Objavljeno

Helena Trojanska u 21. stoljeću

S 8 godina, Helena se igra uloga. Sjedne na istanjeni crvenkasti tepih i jako čvrsto zažmiri pa gleda nizove šarenih slika kao da je utonula u san. Ona je visoka, odjevena u srebrni oklop koji se presijava pod pustinjskim suncem. Ratnica Helena u rukama drži mač i njime hitro vitla, prašina se diže, crni konj pod njom zadovoljno rže i ona je tako snažna da joj nitko ne može ništa. Zemlje joj se pokoravaju, neprijatelji vrišteći bježe. Svi znaju tko je najsnažnija ratnica u kraljevstvu.

Onaj očev prijatelj koji sjedi za kuhinjskim stolom, crven u licu i znojan po debelom čelu dok ispija kisele gemište i smije se brektavo poput pokvarenog motora zastarjele Škode, neprijatelj je koga Helenina vojska, odana vojska koja joj se klanja na jednom koljenu, odvodi vezanog u lancima, a ratnica ponosno sjedi na svojem galantnom ljubimcu i gleda ga s visoka. Kako si ti lijepa curica, lijepa Helena, gleda je stisnutim očima koje sliče na svinjske i toliko ju puta potapše po stražnjici da joj čitava utrne, zašto ne bi nosila malo kraće suknjice, već si velika djevojčica. Znaš da si nazvana po trojanskoj Heleni, nju je oteo princ Paris i započeo rat, šapće i iz usta mu bazdi po ustajalom vinu, i ja bih tebe oteo da mogu, a kad malo narasteš možda i hoću.

Trojanska Helena, osmogodišnjakinja. Helena nije od Troje, ona je ratnica. U rukama ne drži granu iz dvorišta, ona drži najveći iskovani mač na svijetu. Pod njom nije plišani konj, već onaj pravi, rasni crni konj za bitke. Ona pijana vreća od čovjeka ne može joj nauditi kad ona ima svoju vojsku, kad dobiva sve ratove.

***

Sa 16 godina, Helena se igra skrivača. Sada su bakine duboke ormare krcate kaputima koji gusto mirišu po naftalinu zamijenili hladni uglovi školskoga hodnika uz koje se Helena naslanja, s torbom čvrsto stisnutom na prsima, nezainteresiranim licem koje pokriva griva neposlušne kose i samo budnim očima koje vire iza ugla. Jučer je izgubila, no danas zato ne smije. Svakog se dana igra, svakog je sata u nezamijećenoj potrazi za novim skrovištem, svakog je dana zvuk predatora iza njenih leđa nagna u gotovo atletski trk i svake noći igra se ponavlja. Svjetla su u prizemnom hodniku utrnuta, a kroz prozore mutno svjetluca bakrena ulična lampa. Koraci odjekuju u daljini, odbijaju se od pljesnivih zidova i slojeva prašine nataloženim po kutovima pod drvenim klupama koje pucketaju i škripe kao da vode zaseban život, i ne zna se odlaze li ili pristižu.

Kad Helenino srce zalupa, ono nije uzbuđeno kao nekad, kad su je rođaci dovikujući posljednju tražili po velikoj slavonskoj trokatnici koja kao da nije imala kraja. Pobjeda u skrivanju prije je značila još jednu rundu igre prije podnevne užine i bakinih kukanja jer, joj, djeco, opet ste mi rastepli ormare. Pobjeda u skrivanju sada znači još jedan dan bez neželjenih dodira, još jednu noć bez ribanja tijela spužvom i bezglasnog jecanja pod mlazom vode dok se utroba grči i fizički odbacuje svaku prljavu riječ koju joj lovac šapuće na uho kad ju pronađe. Mala, dođi ovdje da se igramo, mogao je i viknuti, mogao je i šutjeti, ona zna da lov počinje kad se nakon zadnjeg zvona zgrada počinje prazniti. Sakrij se, pritaji, uši su ti sada najbolji prijatelj. Pokrij usta da nitko ne čuje kako glasno dišeš. Pazi da ne pomakneš niti jedan mišić. Lovac ne može uvijek pronaći plijen.

***

S 24 godine, Helena se igra brojalice. Tramvajske se stanice smjenjuju kao proizvodi na dućanskoj pokretnoj traci dok bijelo svjetlo blješti nad nepomičnim putnicima što poslagani sjede svaki na svojem plavo-bijelom sjedalu. S istoka na zapad grada, Helena broji više od 13 stanica. Jedna po jedna, prva pa druga, treća pa sljedeća, drveće prolazi u magli polumraka što se spušta nad grad. Odlazak zime prate hladni vjetrovi, a dolazak proljeća pohotni pogledi iz uglova gdje nekako nikada nema drugih ljudi.

Helenina koljena izložena su dok skupljenih nogu sjedi uz prozor i ona sasvim jasno žali što je obukla suknju za dogovor s prijateljicom u Novom Zagrebu. Prolaz među sjedištima uzak je i ma koliko ona povlačila svoje noge, ne može se materijalizirati kroz sjedalo da se dovoljno udalji od njegovih nogu koje opušteno raširene, dodiruju njezine. Još 5 stanica. Prije je brojala plesne korake, brojala je školicu, skakućući na jednoj nozi po kredom označenim kockama što su oslikavale bezbrižne dane djetinjih igara okupanih suncem i pjesmama. Sada broji stanice. Broji minute. Broji koliko su puta njegovi crnom bojom umrljani prsti tobože slučajno s vrhova njegovih koljena, gdje ih drži oslonjene, okrznuli njezina hladna koljena u tamnim čarapama. Njegove je oči prže, ali ne uzvraća pogled. Ustajali miris tijela u odrpanoj odjeći širi se tramvajem, ali nitko ne obraća pažnju. Helena im ne vidi lica, ali vidi im tijela. okrenuta, zagledana u daljinu. Nema pomoći kad i drugi igraju svoje igre. Pravila su svima poznata, a varanje je zabranjeno.

Glazba u slušalicama odavno je zamrla. Upozoravajuće poruke prijateljici odavno su poslane. Torba je čvrsto stegnuta u krilu. Žmarci se penju niz kralježnicu, koža na nogama odrvenjela je. Helena broji udisaje, broji izdisaje. Udarce srca ne može prebrojati. Još jedna stanica.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano