira svoj govor i govor svojih poznanica i poznanika te da se u analizi služi intuicijom. Danas, dakako, takav rad ne bi prošao recenziju jer se u njemu ne citira dvadesetak znanstvenih radova niti se podaci izvlače iz golemih računalnih korpusa. Ali Lakoff nije imala koga citirati, a korpusi tada još nisu postojali. Njezin rad postao je standard u rodnoj lingvistici i citira se već više od 50 godina – ili s divljenjem ili s negodovanjem, ali se citira. S njim se i dalje dijalogizira i gotovo je nemoguće pisati o rodu i jeziku, a da se ne obavi ritual citiranja Robin Lakoff. A što je pokrenulo hajku na (tekst) Robin Lakoff? Vjerojatno sveprisutan jal i ljubomora u akademskoj zajednici, pogotovo izraženi prema ženama koje pokreću nove znanstvene pravce i pišu zanimljive radove.
Pišeš i o uzbudljivom trenutku kad feministička lingvistika izlazi s fakulteta i ulazi u self-help industriju kroz bestseler You Just Don’t Understand Debore Tannen. Kako je došlo do toga da jedna lingvistica spašava brakove?
Deborah Tannen, kojoj je Lakoff bila mentorica, ne samo da nije usavršavala feminističku lingvistiku nego ju je unazadila: tezu o ženskom i muškom jeziku kao međusobno „stranim“ jezicima lokalizirala je u romantičnu heteroseksualnu vezu i podebljala je tezom da se supružnici i partneri svađaju jer govore različitim jezicima. Njezina knjiga You Just Donʼt Understand iz 1990. nadaje se kao popis dragocjenih savjeta pomoću kojih se mogu riješiti komunikacijske poteškoće u heteroseksualnim romantičnim odnosima. Jasno je da to nije nikakva znanstvena monografija, nego samopomoćnica, pa je u akademskoj zajednici bila ismijana kao i njezina autorica. Rekla bih da je najveći problem svake rasprave u humanistici binariziranje nekog problema ili pitanja, odnosno isticanje samo dvaju oprečnih polova unutar tematiziranog polja, što je Tannen činila, ali si je takvim simplificiranjem teme stvorila golemu publiku izvan akademske zajednice. Naime na listi nefikcijskih bestselera New York Timesa njezina je knjiga provela više od tri godine; čak je osam mjeseci bila na prvome mjestu. U to je doba Tannen stavila svoju akademsku karijeru na čekanje i krenula na promotivnu turneju gostujući u mnogobrojnim radijskim i televizijskim emisijama gdje je prepričavala savjete iz knjige i pokazala se kao izvrsna komunikatorica i komunikologica. Mnogi su joj čitatelji i slušatelji zahvaljivali na tome što im je spasila brak, a i dan-danas publika je oduševljeno sluša na različitim tribinama o komunikaciji. Šarmantna je, nepretenciozna i vrlo duhovita, moram priznati. Zavodljivo je iskoristila vječnu ljudsku zaokupljenost romantičnim odnosima izvodeći sve probleme i nesporazume među muškarcima i ženama iz njihovih različitih jezika.
Zanimljivo, kad se obogatila i proslavila, kritike su jenjale i fakultet na kojem je radila jedva je dočekao da se vrati u kolektiv. Ima 81 godinu, još uvijek predaje na fakultetu i popularizira znanost izvan fakulteta. Preslušala sam mnoga njezina javna izlaganja na YouTubeu i primijetila da je ublažila dihotomije. Nudi više perspektiva za tumačenje i prevladavanje nesporazuma u različitim komunikacijskim situacijama, tematizira komunikaciju u homoseksualnim romantičnim vezama, stalno prepričava žive primjere i anegdote, a publika umire od smijeha i traži bis. Jako je lijepo to što spominje Robin Lakoff, zahvaljuje joj i ne prisvaja njezine ideje, nego pokazuje kolika je vizionarka njezina mentorica bila.
Vodiči za neseksističku uporabu jezika također su doživjeli svoj boom razvojem feminističke lingvistike, a ne ide im ni danas loše. Jedna od njihovih poznatih posljedica jest i strah ljudi da ne kažu nešto pogrešno – artikuliran poznatom rečenicom „više ne znam što smijem, a što ne smijem reći“. Misliš li da se aktivizam iscrpljuje i postaje kontraproduktivan u pokušaju da propiše (neuvredljivo) izražavanje?
Da, točno to mislim. Pitanje je komu i čemu zapravo služe vodiči, inicijative, preporuke i zakoni o jezičnom seksizmu. Hoće li netko tko ženu naziva krmačom, kujom i droljom ili netko tko transrodnu osobu naziva inostvorom čitati vodiče za neseksističnu uporabu jezika i zakonske odredbe o rodno osviještenom jeziku? Hoće li slijediti preporuke Vijeća EU-a o rodno osjetljivom jeziku? Čak i kad promatramo javnu i službenu komunikaciju, koje jesu regulirane zakonom, uviđamo da do nekih ljudi ne dopiru nikakve preporuke ni zakoni. Primjerice neki se saborski zastupnici i zastupnice naglašeno seksistički obraćaju kolegicama, ali za to ne dobiju ni opomenu. Komentari ispod članaka na internetskim portalima puni su krajnje vulgarnih i uvredljivih primjedaba o nekim poznatim ženama, ali i o onima nepoznatima, koje su ubili partneri. Problem je u tome što te komentare uredništvo ne briše, a ne postoji nikakav redarstveni tim koji bi upozoravao komentatore na to da se njihove primjedbe prema nekom općem dokumentu kvalificiraju kao seksizmi. Dakle sve dok seksistički komentari stoje ispod članaka na informativnim portalima i sve dok seksistički diskurs kola javnim prostorom, seksisti dobivaju poruku da je takav način izražavanja dopušten. Izravno utišavanje mizoginih komentatora na internetu imalo bi, čini mi se, jači učinak od općih vodiča za neseksističku uporabu jezika.
Mislim da jezik ne može biti seksističan; takvi mogu biti govornici. Ako je netko sklon vrijeđanju druge osobe na temelju spola, podrijetla, profesije, dobi ili seksualne orijentacije, pronaći će način da to učini čak i ako iz rječnika izbacimo sve kurve, drolje, alapače, palandre i fufe. Jezik je golem, neograničen izvor leksičkih mogućnosti i seksisti će upisati pejorativna značenja u dotad neutralne riječi i promovirati ih u seksizme. I ptičicu će pretvoriti u seksizam. Parafrazirat ću britansku lingvisticu i jednu od najvećih ikona feminizma Deboru Cameron i reći da iz usta seksista svaka riječ zvuči kao seksizam.
Ne bih htjela da pomisliš kako vodiče za neseksističku uporabu jezika smatram posve nepotrebnim i praznim žanrom. Pomogli su da se iz javne i službene komunikacije donekle uklone neki oblici rodne neravnopravnosti (npr. profesijske se imenice rabe i u ženskom i u muškom rodu; relativizira se uporaba muškoga generičkog roda; školski se udžbenici čiste od rodnih stereotipa i sl.). Međutim čini mi se da javni, medijski diskurs uspijeva poništiti sve dobre učinke antiseksističkih praksi svojim inzistiranjem na površnim i posve promašenim korekcijama rodnih ponašanja. Dok se god vode opsežnije javne rasprave o muškarcu koji je ženi rekao da ima lijepu haljinu nego o muškarcima koji zlostavljaju pa ubiju svoje partnerice, teško je očekivati da će društvo razumjeti suptilne promjene jezičnih praksi.
Srećom za jedne, nesrećom za druge, razvojem feminističke lingvistike došli smo i do kvir lingvistike. Prvoloptaški bi odgovor na pitanje čime se ova disciplina bavi svakako bio „time kako govore pederi i lezbe”, no stvar je, čini se, mrvicu složenija. Ili?
Da, stvar je ipak mrvicu složenija. Od samih svojih početaka kvir lingvistika naglašava da nikako ne želi binariziranje ženskog i muškog jezika zamijeniti binariziranjem jezika heteroseksualaca i homoseksualaca. Ukratko, kvir lingvistice i lingvisti ne bave se (samo) time kako govore pederi i lezbe jer bi to značilo da smatraju kako svi pederi govore istim pederskim jezikom, a sve lezbe istim lezbijskim jezikom. Kvir lingvistika dodaje dotadašnjim istraživanjima jezika i roda dimenziju spolnosti, a ni rod ni spolnost ne smatra ničim stalnim ni zadanim. Sve je to izvedba. Čim progovorimo, izvodimo neki od svojih rodnih i spolnih identiteta, ovisno o tome s kim razgovaramo i što želimo postići. Razmisli samo koliko ti se govor mijenja ovisno o sugovornicima i onome što od njih želiš – sigurno ne razgovaraš isto s gradskim službenikom kad tražiš financije za udrugu i s partnericom kad želiš seks.
Kvir lingvistiku posebno zanima kako se neki govornici igraju izvodeći društveno neočekivane kombinacije roda, spola i spolnosti. Dakle uz govor pedera i lezbi proučava i govor biseksualnih, transrodnih, interspolnih i svih drugih osoba koje se opiru binariziranju i heteronormativnosti. Naprimjer pišu se radovi o tome kako se transrodne osobe autaju svojim roditeljima, kako trandže manipuliraju gramatičkim rodom za potrebe svojeg nastupa, kako se izražavaju indijske hidžre, kakve stereotipe o kvir zajednici nalazimo u vicevima i komentarima na društvenim mrežama, kako se na društvenim mrežama iskazuju homofobija i transfobija, kako govore fegheguše itd. Ti si se bavio govorom domaćih drag queens i uspoređivao ga s govorom natjecateljica u RuPaul’s Drag Race; moja prijateljica Mislava Bertoša sa svojom kolegicom Sandrom Antulov istraživala je slogane i praksu preimenovanja ulica na zagrebačkom prajdu. Zanimljivostima nema kraja!
Prije dvije godine na portalu narod.hr objavljen je članak u kojem se autor čudi besmislenosti kolegija Rodna lingvistika i Queer lingvistika koji su se trebali izvoditi na Rodnim studijima. No jednu njegovu rečenicu moram citirati: „Predavanja iz queer lingvistike zvuče zanimljivije od rodne lingvistike.“ I stvarno je u pravu; kvir je začinio rodnu lingvistiku, posuo je šljokicama, obojao duginim bojama i obuo joj zlatne platformke.
Koji su tvoji omiljeni primjeri jezičnih subverzija, nestašluka ili uzrujanih preporuka?
Mislim da su mi najbolji primjer subverzije bake iz Lepe Vesi, mog rodnog sela. Govorile su u muškom rodu jer su im muževi bili niškoristi, pa su same sjedale na traktore, orale njive, zidale kuće i žele žito. Psovale su brutalno, ali posve opušteno, nisu tražile dopuštenje da govore, nitko im nije upadao u riječ.
Među uzrujanim preporukama i dalje su mi zanimljivi američki klasici herstory umjesto history i himicane umjesto hurricane, gdje se inicijalni nizovi glasova his- i hur- pogrešno tumače kao zamjenički prefiksi koji reflektiraju rodnu diskriminaciju. Herstory je zaživio kao duhovita leksička igra u popularnoj kulturi (npr. u RuPaul’s Drag Race) i to mi se jako sviđa. No ima ljudi koji takve ludizme shvaćaju preozbiljno i koriste ih za diskvalificiranje feminističkog aktivizma. Naime još je Lakoff isticala da neke intervencije u leksik s pravom izazivaju podsmijeh u javnosti, ali da se taj podsmijeh potom prenosi na druga područja feminističkog djelovanja koja uopće nisu smiješna. U tom smislu smiješna su mi domaća nastojanja da se ukinu imenice za ženske profesije na -ica jer navodno svode žene na nešto maleno i beznačajno te umanjuju važnost njihova posla. Kako bi se onda trebale zvati profesorice, studentice, učenice, sportašice?
Kombinaciju subverzije, nestašluka i pravog verbalnog kraljevanja osigurala mi je kći kolege Marka Stabeja iz Ljubljane. Djevojčica je bila uključena u nastavu za darovite učenice i učenike, a svi nastavni materijali bili su napisani u muškom rodu (npr. što bi želio/mogao/rekao/učinio i sl.). Ni na jedno pitanje nije odgovorila jer je zaključila da se ta pitanja ne odnose na nju. Jedino je na posljednje pitanje u posljednjem poglavlju – Po čemu si drukčiji od svojih vršnjaka? – ta devetogodišnja kraljica napisala: Drukčija sam.
Tvoja knjiga nosi naslov Kako govori prava dama?. Kada si kopala po časopisima iz prve polovice 20. stoljeća, koji su te savjeti ženama najviše nasmijali, iznenadili, naljutili? I, još važnije, govoriš li ti kao prava dama?
Najviše su me nasmijali tekstovi u kojima se ženama savjetuje da hine divljenje prema svojim muževima i da iskoriste svoju inteligenciju kako bi im stvorile iluziju o slobodi. Mislim da je VoxFeminae mjesto na kojem se mora citirati jedan takav svevremenski savjet iz članka „Kako ćeš ukrotiti muža?“ objavljenog u Ženskom listu 1931.
Ne valja isticati svoju inteligenciju pred mužem. Bolje je da svoju nadmoć žena upotrijebi da muža svlada ‒ a ne da ga očara, jer očarani se lahko opet probudi a svladani se ne digne tako lahko. Žena mora pružati potpunu iluziju da je muž slobodan, a ipak oko njega sagraditi neke male rešetke preko kojih ne će moći da skoči.
Ono što je naljutilo Zagorku naljutilo je i mene jer je i danas tako: stalno popravljanje žena koje ne smiju biti samo žene, nego moraju biti dame. I onda se sjetim kako Anić u svom rječniku piše da ženka pejorativno označava ženu kao oličenje svoga spola. Ružno je dakle da žena bude oličenje svog (sramotnog?) spola. Koji onda spol treba utjeloviti i izvoditi?
Osim toga i Zagorku i mene naljutilo je to što iz svih savjeta za savršen brak proizlazi da je to namještena predstava koju moraju režirati žene: njima se uskraćuje pravo na spontanost i bivanje onakvima kakve jesu, a nameće im se obaveza stalnog nadziranja suprugovih želja i ponašanja, predviđanja njegovih postupaka i vještog upravljanja njegovim reakcijama. Kaže Zagorka: „Dakako tu nema pravila za muža već samo za žene.“ Ništa se do danas promijenilo nije. Literatura za samopomoć zasnovana je na popravljanju autentičnog ženskog bića.
I za kraj: ne, ne govorim kao prava dama, čak ni kao polovična dama. Govorim slično kao one moje bake iz Lepe Vesi, samo što nemam njihovu karizmu, pa mi mnogi upadaju u riječ, rečenicu, misao i privatni prostor, prepisuju mi radove, govore moje rečenice kao svoje. Majke mi, počet ću psovati opušteno kao baka Jagica. U muškom rodu.
