Objavljeno

Dubravka Turić – od ‘šljakerice’ montažerke do Lava na venecijanskoj Mostri

Vijest da je hrvatska filmašica Dubravka Turić za svoj debitantski film Belladonna na venecijanskoj Mostri dobila nagradu za najbolji kratkometražni film na domaćoj filmskoj sceni ovih je dana dočekana s oduševljenjem.

Belladonna, snimljena u produkciji kuće Spiritus Movens, našla se u programu Horizonti, natjecateljskoj sekciji Mostre posvećenu otkrivanju novih kinematografskih trendova i redateljskih imena, a koja uključuje dugometražne i kratkometražne naslove.

Riječ je o kratkometražnom filmu o trima različitim ženama koje se susreću u oftalmološkoj klinici gdje, potpuno neočekivano, doživljavaju trenutak bliskosti. Glavne uloge tumače Aleksandra Naumov i Nada Đurevska, a ostale igraju Lana Barić, Dražen Kühn i Anita Matković. Producentica filma je Zdenka Gold, za promociju i plasman zadužena je Ivana Ivišić iz tvrtke za promociju i distribuciju Everything Works, direktor fotografije je Branko LintaDubravka Turić ujedno je i scenaristica i montažerka filma, autorica dizajna zvuka je Dubravka Premar, a snimanje tona odradio je Hrvoje Petek. Film je sufinancirao Hrvatski audiovizualni centar.

Prizor iz filma Belladona

Dubravka Turić u hrvatskim je filmskim krugovima poznata uglavnom kao vrsna montažerka koja je montirala je preko 20 igranih, eksperimentalnih i animiranih filmova i više od 200 reklamnih spotova. Posljednji dugometražni film koji potpisuje kao montažerka, Kosac redatelja Zvonimira Jurića, prikazan je na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima u Torontu, Moskvi, Istanbulu, Solunu, Palm Springsu te brojnim drugim. Između 2000. i 2009. radi i kao scenaristica na dokumentarnim i putopisnim TV serijalima ‘Svlačionica’, ‘Mjenjačnica, ‘Koleđicom po svijetu’ i drugima.

Sve ovo bio je povod da s autoricom popričamo o godinama rada koje su prethodile njenom velikom uspjehu.

“Na odsjeku montaže ADU-u uvijek se najviše radilo. I zabavljalo.”

Dubravka Turić studirala je filmsku i tv montažu početkom 90-ih na zagrebačkom ADU-u. Pripada generaciji hrvatskih filmskih radnica/ka koji su se formirali i filmom počinjali baviti u postjugoslavenskim i tranzicijskim vremenima.

„Upisala sam Akademiju 1991. godine. Tadašnji teški uvjeti povezali su nas u neraskidiva prijateljstva koja i danas traju. To je najljepše što nosim s fakulteta. Što se tiče samih uvjeta na studiju, ne pamtim zapravo ništa loše. Čak i metodologija nastave, koja je u to vrijeme podrazumijevala izradu suvislih filmskih vježbi iz loših i minimalnih ostataka nekog materijala (još uvijek se radilo na filmskim trakama), naučila me snalaženju i brzoj kombinatorici te maksimalnom spašavanju materijala. Uostalom, to je udarilo temelj našem prvom studentskom festivalu “Dani malog mrava” kojeg smo tada organizirali na Akademiji“, sjeća se.

Jedan od prvih filmova koje je potpisala kao montažerka bio je zapaženi kratki film Rastanak Branka Ištvančića. Turić je tada bila studentica na drugoj godini ADU-a.

Njezina generacija često je od strane medija bila pod posebnim pritiskom i lupom, natovarena im je teška zadaća obrane časti hrvatskog filma, kojeg se nerijetko u medijima uspoređivalo s većim i bogatijim kinematografijama u ovom dijelu Europe. S druge strane, novac i tehnički resursi bili su neusporedivi s predratnim vremenima. U ovom razdoblju hrvatskog filma vladali su specifični uvjeti proizvodnje, tada se teško moglo predvidjeti razvoj i boom hrvatske filmske industrije kojoj svjedočimo danas.

„Prvi koraci su uvijek nespretni i potrebno je vrijeme i iskustvo, a i međusobna potpora da bi se pronašao i utvrdio neki generacijski identitet. Međutim, u to vrijeme svi smo bili jako mladi i mislim da o uvjetima nismo ni razmišljali. Najvjerojatnije uopće nismo razmišljali. Radili smo što se dalo i moglo“, kaže Turić koja u montaži, priznaje, nije završila slučajno.

„Meni je montaža bila prvi i jedini izbor i danas sam jako sretna da sam je upisala. Montažeri su specifični po mnogočemu – inteligenciji, brzini, lukavim psihološkim pristupima, konstantnom bljedilu i zakrivljenoj kičmi. Jako vole plesati, mada bez ritma. Poneki znaju napraviti i skromne ručkove. (citat M. Babac). Na našem odsjeku se uvijek najviše radilo, ali i zabavljalo. Tu sam upoznala neke od najkvalitetnijih ljudi koje znam“, prisjeća se.

Pitamo je i koliko se u 90-ima žena upisivalo na ADU-u, na tipično “muške” smjerove – filmske režije, snimanja, montaže..?

„Tada su na svim smjerovima, a ne samo na našem, muškarci i žene bili poprilično jednako zastupljeni tako da nikad nisam primijetila nesklad. Možda je na odsjeku kamere malo više prevladavao muški spol, što je bilo i logično jer su kamere težile puno više nego danas, ali i kod njih je bila bar jedna cura po generaciji.“

Nakon studija montaže Dubravka Turić je ostala raditi u struci. „Drago mi je da sam uspjela raditi ono što volim i od tog zanimanja živjeti“.

Samozatajan i dugotrajan rad u montaži

Status montažera u domaćem filmu ne može se usporediti s onim redatelja. Prečesto su montažere/ke smatrali “tehničarima”, pozadinskim ljudima čija je glavna zadaća da poštuju rokove i hirove redatelja i producenata.

„Od projekta do projekta vrijede drugačiji uvjeti proizvodnje, dakle nije isto radite li na nekom filmu, televizijskoj seriji, sapunici ili reklami. Brze proizvodnje traže poštivanje uglavnom kratkih rokova i često se nema vremena za precizan rad, koji zahtjeva vrijeme. Rad na filmu potpuno je drugačiji. To je intiman posao u kojem tempo obično nametnete sami i date si vremena za fini filigranski finiš. To cijene i režiseri i producenti. Moja dosadašnja iskustva su sjajna i uvijek sam se osjećala cijenjeno.“

Raditi u montaži, barem u hrvatskim uvjetima, predstavlja dugotrajan i najčešće samozatajan rad, fizički manje dinamičan nego onaj redatelja, glumaca, snimatelja i većine ostalih filmskih radnika. Iskažimo to plastičnom slikom: montažeri/ke su ljudi koji najčešće sjede u malim sobama pred kompjuterom i ugrožavaju svoju kralježnicu. Na takve uvjete rada navikla je i Dubravka Turić.

„I sama imam problema s leđima, a u montažu zadnjeg filma ušla sam sa šancovim ovratnikom. To je cijena koju plaćam zbog premalo gibanja i vježbanja, a fali mi i više plesa bez ritma. Nije kriva samo montaža. Evo, od ponedjeljka krećem na…“

Nije nevažna ni činjenica da Dubravka Turić radi kao slobodnjakinja i članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Zato je logično pitati ju koju joj vrstu (ne)slobode pruža taj status?

„Status slobodne umjetnice vrlo mi je važan. Pruža mi slobodu utoliko što mogu gospodariti svojim vremenom i prihvaćati projekte koje želim. Nesloboda je u tome što ne postoji nikakva sigurnost da će mi se to i dogoditi.”

Dugogodišnji san o dugometražnom filmu

Turić je godinama radila na tv produkciji, u serijalima Roberta Knjaza. Zanimalo nas je što joj je profesionalno donijelo to iskustvo.

„Prošla sam puno različitih poslova i uloga u njegovim emisijama i naučila puno o proizvodnji. Spontanost i snalaženje postali su mi jako bliski, ali najvrjednija od svega ostala mi je spoznaja da posao može biti prekrasan i donijeti prijatelje za cijeli život.“

Kao montažerka Turić često radi na igranim filmovima Zvonimira Jurića.

„Poznamo se još od Akademije, što je sada već priličan broj godina. Mada hinimo da je bilo jučer. Osim prijateljstva vjerujem da nas spaja i sličan senzibilitet prema filmovima. I spor metabolizam“, šali se.

U bespućima interneta pronašla sam intervju što ga je prije više od deset godina dala za portal FILMSKI.NET, u kojemu je izjavila kako bi voljela snimiti vlastiti film. Pitam je što joj je bilo potrebno da počne ostvarivati svoje dugogodišnje snove?

„Malo hrabrosti i dosta iskustva, kako na snimanjima, tako u pisanju i u montaži. Svemu tome doprinijela je i sadašnja struktura HAVC-a, koja daje šansu mladim (ne guram se u ovu skupinu) i/ili debitantskim redateljima da ostvare svoj prvi film (ja sam u ovoj!)“, kaže Turić.

Ne mogu da je ne pitam priprema li možda i svoj dugometražni igrani film, nakon što se uspješno okušala u kratkom metru, međutim o skicama i idejama još ne želi previše govoriti. „Nešto je u pripremi, ali o tome kada dođe vrijeme“, odgovara i to nam daje naslutiti kako u budućnosti od nje možemo očekivati i taj, toliko privilegirani i globalno obljubljeni, cjelovečernji igrani film.


Povezano