U godini s kojom započinje film Dallas Buyers Club kvebeškog redatelja Marc-Jean Valléea (kod nas preveden kao Dobri dileri iz Dallasa), u kojem upoznajemo Rona Woodroffa, zadrtog, homofobnog teksaškog električara i jahača rodea koji saznaje da je zaražen HIV virusom i da mu predstoji još 30 dana života, Reaganova Amerika se tek hvata u koštac s rastućom epidemijom AIDS-a.
Adekvatnog lijeka još nije bilo, a brojke oboljelih i umrlih su vrtoglavo rasle. Iste godine snimljena je pjesma We are the world za pomoć gladnima u Etiopiji, a na 57. dodjeli Oscara najboljim filmom proglašen je Amadeus češkog redatelja Miloša Formana. 1985. godine od AIDS-a je umro i popularni američki glumac Rock Hudson, čime Dallas Buyers Club zapravo i započinje. Sjedeći sa svojom ekipom u stražnjoj prostoriji dvorane za rodeo, Ron komentira vijest iz dnevnih novina rečenicom „You hear Rock Hudson was a cocksucker!?“.
Ovakvo se stereotipno poistovjećivanje AIDS-a s homoseksualnošću nametnulo kao dominantna paradigma i nastavilo do današnjih dana. O onodobnoj vizualnoj reprezentaciji AIDS-a najbolje svjedoči ciklus fotografija Nicholasa Nixona People with AIDS iz 1987. godine. Ciklus prikazuje mahom onemoćala, ispijena tijela s Kaposijevim sarkomom kakva su u konačnici konstruirala i legitimirala postojeći diskurs o AIDS-u. Iste je godine aktivist i umjetnički kritičar Douglas Crimp, urednik umjetničkog časopisa October, posvetio cijeli zimski broj časopisa temi AIDS-a objavivši jedan od ključnih tekstova queer teorije pod nazivom AIDS: Cultural Analysis/Cultural Activism.
Postavlja se pitanje : kako predstaviti AIDS na filmu i u pop kulturi kad je i ako je neprikaziv? Da je AIDS presudno utjecao na kulturu i umjetnost toga vremena, pokazale su cijele studije rađene na temu odnosa AIDS-a i pojave New Queer Cinema 90-ih. S jedne je strane pojava AIDS-a dala podstrek razvoju nove strategije i estetike filmova, a s druge je iz temelja promijenila odnos homoseksualaca prema konceptu maskuliniteta.
Prije epidemije, maskulinitet je bio performativne naravi i maskerade; gay osobe su smjelo prikazivale svoju muževnost i seksualnost. Kriza maskuliniteta otvorila je prostor za drugačije rodno izražavanje i otvaranje prema drugim, marginaliziranim subjektima i dovela do pojave ”alternativnih” inačica muškosti. Negdje u to vrijeme, uslijed radikalnih promjena u društvu, na teorijskom polju javile su se i masculinity studies, prijeporno znanstveno polje koje ima svoje potencijale ukoliko prihvati interdisciplinarnost i kategorijalni aparat gender studies, te se ne prometne u anti-feministički, kvaziznanstveni, desničarski, povratak pravom muškarcu diskurs.
Film Dobri dileri iz Dallasa operira s dva izraza maskuliniteta i rodnih identiteta. S jedne je strane to ideja teksaškog maskuliniteta, kojeg zorno uprizoruje Ron, a s druge je to cross-dressing, transrodna Rayon koja progovara o postmodernom identitetu i alternativnoj artikulaciji maskuliniteta, i svemu onome što Judith Butler zaziva kad govori o performativnom karakteru roda.
Za potrebe uloge u filmu, Matthew McConaughey i Jared Leto skinuli su tako svaki po 15 kg potvrdivši dominirajuću reprezentaciju bolesti kroz onemoćalo, bolesno i iscrpljeno tijelo. Štoviše, radikalna fizička preobrazba tijela Jareda Leta, koji u filmu glumi transrodnu osobu Rayon, prijetila je da identitet transrodne osobe bude sveden na seksualizirano i senzacionalističko tijelo. Budući da perpetuira stereotip transrodne žene kao muškarca u suknji, njegova vizualna reprezentacija i interpretacija transrodne osobe u filmu postala je i predmetom kritika.
Je li u filmu Dobri dileri iz Dallasa fizička transformacija glavnih likova dominirala filmom ili je doista bila u njegove naracije? Nakon što je Leto za ulogu Rayon osvojio Zlatni globus za najbolju sporednu mušku(!) ulogu u filmu, krenula je lavina kritika zbog činjenice da transrodne uloge tumače uglavnom cisgender osobe, kojima su takve uloge nerijetko i odskočna daska u glumačkoj karijeri. Zbog nespretnosti u svojim izjavama („Zahvaljujem svim Rayonima diljem svijeta na inspiraciji!“) Jareda Leta su čak optužili za transmizoginiju. Uslijed evidentne podzastupljenosti transrodnih i gay osoba u filmskom svijetu, temeljna se kritika odnosi na pitanje zašto transrodne osobe ne bi jednostavno glumile upravo one same?
Film bi se mogao okarakterizirati i kao gay priča za već tolerantnu i senzibiliziranu straight populaciju. Naime, niti 20 godina nakon filma Philadelphia s Tomom Hanksom u ulozi osobe oboljele od AIDS-a, mainstream Hollywood se nije usudio napraviti neki veći pomak u portretiranju života s AIDS-om. U ovom se filmu jedini pomak vidi u tome što je sada žrtva AIDS-a jedna straight osoba, no, neki će ipak reći da je, imajući u vidu napore gay zajednice u borbi protiv AIDS-a i sustava, u najmanju ruku nepošteno u fokus filma stavljati straight osobu.
Filmu se predbacuje i heteroseksualni kod u kojem funkcionira (naglasak na odnosu između doktorice Eve i Rona), kao i nedovoljno iskorišten potencijal uloge Rayon i njezinog partnera (čije ime u filmu na kraju uopće ne saznajemo). Također, odluka da baš Rayon u filmu umre od predoziranja, film smješta u heteronormativni kategorijalni aparat, čime se gubi jedna potencijalno zanimljiva dimenzija.
Treba svakako napomenuti da film nije imao pretenzije dati cjelovit uvid ni u povijest AIDS-a, ni aktivističke borbe protiv sustava niti stigmatizacije i diskriminacije gay zajednice, kao što je to primjerice pružio dokumentarac pod nazivom Kako preživjeti kugu (How to Survive a Plague) snimljen godinu dana ranije. Temeljna ideja filma je kroz prizmu glavnog lika, homobofnog konzervativnog heteroseksualca Rona, dočarati njegovu individualnu borbu s bolesti i odlučnu želju za preživljavanjem. Doista, radi se posve o humornoj drami, s nizom referenci i općih mjesta (poput scene u kojoj Ron masturbira, pogledom zaustavljajući se na fotografijama Marca Bolana, američkog glam rokera, kojeg je Rayon polijepila na zidu njihove unajmljene motelske sobe). Sam redatelj je u nekoliko intervjua naglasio da je namjeravao snimiti film iz Ronove perspektive, zbog čega su, između ostalog, iz filma izbačene i scene koje bi, recimo, potencijalno izazvale kritiku zdravstvenog sustava. U tom smislu, lik Rayon prvenstveno služi isticanju Ronove homofobije i transformacije stavova prema homoseksualcima.
Scenarij za film pripreman je 20-ak godina na temelju istinitog događaja i stvarne osobe, no, mnogi su detalji u filmu prilagođeni i izmijenjeni u odnosu na činjenice iz života Rona Woodrowa. Ron nije bio rodeo jahač, nije bio homoban niti je Dallas Buyers Club vodio s transrodnom Rayon. Likovi doktorice Eve i Rayon fikcionalni su, te su nastali na temelju razgovora i intervjua vođenih 90-ih godina s osobama koje su poznavale Rona, a poslužile su samo za razradu njegovog karaktera i njegove nesmiljene borbe i želje za preživljavanjem.
S obzirom na činjenicu da je film nominiran za Oscara u nekoliko kategorija (ujedno i za najbolji film), bit će zanimljivo vidjeti u kojim će terminima biti prikazan u našim multipleks kinima te hoće li se ponoviti isti razočaravajući slučaj kao s filmom Adelin život – jedna kasnovečernja projekcija dnevno. Za sve i dalje skeptične, preporučam Ciklus filmova Gregga Arakija, predvodnika New Queer Cinema u Kinoklubu Zagreb, u sklopu kojeg će se prikazivati i legendarni Living End iz 1992., čista antiteza holivudskom portretiranju epidemije AIDS-a.
https://www.youtube.com/watch?v=cC6mv0KhOBY
