U zadnje sam vrijeme, potaknut uglavnom crticama iz vlastitog ljubavnog života, često fantazirao o rekluzama i samoizolaciji o kojima piše i Kiša Bizović Grgas za Krilo. Na te me je fantazije dodatno ponukao i odličan novi album Lilly Allen West End Girl te vizuali za njezinu pjesmu „Pussy Palace” – u njima Allen, prerušena u časnu sestru s mrežastim čarapama, puši cigaretu i s rezignacijom gleda u objektiv. S objema autoricama duboko suosjećam jer sam se i ja u jednom teškom periodu povukao u neku vrstu pokorničkog isposništva i presjekao većinu kontakata s vanjskim svijetom. Svjedočio sam tome kako mi se i pored ljubavnih nedaća temelji života polako urušavaju, pa sam se odjednom pronašao na ivici moguće depresivne epizode koju sam pod svaku cijenu htio spriječiti. Stoga mi se učinilo najboljim odmah iz korijena prerezati sve moguće ometače koji bi me privezali za krevet u kojem bih samo dalje mentalno trunuo. Tako sam i svoj ljubavni život odlučio staviti pod ključ.
Razmišljajući o tome kako se iz pozicije rekluze uključiti u društvo, odlučio sam se vratiti istraživanju tričarija koje su me nekoć zabavljale – primjerice, baroknoj umjetnosti. Odlučio sam ponovno kroz nju otkrivati životnu radost i slaviti svoj privremeni raskol od gej aplikacija i muškaraca. Jedne sam večeri redom počeo otvarati znanstvene članke, stare prezentacije iz fakultetskih dana i poklonjena Taschenova izdanja o baroknim umjetnicima. Što sam više razgledavao tu baroknu raskoš umjetnosti, to me više oblijevao znoj nalik onom koji prethodi groznici, tlak mi je rastao, plitko sam disao te su mi obrazi postajali sve topliji. Ubrzo sam shvatio da me ne hvata gripa, nego da me svi ti golišavi, puteni muškarci s blagim, rumenim licima na baroknim slikama mame na drkanje.
Isprva to nisam htio ni s kime dijeliti i bilo me je strah i da ću, ako to izustim, ponovno osvanuti na stranicama katoličkih udruga kao neki velebni čudak. Možda su ti osjećaji samo posljedica mog celibata koji se u obliku požude manifestira kroz apstinencijsku krizu? Srećom, pronašao sam cijelu jednu znanstvenu zajednicu koja kroz prizmu interdisciplinarnosti u povijesti umjetnosti potvrđuje da je homoerotizam neodvojiv od barokne umjetnosti te da su mnogima muškarci iz barokne umjetnosti seksi.
Tu je homoerotsku percepciju umjetnosti, koja je nadahnuta grčkom antičkom umjetnošću, već u osamnaestom stoljeću primijetio i čuveni njemački povjesničar umjetnosti, arheolog i vrsni homoseksualac Johann Joachim Winckelmann. Kroz erotizirane opise nagih tijela muškaraca u grčkoj antičkoj skulpturi zapalio je gnjev mnogih svojih konzervativnih suvremenika i njihovih misaonih nasljednika. Koje olakšanje što nisam jedini koji se napalio na muškarce u baroknoj umjetnosti!! Sada se barem, poput Berninijeve Svete Tereze u ekstazi, mogu posve nesmetano prepustiti svom ekstatičkom iskustvu barokne umjetnosti u sitne noćne sate kada su mi rolete spuštene.
Kada je riječ o bilo kakvoj povijesnoj pojavi koju tumačimo kroz suvremene kvir teorije i njihov leksik, bitno je dati i povijesni okvir stilskog perioda kako bismo mogli bolje razumjeti ondašnje društvene stavove prema homoseksualnosti. U uvodu knjige Sodomy in Early Modern Europe, urednik Tom Betteridge spominje kako postoje različite interpretacije homoseksualnosti i sodomije unutar različitih europskih društava te je, ovisno o dijelu Europe, ona bila poznatija, više tolerirana, ali i kriminalizirana. Tako autor navodi da su, neovisno o sveprisutnim zakonima i crkvenom ćudoređu koje je zabranjivalo sodomiju, u Frankfurtu, primjerice, bili blagonakloni prema homoseksualcima, dokle god nije bilo riječ o gradskim poglavarima nad čijom bi se homoseksualnošću sablažnjavalo.
S druge strane, u Ženevi su kažnjavali homoseksualce ovisno o stupnju sodomije i samosvijesti uhvaćenih muškaraca o tome da je sodomija pogrešna. U Londonu su pak postojale i takozvane molly kuće, tajna okupljališta u kojima su homoseksualci partijali, gledali drag performanse, lažno se međusobno vjenčavali i slobodno eksperimentirali sa svojom rodnom ekspresijom. Unatoč tome što su to bili rijetki prostori slobode, i oni su često bili meta racija i hapšenja zbog promicanja sodomije.
Po svemu sudeći, nije bilo lako, a ni posve poželjno biti homoseksualac u ono doba. Zato nije začudno da su se takvi stavovi zrcalili i u baroknoj umjetnosti koja je pretežito, barem u europskom južnom katoličkom pojasu, i dalje bila većinski vezana za sakralnu umjetnost i tek ponešto za privatne narudžbe mecena. Koliko je jaka bila programatska narav kršćanske barokne umjetnosti govori i Sanja Cvetnić, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti u Zagrebu, u svojoj knjizi Ikonografija nakon Tridentskog sabora. Održan u prosincu 1573. godine, Tridentski sabor iznjedrio je nove regulative koje su definirale kako kršćanska umjetnost smije izgledati, objedinjujući pritom pod jednim pravilnikom što jest umjesno, a što nije. Pozivajući se na riječi talijanskog povjesničara Federica Zerija iz njegove knjige Pittura e Controriforma iz 1957. godine, Cvetnić ističe kako je crkva zabranjivala bilo kakvu moralnu nedoličnost te je bilo nedopustivo da slike djeluju izazovno ili dražesno.
O strogoći Crkve govori i činjenica da su slike koje su se namjeravale staviti u crkvu trebale najprije proći kroz ruke biskupa koji bi ocijenio odgovaraju li svim crkvenim propisima. Prema Zerijevim su riječima zaključci s Tridentskog sabora doveli do ograničavanja slobode umjetnika u njihovom izražavanju te je stvaranje umjetnosti počelo nalikovati na puko poštivanje tradicija i dogmi. S obzirom na rečeno, možemo zaključiti kako je bilo teško stvarati umjetnost koja bi na bilo koji način djelovala homoerotično i koja bi ujedno uspjela zadovoljiti pravila Crkve. Međutim, nekolicini je umjetnika pošlo od ruke da zaobiđu cenzuru i da tako mnogima i danas raspiruju bludne misli. Srećom, privatne narudžbe nisu podlijegale striktnim načelima Crkve, što je nekim umjetnicima omogućilo da više ili manje suptilno u svoj rad integriraju i kvir kȏd.
Uvjerljivo najpoznatije lice barokne umjetnosti i propagiranja homoerotizma u umjetnosti bio je talijanski slikar Caravaggio. Osim njegove umjetnosti, koja je često u središte pažnje stavljala prikaze erotiziranih, golih mladića, različiti su povjesničari na temelju pronađenih spisa spekulirali i da je ljubovao sa svojim asistentima, modelima i pokroviteljima. Jedan od ranijih primjera homoerotičnosti u Caravaggiovu slikarstvu je slika pod imenom Bakho na kojoj je prikazan razodjeveni, feminizirani mladić zavodljiva pogleda. U lijevoj ruci drži čašu vina iznad košare s voćem, kao da poziva da mu se kao publika pridružimo u pijanci, dok desnom rukom razvezuje čvor oko pojasa. Mitološki prikaz Bakha nema slučajnu poveznicu s homoseksualnošću. Bakha se često opisivalo kao boga delikatnog i mekog lica te je, prema mitološkim pričama, imao i partnera Ampelosa, kojeg se opisuje kao golobradog, feminiziranog i dugokosog mladića. Iako bi se i bez mitološkog aspekta djelo moglo čitati kroz kvir kȏd, stručnjaci su sumnjali na to da je Caravaggio aluziju na homoseksualnost tom mitološkom temom htio opravdati i ublažiti.
Homoseksualne sugestivnosti ne manjka ni u Caravaggiovoj slici Koncert (znana i pod imenom Glazbenici). Ponovno je vidljiv motiv mladih, razodjevenih mladića od kojih dvojica pogled usmjeravaju prema nama. Blago spuštene vjeđe i otvorena usta pojačavaju dojam erotičnosti. Glazba igra važnu ulogu u čitanju senzualnosti scene – osim što je često povezana s motivom ljubavi i strasti, mladić djeluje kao da nam želi ponuditi lutnju i pozvati nas da im se pridružimo u tom ritmu glazbene strasti i ljubavi. Podtekst scene svakako ima i primjese orgijastičnog. Odabir grožđa kao motiva u sceni također se nadovezuje na seksualnu temu i dionizijske užitke. Jedno je sigurno, Caravaggiu se ne može osporiti da je bio sladokusac za mlađe twinkove i da se znao zabavljati.
Rad zbog kojeg je umjetnik doživio najveće kontroverze jest slika Amor Vincit Omnia koja prikazuje nagog Kupida okruženog motivima sekularnog svijeta: glazba, vojska, znanost i umjetnost. Homoerotičnost se ne očituje samo u senzualnosti i posvećenosti detaljima mladića, nego i u oblikovanju svjetlosti koja oštro pada na Kupidovo tijelo i vuče pogled na njegove pomno definirane genitalije. Ondašnjoj je publici takav prizor bio sablažnjiv jer je autor uzeo poznati mitološki motiv Kupida kao simbola ljepote i ljubavi te dodatno erotski nabio nevinost prizora.
Reakciju na Caravaggiov rad objavio je i maniristički slikar Giovanni Baglione. Njegovo djelo Božanska ljubav nadvladava zemaljsku ljubav prikazuje anđela koji štiti Kupida od pohotnosti vraga koji ga želi sodomizirati. Međutim, autor je lice vraga oblikovao prema licu Caravaggia, sprdajući se tako na njegov račun zbog navodnog Caravaggiova seksualnog odnosa s njegovim asistentom Ceccom Bonerijem. Iako mu je Caravaggio u vrlo gej stilu à la the library is open verbalno uzvratio udarac i satirički ismijao njegovu umjetnost, Caravaggio je zbog Baglioneovih riječi ipak dobio po nosu i osuđen je zbog klevete. Caravaggiove jake veze u umjetničkom svijetu uspjele su ga osloboditi iz zatvora pa je autor dalje nastavljao slikati i uzrokovati probleme svojim kratkim fitiljem i svadljivošću. Njegova ga je loša narav dovela čak i do toga da jednog muškarca ubije. Caravaggio je očito ozbiljno shvatio krilaticu be gay, do crimes.
Skulpture talijanskog kipara Giana Lorenza Berninija također su kroz povijest umjetnosti naišle na homoerotična tumačenja. Tu se ističu njegove skulpture David i Apolon i Dafna u kojima muške figure svojim tordiranim, mišićavim tijelima i pokretom skreću pažnju na svoju zamamnu fizionomiju. Jedan od njegovih najzanimljivijih radova, iz perspektive homoerotizma, jest njegova interpretacija martira skulpturom Sveti Sebastijan. Zavezani svetac, ranjen strijelama, prikazan je u razdoru između užitka i boli. Njegovo je tijelo harmonično, voluminozno i lijepo te je položeno u potpuno pasivan položaj.
Tema prikaza svetog Sebastijana nije nova; njegovi prikazi sežu u treće stoljeće, međutim, vrlo rano postoji svijest o tome da je prikaz tog sveca i prije baroka bio kodiran kao homoerotičan, o čemu svjedoči i njegov kulturni značaj koji kroz godine ne jenjava. Oscar Wilde, Derek Jarman i Yukio Mishima neki su od gej muškaraca koji su stvarali inspirirani umjetničkim prikazom svetog Sebastijana. Osim što halja na njegovu mladolikom tijelu jedva prikriva njegovo intimno područje, aluzije na seksualnost proizlaze i iz strijela, koje jasno penetriraju njegovo bespomoćno, submisivno tijelo, te iz vezanja koje svoju simboliku crpi iz sadomazohizma. U Berninijevoj baroknoj skulpturalnoj interpretaciji mesnatost i obimnost sveca drastično pojačavaju njegovu već postojeću čulnost.
Istu temu, samo u slikarskoj formi, predstavio je i talijanski slikar Guido Reni koji je svog zavezanog svetog Sebastijana pak oblikovao kao androginog i nježnog. Kao i prethodno spomenuti umjetnici, Reni je u svojim radovima također isticao senzualnost mladih muškaraca i skretao pažnju na spolnost svojih likova. Tako je u njegovu djelu Alegorija sakralne i profane ljubavi sva pažnja usmjerena na tjelesnu modelaciju i spolovila anđela. U različitim slikama naslovljenima Sveti Ivan Krstitelj u divljini Reni premješta fokus na vitka tijela razodjevenih mladića kojima svjetlost miluje tijela i otkriva detalje mišića i kosti na torzu.
Reniju je nesumnjivo bilo teško pobjeći od glasina o homoseksualnosti – navodno je imao femininu gestikulaciju, volio je nositi žensku odjeću i u njegovu ga je ateljeu uvijek čekalo otprilike osmero mladića koji su bili spremni asistirati mu u slikanju i pozirati za njega. Redom je dobivao upite zašto se nikad ne okružuje ženama i zašto čak i kao modele za ženske likove koristi mladiće. Na te je upite odgovarao kako smatra da žene donose nesreću i da ih se zbog toga kloni kada slika. To nije najinovativniji izgovor za homoseksualnost, ali očito je poslužio Reniju da utiša tračeve. Meni moja opsesija snažnim ženskim pop-ikonama poput Britney Spears i Beyoncé kao tinejdžeru svakako nije pomogla da se o mojoj seksualnosti manje šuška u školi.
Da je moguće homoerotičnost prizvati i bez razodijevanja mladića pokazuje španjolski slikar Francisco de Zurbarán na slici pod imenom Sveti Serapion. Zavezanog sveca i njegovu robu miluje zraka svjetlosti dok se on, zatvorenih očiju i prepušten svojoj muci, oslanja na ruku. Lice mu je u ekstazi dok je njegovo tijelo u pasivnom položaju. Iako se takav religijski prikaz svakako može promatrati kroz okno španjolskih ideala muškosti u kontekstu spiritualnosti, njegova se pasivna spiritualnost lako može čitati i u posve suprotnom, kvir kontekstu koji zaziva osjećaj erotične senzualnosti. Osobno se nisam susreo s time da me se zabundanog, s tri sloja odjeće zimi, naziva erotično senzualnim, no možda samo nije naletio onaj pravi (likovni kritičar) koji bi me takvim vidio.
Iako postoje studije drugih povijesnih stilskih pravaca u kojima se moglo pronaći još tračaka homoerotizma, barokne vizualne umjetnosti svakako zaslužuju posebnu posvećenost u istraživanju kvir subverzija. Barokna je umjetnost nastajala u političkom kontekstu koji je oštro reagirao prema kvir izričajima pa je vrijedno divljenja da postoje sačuvana umjetnička djela koja implicitno progovaraju o homoseksualnosti. Bavljenje ovom temom naposljetku mi nije nimalo pomoglo u zauzdavanju mojih strasti i očuvanju mentalnog pojasa čednosti, no tješim se da svi mi najzanimljivije pišemo kada osjećamo napaćenost.
Najbolji Adeleini glazbeni albumi nastali su onda kada su je muškarci najviše razočarali, pa se nadam da ću i ja barem pola svog razočaranja preusmjeriti u nešto korisno – ne nužno u najprodavaniji album kao ona, ali svakako u druge kreativne ispušne ventile i daljnje osobne gej crtice za tekstove. Budući da se moji najbolji tekstovi rađaju iz kombinacije razgolićenih muškaraca i slomljenih srca, i ovo ekstatično iskustvo baroka doživljavam samo kao poticaj za daljnje prisnije, veće, dublje i ispunjujuće terensko istraživanje barokne građe.
