Svake godine otprilike u ovo vrijeme pakiram stvari za odlazak na more, što uključuje i složenu igru eliminacije koje knjige s ovogodišnjeg popisa za čitanje ostaviti na polici, a koje ponijeti sa sobom. Proces nije jednostavan jer, iako znam da u prosjeku tijekom 12 dana pročitam najviše četiri ili pet knjiga, znati koja će mi se knjiga čitati jednom kad se relociram iz teške zagrebačke vlage na suhi mediteranski zrak velika je lutrija. Zato je rješenje problema posebna torba u kojoj bude prosječno (najmanje) 15 knjiga, nešto poezije, nešto proze, nešto teorije, sve u pokušaju da se pripremim za sva moguća buduća raspoloženja i sve vremenske uvjete. Moj toranj knjiga na pomoćnom stoliću u vikendici nerijetko izaziva upitnike i podsmijehe bliže i dalje rodbine, jer svima je jasno da neću u dva tjedna pročitati 16 knjiga, ali meni je taj toranj utočište nade da će možda baš ovo ljeto biti ljeto kad ću se uspjeti posve vratiti u čitateljsko iskustvo koje sam imala u svojim tinejdžerskim danima.
I'm not a girl, not yet a woman, pjeva vječno mlada Britney, a ja sa sjetom shvaćam da nikada nisam bila bliže svojoj figuri savršene čitateljice nego kad mi je bilo petnaest. Ljuta na roditelje jer me nisu pustili da sama landram do Splita na koncert Arctic Monkeysa, ležala sam na plaži glave zabijene u knjigu i posve uronjena u misli, osjećaje i doživljaje likova o kojima sam čitala. Taj high sveobuhvatnog prožimanja teksta i tijela lovim otad, s više ili manje uspjeha. Dva studija književnosti poslije, cinizam odraslosti, zavodljivi zaslon mobitela zalijepljen u ruci... sve je to dalo doprinos osjećaju da sam putem izgubila nevinost čitanja. I zato, kada mi u ruke dođe knjiga pomoću koje ponovno ugrabim taj sveprožimajući osjećaj slobode i ushita, dajem sve od sebe da potraje što dulje. Također se tim knjigama vraćam s vremenskim odmakom, svjesna da ću teško ponoviti iste note, ali željna poznate i sigurne melodije.
Jedna takva sinergija dogodila mi se prije nekoliko ljeta. Iz svoje kule od papira izvukla sam zbirku kratkih priča, jer sam prethodnu knjigu – gustu obiteljsku sagu – predugo mrcvarila poluvlažnim rukama dok su mi pažnju odvlačile drame u obitelji slovačkih turista koja je nekako uporno gravitirala mojoj poziciji na plaži sa svojom predimenzioniranom opremom i svojim preglasnim trzavicama. Svjesna toga da volim šušur plaža, promatrati kako kome ide ispunjavanje križaljke, je li ljudima oko mene dobar kuhani kukuruz koji prodaje barba na plaži i hoće li mali Michal danas napokon bez drame obuti šlapice za more, posegnula sam za kraćom formom u nadi da će mi barem nakratko neka od priča uspjeti usisati pozornost.
Kreštanje cvrčaka, graja djece, zvukovi pljuskanja, sve se to stopilo u pozadinski šum dok je sunce neumoljivo pržilo, a mene u svoj svijet uvukla engleska spisateljica Julia Armfield zbirkom priča Salt Slow (Picador, 2019.). Radi se o zbirci od devet priča u kojima su u prvom planu djevojke i žene, sve ulovljene u trenutku netom prije ili poslije potresne promjene, u njima ili u svijetu u kojem žive. Horor, feminizam, queer, magijski realizam, distopija, sve su to odrednice koje se lijepe uz Armfieldine tekstove, i sve su ispravne, iako nijedna dovoljno sveobuhvatna. Polazeći od biografske činjenice da je autorica završila studij viktorijanske umjetnosti i književnosti te da joj se diplomski rad bavio zubima, kosom i noktima u viktorijanskom imaginariju, većina se prvih kritika zbirke uhvatila body horror odrednice.
I zaista, tijelo i tjelesno snažna su okosnica svih priča u zbirci, bilo da se radi o djevojačkim promjenama u pubertetu ili metamorfozama u životinju, bilo o (neživim) tijelima koja na različite načine spašavaju ili proganjaju protagonistice priča. Ipak, u većini je tekstova ono zazorno, hororično, strašno tek podloga, fantastični elementi blagim pomakom pomiču granice stvarnosti, ali ubrzo postaju pozadina koja se prihvati kao savršeno logičan svijet – zagrljaj čudovišnog nudi uvid u dublji sloj priče, ali nije sam sebi svrha.
Teško je pisati o ovim pričama a da se ne otkrije njihov kraj, jer često je upravo taj udar na samom završetku ono što ih čini tako moćnima i zbog kojeg me ova zbirka osvojila već prvom pričom „Mantis”. U njoj se kirurški precizno, ali toplo i s blagonaklonim humorom ocrtavaju konture djevojaštva, primjerice (tako bliskim i poznatim!) komunalnim iskustvom prvih šminkanja i izlazaka s prijateljicama, i teško se oteti snazi njezinih vjernih slika, dovoljno da zaboravite na činjenicu da se oko vas kreće svijet, ili barem nekoliko desetaka ljudi spremih za kuhani kukuruz, luftić ili picigin.
U priči „The Great Awake”, za koju je Armfield 2018. osvojila nagradu za kratku priču časopisa The White Review, nadnaravni se element sastoji u tome da ono neuhvatljivo dobiva tjelesno obličje – San, ali ne u značenju sanjanja, već spavanja. San se rascjepljuje od čovjeka i postaje samostalni entitet koji ostaje prisutan, nekad i radi probleme, a svoje „bivše” ljude osuđuje na neprekidnu budnost. Odcijepljeni Snovi uzrok su kolektivnog rasapa, to se stanje poput epidemije širi među stanovništvom, a sam čin spavanja postaje nešto što ljudima više ne pripada. San tako više nije privatno, nesvjesno iskustvo, ono postaje svima vidljivo i posve izvan kontrole. Granice u koje se tako vjerno uzdamo da nas štite, poput granice našeg unutarnjeg svijeta s onim izvanjskim, u Armfieldinim se tekstovima često čine puno slabašnijima nego što volimo misliti.
Horor Armfieldinih priča nije očit, on se suptilno penje uz kralježnicu dok ne kulminira u obliku naježene kože i osjećaja zime na plus 35. Suptilan je jer ono što objektivno jest strašno nije uistinu izvor strave, strašna je zapravo promjena koja dolazi polako, gotovo neprimjetno, sve dok se u jednom trenu ne osvrnemo i shvatimo da ništa više nije na svojem mjestu. Pa ipak, nije sve u stravi. Gostujući na ovogodišnjem izdanju Festivala europske kratke priče, otkrila je zagrebačkoj publici da joj je najdraža priča iz zbirke „Cassandra After” (što me na trenutak ispunilo trijumfom, i meni je!), u kojoj je element strave – protagonistica jedne noći otvori vrata svojeg stana i kroz njih prođe njezina već šest mjeseci pokojna djevojka u poluraspadnutu stanju – samo okidač za kratku studiju žalovanja isprepletenu slikama pokojne ljubavne veze. Ta je priča zapravo sjajna najava onoga što je Armfield ispisala u svojem prvom romanu Our Wives Under the Sea (Picador, 2022.).
U obama je tekstovima manje naglasak na pitanje mogu li se mrtvi vratiti, a u središte se pozornosti stavlja dilema što se događa s odnosom u kojem se jedna osoba nepovratno promijeni. Leah je znanstvenica čija trotjedna podmorska ekspedicija pođe po zlu te ona ostane zarobljena na oceanskom dnu šest mjeseci. Iz beznadnog mraka igrom sreće vraća se kući Miri, supruzi koja ju je već oplakala. Ponovni susret i čudesno spasenje ipak ne nude sretno razrješenje, jer se vrlo brzo pokazuje da je Leah drugačija, trajno promijenjena i da se ta promjena nužno odražava i na njihov suživot.
Iako je ideja zarobljenosti u skučenoj podmornici na dnu oceana jamačno stravična većini ljudi, razmišljanje o plinovitosti ljudskih odnosa nosi svoju posebnu vrstu strave. Roman posredno čitatelje vrlo jasno upućuje na činjenicu da je promjena zajamčen dio ljudskog postojanja, time i njihovih odnosa te prepoznavanje da ni mi ni naši partneri_ce nismo statične jedinke koje ostaju zamrznute u svojim početnim postavkama lako budi osjećaj straha i nemoći. Kada se takva promjena dodatno naglasi u odnosima u koje se uplete demencija ili neka druga bolest, ljubav prema osobi koja nepovratno izmiče i žalovanje postaju neraskidivo vezani.
Mislim da je bilo suđeno da se s Armfieldinim opusom prvi put sretnem uz more jer voda u raznim oblicima tematska je nit koja natapa sve njezine knjige. Nije me iznenadilo kad sam saznala da ju je Florence Welch imenovala jednom od svojih najdražih autorica, jer osim očite sklonosti gotici i mitologiji, obje dijele opsesiju vodom (Florence je u svojim intervjuima spominjala da su je suradnici morali odgovarati od toga da svaki novi album završi uronjen u mokre metafore). U romanu Private Rites (4th Estate, 2024.) jednog je dana kiša počela padati i, uz povremene kratke pauze, postala trajna kulisa svakodnevice.
Klimatska kriza nije dio neodređeno daleke budućnosti, nego stanje u kojem se već živi, a svijet se mora presložiti i prilagoditi novim uvjetima. U tom polupotopljenom svijetu, u kojem bogati slojevi društva lako izmiču nabujaloj vodi preseljenjem u više predjele, a svi ostali moraju navigirati svoje živote u skučenim okomitim građevinama uz upitnu infrastrukturu, svoje mjesto u romanu zauzimaju tri sestre: Isla, Irene i Agnes. Radnja počinje u trenutku u kojem sestre, jedna za drugom, saznaju da im je umro otac, proslavljeni arhitekt i vizionar nadvodnog urbanizma.
Kao i u romanu Our Wives Under the Sea, i ovdje se nameće tema žalovanja kao središnja os priče, jer sestre s jedne strane žaluju (ili pokušavaju žalovati) za ocem, a s druge strane u postapokaliptičnom svijetu žaluju za svojim životima prije kataklizme i za međusobnim odnosima koji im izmiču. Sestre moraju svaka za sebe i zajedno preispisati što za njih znači obitelj i sestrinstvo na kraju svijeta, oni se u romanu ne idealiziraju kao prostor automatske bliskosti, među sestrama nema bezuvjetnog razumijevanja. Sestrinski odnos višestruk je, u njemu se isprepliću ljubav, sjećanja i uspomene sa zamjeranjima, naučenim ulogama i zadobivenim povredama.
Kada pokušam sve tri do sada objavljene autoričine knjige staviti u istu ravan i odmjeriti istim metrom, tematske su im preokupacije bliske, no čini mi se kao da sa svakom novom knjigom kadar postaje mrvicu širi. Od kratkih priča, u kojima se i zbog ekonomije teksta priča nužno fokusira na detalj pojedinačnog iskustva, preko prvog romana, u kojem se otvara prostor za razradu odnosa dviju osoba, do drugog romana, u kojem pripovijedanje zauzimaju tri sestre i (dijelom) njihovi partneri, što dodatno proširuje perspektivu prema jednoj široj zajednici – a svi se ti tekstovi svaki iz svojeg kuta pitaju što nam ostaje u trenutku kada se svijet koji je omeđivao naše živote počne na ovaj ili onaj način raspadati.
Na kraju dana, kad podvučem crtu i zatvorenih očiju pokušam ponovno proživjeti onaj inicijalni osjećaj da me preplavljuje moćan tekst, znam da taj osjećaj ježenja na ljetnoj žezi nije došao iz strave – možda tek malim dijelom. Došao je jer je Armfieldin tekst prije svega bolno lijep, rečenice klize poput kocke leda po usijanoj koži, a reskost jezika i preciznost izraza koji ubadaju u meka tkiva postaju sve moćniji njezinom svakom sljedećom knjigom. I dok me tog ljetnog dana na plaži osvojila neposrednošću svojih kratkih priča, zadržala me kao poklonika svojim romanima. Njezini tekstovi ostavljaju dojam elegantne, spontane akrobacije te se zavlače u misli nakon čitanja poput soli u kosi nakon plivanja u moru.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
