Europa je bila kanaanska,1 ili terminima današnjih teritorijalnih naziva, libanonska princeza iz grada Sura (Tira) u koju se zaljubio vladar Olimpa, grčki bog Zeus. Da bi je zaveo, kaže mit, Zeus ju je odlučio prevariti, oteti i silovati (jer, kako drugačije?!). Prerušen u bijelog bika sa zlatnim rogovima, uvukao se u stado Europina oca, a ona ga je, zadivljena, došla pomilovati i ukrasiti cvijećem. Nakon što se Europa popela na njega, Zeus je otrčao u more i otplivao s njom do Krete (krave mogu plivati, provjerila sam). Shvativši da je bog (tko bi rekao?), Europa ga je molila za milost. Uzalud – Zeus ju je silovao, ona je rodila tri sina, a zbog velike ljubavi (kaže mit) i za svoje iskupljenje, darovao joj je koplje koje uvijek pogađa metu, psa koji nikada ne promaši plijen i automatona koji ju je štitio. I postala je kraljica Krete. I cijeli kontinent nosi njeno ime.
Njenoj priči ćemo se vratiti kasnije.
“Europa je u doslovnom smislu djelo Trećeg svijeta. Bogatstvo u kojem se ona davi ukradeno je od nerazvijenih naroda”, piše Franz Fanon u knjizi Prezreni na svijetu. Françoise Vergès citira ovu rečenicu u knjizi Dekolonijalni feminizam (izdanje Multimedijalnog instituta, 2023.), gdje kritizira sustavno izostavljanje francuske kolonijalne povijesti (spomenuti Libanon desetljećima je bio pod francuskom vlašću), zato da bi se politika, a podjednako i francuske feministkinje, udaljile od “kolonijalnog i robovlasničkog nasljeđa”.
Ne radi se samo o pranju ruku od krvavog imperijalizma, radi se i o odvajanju od koloniziranih, rasijaliziranih žena koje su svoju borbu za oslobođenje vodile izvan okrilja autoritarnog, skriveno patrijarhalnog, krila u koje zasjednu feministkinje u čijoj je borbi prisutan jednak udio dominacije i eksploatacije. Dekolonijalne feministkinje, kakvom se naziva Vergès, sudjeluju u “borbi koju dio čovječanstva već stoljećima vodi za svoje pravo na postojanje”. Kao što dekolonijalizaciju vidi kao dugotrajni povijesni proces, za nju je i feminizam naslijeđena borba – ona koju su nam ostavile naše “pretkinje, autohtone žene iz perioda kolonizacije, porobljene žene, crne žene, žene u borbama za nacionalno oslobođenje i subalterno feministički internacionalizam 1950-ih i 1970-ih godina te rasijalizirane žene koje se i danas svakodnevno bore”.
“I kada čujemo da šef neke europske države s rukom na srcu izjavljuje kako on svakako mora pružiti pomoć nesretnim nerazvijenim narodima, nismo nimalo ganuti. Naprotiv, mi kažemo: To je reparacija na koju mi imamo pravo.”
Nastavak je ovo gornjeg Fanonovog citata koji prikladno, ili bjelodano, oslikava događaje koji se odvijaju u današnjoj političkoj areni. Macron, predsjednik Francuske, šalje “humanitarnu pomoć” Libanonu, ali ne uvodi sankcije protiv izraelske vlade koja danonoćno masakrira palestinski i libanonski narod dok istovremeno provodi kampanju potpune destrukcije. Biden (istina, nije predsjednik europske države, ali šef – recimo da je), u govoru pred starosjedilačkim narodom u Gila Crossing Community School u Arizoni, ispričava se za više od 150 godina prisilnog odvajanja domorodačke djece od roditelja, praksa koju je američka federalna vlada provodila u internatima s ciljem “asimilacije”, gdje su djeca, osim obitelji, gubila i znanje materinjeg jezika i običaja. Djeca su bila sustavno izložena fizičkom kažnjavanju koje je išlo i do ubojstava – u mnogim su školama otkrivene masovne grobnice s dječjim truplima.
Nismo nimalo ganuti.
Zaustavite genocid u Gazi! – Bidenu dovikuju pripadnice_i Dinè2 naroda, svijetu upućuju Libanonke_ci, aktivisti_ce iz svih zemalja svijeta traže prestanak okupacije. Borba prezrenih bila je i ostala transnacionalna.
Françoise Vergès se oslanja na Fanona i u svojoj nedavno izdanoj knjizi A Programme of Absolute Disorder: Decolonizing the Museum (Pluto Press, 2024.) čiji naslov preuzima Fanonovu ideju o dekolonizaciji koja će promijeniti poredak svijeta samo “programom apsolutnog nereda”. Tako se i njeno predavanje The (Impossible) Decolonisation of the Universal Museum, koje je u sklopu programa WHW Akademije održano u Centru mladih Ribnjak, oslanja na ovu premisu.
Što znači promijeniti svijet “programom apsolutnog nereda”? Za Fanona se radi o sili – dekolonizacija ne nastaje “iz magične operacije, prirodnog potresa ili prijateljskim sporazumom”, piše u Prezrenima na svijetu. Ne trebamo se, dakle, zavaravati da će kolonizator (ako lijepo zamolimo, ha!) odustati od privilegija koje je izgradio na prevari, otimačini i izrabljivanju.
S druge strane, raskid s poretkom svijeta koji je eurocentričan i rasistički ne podrazumijeva kaos, jer to je poredak koji je već (priznali ili ne) donio kaos, razaranje, izvlaštenje i iskorištavanje ljudi, neljudskih vrsta i prirode (koju kolonizator gleda kao resurs). Na rubovima gradova i imperija, u Palestini i Libanonu, u Ghani, Sudanu, Iraku, Afganistanu, Bangladešu, u šumama Amazone, u Kašmiru, milijuni ljudi i milijarde neljudskih vrsta bore se za opstanak, dok se u centrima moći gomila višak kapitala.
U svijetu koji nije dekoloniziran, Vergès ne vidi mogućnost ni za dekolonizaciju muzeja.
Kad kaže muzej, Vergès ne podrazumijeva da postoji jedan prototip, Muzej s velikim početnim slovom. Ona se zapravo referira na europske, univerzalne muzeje koji posjeduju umjetnine iz cijelog svijeta, među kojima ističe Louvre kao najznačajniji i prvi model takvih muzeja. Ovi su muzeji svoje zbirke izgradili na osvajačkim pohodima i kolonizaciji. Umjetnici i kolekcionari, ističe, dio su kolonijalne vojske koje je krala i devastirala, nisu neutralni putnici koji u koloniziranim zemljama “otkrivaju” remek djela bez krvi na vlastitim rukama. Muzeji su tako nastavak i kopija kolonijalnog sustava, koji svoje vlasništvo i svoj odnos prema ukradenim predmetima desetljećima prikazuju kroz narativ o očuvanju baštine autohtonih naroda – jer oni sami ne znaju čuvati svoje znamenitosti, kaže tko drugi nego kolonizator. Ili još gore, jer će kao autohtoni narod izumrijeti ili nestati, predviđa tko drugi nego kolonizator.
Bilo je i drugih argumenata u obranu univerzalnih muzeja. Osamnaest svjetskih muzeja je 2002. godine zajednički potpisalo Deklaraciju o važnosti i vrijednosti univerzalnih muzeja u kojoj tvrde da se protive ilegalnoj trgovini umjetninama, ali umjetnine koje su već u posjedu muzeja i koje su stečene u “prijašnjim vremenima” moraju se gledati kroz prizmu “vrijednosti i senzibiliteta tog vremena” te su postale dio muzeja koji brinu o njima, a time i nacija koje ih danas baštine (nebitno od kuda potječu). A muzeji, kažu potpisani, nisu u službi “građana jedne nacije, nego ljudi cijelog svijeta”.
Zvuči kao da nam govori bijeli bik sa zlatnim rogovima.
Kolonijalizam, jasno nam je, nije mrtav i ne pripada prijašnjim vremenima i senzibilitetima. Vergès navodi da je u izraelskim napadima uništeno preko 200 arheoloških i kulturnih zgrada u Gazi, među kojima su Rafah muzej i Al Qarara muzej u Khan Younisu. Spominje i Sudan gdje su paravojne snage RSF-a (Snage za brzu potporu) opljačkale i uništile Nacionalni muzej u Khartoumu, a objavili su i video snimljen unutar bioarheološkog laboratorija gdje se nalaze mumije iz antičke Nubije. Drugo, zločini koji su se dogodili prije 100 ili 15 godina, ne prestaju biti zločini i ne postaju “vrijednosti” prijašnjih vremena i drugačijih senzibiliteta. Treće, Vergès navodi podatak da su muzeji dominantno smješteni u američkim i zapadnoeuropskim zemljama, čineći tako 61 % ukupnog broja muzeja u svijetu. Dakako, zanimljivije bi bilo kad bi znali koliko umjetnina se smatra ukradenima i u kojim se muzejima nalaze. Nekako pretpostavljam da bi ih u Europi moglo biti nesrazmjerno više nego u ostatku svijeta. Naposljetku, zašto mi se čini da u Deklaraciji postoji skrivena pretpostavka da muzej u Mauritaniji ne bi služio ljudima cijelog svijeta? Zašto izraelsko bombardiranje Sura, jednog od najstarijih trajno naseljenih gradova na svijetu, grada koji je muzej po sebi, nije izazvalo protest zaštitnika svjetske baštine?
Europo, jesi li sjedeći na tronu zaboravila na obalu Libanona?
Program dekolonizacije muzeja nije (samo) program revizije muzejskih zbirki, inkluzija izbrisanih naroda i ne-bijelih umjetnica_ka, dopunjavanje ili ispravljanje povijesnih narativa, tvrdi Vergès. To je, sjetimo se Fanona, reparacija na koju kolonizirani narodi imaju pravo. Dekolonizacija pak podrazumijeva strukturno rastavljanje institucije kao takve – program apsolutnog nereda. Tko kuha, tko čisti, kako se muzej financira, pita Vergès. Koje odgovore nudi na ekološke probleme, socijalne nepravde i globalne ratove? Kakvi su radni uvjeti radnica i radnika u muzeju? Kako se čuvaju artefakti? Jesu li toksični? Kakva je arhitektura muzeja? Za koga je izgrađen? Tko smije biti u njemu? Smijemo li se smijati, glasno pričati, trčati njegovim prostorima?
Zanimljivo je da nam Vergès unaprijed kaže da je ovo nemoguća bitka. Zasad. Dok god ljudi umiru ili su prisilno raseljeni bježeći od imperijalističkih bombi, bilo bi izrazito licemjerno (i vrlo kolonijalistički) sjediti na predavanju u nekoj europskoj državi i govoriti o dekolonizaciji (naših) muzeja. Bitka je šira od toga. A predvode je potlačeni, prezreni na svijetu. Mumije u muzejima imaju krvi na sebi (zbog zločina koji je počinjen da bi ih dobili), ali ne zaboravimo, one ne krvare. Vergès spominje citat iz filma Statues also die (r. Chris Marker, Ghislain Cloquet i Alain Resnais): “Kada ljudi umru, ulaze u povijest. Kada kipovi umru, ulaze u umjetnost (op. a., muzej).” Muzeji su groblja, počivališta mrtvih predmeta.
Što onda možemo?
Za sada ili najprije, a to je bio i Fanonov zahtjev, dekolonizirati umove. Zamisliti drugačiji muzej.
Trebamo se udaljiti od kritike postojećeg muzeja, da bismo zamislili i gradili muzeje budućnosti, tvrdi Vergès. Post-muzeji su antikolonijalni, antiimperijalistički, feministički, grade ih kolektivi, strukturirani su od dolje prema gore, pripadaju zajednicama, radnicama i radnicima, autohtonim narodima. Jedan od primjera koje nudi je muzej bez objekata, projekt Maison des civilizations et de l’unité réunionnaise (MCUR) na Réunionu, otoku u Indijskom oceanu. Projekt je započet 2000. i prekinut deset godina kasnije nakon smjene komunističke vlasti na otoku. S obzirom da se Réunion smatra prekomorskim posjedom Francuske, cilj projekta je bio decentralizirati europsku i francusku jezičnu dominaciju, te očuvati raznolikosti kreolskog jezika i kulture. Katalogizirajući prakse, zvukove, priče i rituale, muzej ne polazi od materijalnih objekata koji bi reprezentirali živote potlačenih i koji bi zahtijevali skupocjene metode očuvanja i izlaganja. Radije obrnuto, projekt kreće od nematerijalnog prema materijalnom – u tom muzeju mogu postojati objekti, ali oni nisu jedini i nisu centralni za postojanje muzeja.
Dok god smo zaokupljeni imitacijom ili konfrontacijom s Europom i njenim nasljeđem, podređeni smo njenoj okupacijskoj moći.
Ali priča o Europi nije gotova. Europin otac, kralj Agenor, nije se mogao pomiriti s otmicom svoje kćeri. Poslao je njenu braću da je traže, zahtijevajući da se ne vraćaju bez nje. Najmlađi od njih četvero, Kadmo, stigao je do Grčke gdje mu je proročica u Delfima rekla da je Europa dobro i da ju ne treba tražiti. Rekla mu je da ode u pokrajinu Beociju, gdje će utemeljiti moćni grad Tebu, koji je prvotno nosio njegovo ime. Grčki povjesničar Herodot tvrdi da je Kadmo sa sobom donio feničku (kanaansku) abecedu, koja je potom prerasla u grčku. Primijetimo usput, ne radi se o materijalnom predmetu, svetom Gralu ili kamenu iz Rozete.
Čini se, bolje je da se Europa ne vrati u svoju domovinu. Vjerojatno bi je kolonizirala (i to smo vidjeli). Ali zato njena braća (i sestre!) koji stižu tražeći je, sa sobom nose vrijednosti (da, vrijednosti!) koje bi mogle promijeniti svijet. Znamo već da imperijalistima trebaju resursi i robovi iz takozvanih nerazvijenih naroda, ali teško je zamisliti, i kolonizatoru i koloniziranima podjednako, da bi znanje prezrenih moglo promijeniti poredak svijeta kakav poznajemo. Na bolje.
Tko bi rekao – Europa nije bijela. Bijelo je ideologija.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Kulturpunkt.
- Europa je u grčkoj mitologiji poznata kao fenička princeza, ali narodi koje su Grci zvali Feničanima sebe su smatrali jednim od kanaanskih naroda. Po nedavnim istraživanjima, oni sami nisu radili razliku između sebe i ostalih naroda na teritoriju Levanta. ↩︎
- Navaho narodi sebe nazivaju Dinè, što znači ljudi. ↩︎
