Objavljeno

Ann Cvetkovich: Depresija kao intimni, kulturološki i politički fenomen

Karin Michalski, The Alphabet of Feeling Bad, Performance: Ann Cvetkovich, Filmstill, 2012, HD, 13 min

Počevši od njezine prve knjige Mixed Feelings: Feminism, Mass Culture, and Victorian Sensationalism (1992.), rad Ann Cvetkovich utjecao je na to kako razumijemo kompleksne načine na koje se isprepliću afekti (affect) i politika, i kako afekti mogu pridonijeti održavanju, stabiliziranju ili odupiranju hegemonijskim oblicima moći.

Izlažući ono što se ne može učiniti vidljivim pomoću napaćenog muškog tijela u “skrivenim oblastima proizvodnje” u marksističkoj analizi, afekti u Cvetkovichinu radu preispituju dominantne hijerarhije patnje i boli, i tako osjećaje shvaćamo kao raznovrsne oblike u kojima subjekti doživljavaju kapitalizam i opipljive, strukturalne i kontinuirane oblike mizoginije, homofobije, rasizma i ostale oblike nejednakosti i nasilja.

Njezin rad se bavi ne-normativnim javnim kulturama (kontrajavnostima, engl. counterpublics) okupljenima oko traumatičnih iskustava koja su nanesena i trpljena u podmuklim, ali svakodnevnim duševnim bolima i ritmovima, javnostima koje bez poricanja angažiraju i mijenjaju traumatična iskustva koja se ne mogu priznavati niti rješavati unutar prevladavajućih privatiziranih, patologizirajućih i medikaliziranih modela razumijevanja traume.

“Arhivi osjećaja” koje je Cvetkovich skupila i istražila u svojem radu uvjerljivo pokazuju kako različiti oblici ljubavi, bijesa, depresije, tuge, srama i intimnosti mogu biti početna točka za nove queer kulture i projekte, i usmjeravati prema različitim shvaćanjima što je i što može biti politika i politički otpor. Njezin rad također prigovara dominantnim shvaćanjima ideje arhiva i toga kakva građa je dovoljno legitimna i prepoznatljiva da uđe u državne arhive, te je tako otvorio nova mjesta za neobične i privremene arhivske prakse i prostore.

U svojoj najnovijoj knjizi Depression: A Public Feeling, Cvetkovich kombinira autobiografske zabilješke svog iskustva s depresijom, tjeskobom, blokadom, političkim beznađem i osjećajem, koristeći formu kritičkih eseja koji pobijaju moderne zdravstvene modele razumijevanja i liječenja depresije.

Cvetkovich piše o depresiji kao o kulturološkom i političkom fenomenu koji je dio našeg iskustva neoliberalnog kapitalizma. Uz pomoć genealoške i povijesne analize, Cvetkovich uništava navodno univerzalno i transpovijesno shvaćanje depresije u psihijatrijskim i farmaceutskim diskurzima, i nudi primjere iz nekonvencionalnih arhiva negativnih osjećaja i očaja, uključujući kršćanske duhovne tromosti (acedia), kulturalne tekstove povezane s povijestima i naslijeđima ropstva i kolonijalizma, te utopijske vizije i prostore iz lezbijskih feminističkih tekstova, stvaranja, i ostalih svakodnevnih navika i praksi.  Ovom knjigom Cvetkovich nas tjera da preispitamo centralnost somatskih, osjetilnih i afektivnih iskustava u političkom aktivizmu i društvenoj transformaciji.

IPAK.Centar (Centar za istraživanje kultura, politika i identiteta) i BEFEM Festival u Beogradu su organizirali javno predavanje i raspravu s profesoricom Cvetkovich. Pod nazivom Posle depresije – suverenitet čula,  na ovom neformalnom predavanju razgovaralo se o njezinoj najnovijoj knjizi Depression: A Public Feeling (Duke, 2012.)

Predavanje je otvoreno pitanjem: ako je to što se loše osjećamo dio življenog iskustva neoliberalnog kapitalizma, kako da onda živimo? U pokušaju da odgovori na to pitanje, Cvetkovich je govorila kako je na njezin rad o afektu utjecala umjetnost koja je nadahnula novi projekt u kojem želi istražiti ideje o suverenitetu, demokraciji i slobodi u afektivnom i osjetilnom smislu. Snimka predavanja priložena je na kraju ovog teksta.

Slavčo Dimitrov: Profesorice Cvetkovich, započeo bih ovaj intervju vrlo običnim i općenitim pitanjem. Zašto su afekti i osjećaji tako važan dio vašeg razmišljanja, pogotovo kada se radi o njihovoj povezanosti s politikom? Kako afekti mogu utjecati na naša razmišljanja o politici, političkoj opresiji, političkom otporu, političkoj mobilizaciji, i na kraju, što mislimo kada kažemo politika? Kako ovi pojmovi i proživljena iskustva pomažu da ponovo promislimo o politici?

Pitam vas to pogotovo zato što uzimam u obzir da ova regija ima socijalističku i lijevo orijentiranu prošlost, a danas živimo u sasvim drugačijoj političkoj stvarnosti. Voljeli bismo vidjeti kako nam mreža afekti – politika može pomoći da o današnjem vremenu razmišljamo unutar ovako specifičnog konteksta.

Ann Cvetkovich: Ovo je opširno pitanje jer opisuje planove za istraživanje za moje cijele karijere i u rasponu nekoliko različitih projekata, uključujući naravno obje knjige koje sam napisala, ali i nekoliko manjih projekata. Nabrojat ću neke važne utjecaje. Prvi je feminizam. Mantra feminizma sedamdesetih, osobno je političko, uvijek me fascinirala, uključujući i kritike tog koncepta. Kao studenticu postdiplomskog studija u osamdesetima zanimalo me može li izražavanje osjećaja voditi ka oslobađajućim politikama, ili, ukratko, radila sam u prostoru između feminizma i Foucaulta.

Još jedan ključni utjecaj bilo je proučavanje trauma, što je u devedesetima u kontekstu teorije postojalo u američkim akademskim krugovima ne samo kao odgovor na kulture holokausta, već i na kulture javnog sjećanja vezane uz povijesti ropstva i njihove povezanosti s još uvijek postojećim rasizmima. Ponajviše me počela zanimati povezanost i preklapanje traume i svjedočenja, i kako svjedočenje, kao javno izražavanje doživljaja, može raditi u korist društvene pravde. Još jednom, postavila sam kritična pitanja o javnom optjecaju svjedočenja kako ne bih preuzela bilo kakvu automatsku oslobađajuću moć kao odgovor na povijesno i političko nasilje.

Treći utjecaj na moj rad o javnim afektima je AIDS aktivizam i queer teorija, koje su se bavile politikom osjećaja kao reakcijom na utjecaj gubitka i smrti na privatni život, prijateljstvo i seksualnost. Na primjer, kako pregovaramo o užitku u kontekstu opasnosti, i kako razvijamo prakticiranja sigurnijeg seksa koja sadrže različite vrste pregovaranja o intimnosti u svakodnevnom životu? Zanimao me afektivni život političke mobilizacije i potreba za razmišljanjem o onome što aktivisti osjećaju, bila to euforija prosvjedovanja, ili razočaranja koja dolaze nakon neuspjeha, prepreka, ili internih sukoba u političkim pokretima. Moje iskustvo s AIDS aktivizmom navelo me na razmišljanje o drugim društvenim pokretima kao što su feminizam, dekolonizacija, i tranzicija iz jednog društvenog i političkog poretka u drugi. Pokazalo se da je to kompleksan i raznovrstan projekt koji omogućuje kontinuirani dijalog i razmjenu ideja. Pobuđuje mi znatiželju kada razgovaram s ljudima na Balkanu ili na području bivše Jugoslavije zbog toga što se ovdje osjeća vrlo specifična žurba zbog načina na koji politika funkcionira kroz protok generacija, i kakvo afektivno iskustvo toga može biti.

Povezano s prvim pitanjem: čini se da plovite vrlo riskantnim i podvojenim vodama. Radite s kulturološkim materijalom koji je prepun dvoznačnosti i vrlo često se politički otpisuje. Na primjer, u vašoj prvoj knjizi Mixed Feelings jako ste pazili na to da ne budete naivni o neposrednom značenju ili funkciji koje afekti i emocije mogu imati s obzirom na politiku, što daje vašoj tezi posebnu težinu. Radili ste na viktorijanskim senzacionalnim romanima, što spominjem pogotovo uzimajući u obzir dulju zapadnjačku tradiciju koja se bavi osjećajima.

Kao što tvrdite u knjizi, s jedne strane afekti mogu biti lokus za otpor i preispitivanje toga kako strukture moći funkcioniraju i kako se upisuju u tjelesna i emocionalna iskustva u svakodnevici. S druge strane, naivno shvaćanje afekta kao prirodnih, samo-ekspresivnih, transparentnih, ili potisnutih kao nešto što je prirodno, kao shvaćanje afekta koje prožima političke rasprave, nedvosmisleno je dosljedno u vašem pisanju. Možete li objasniti kako vidite i zašto naglašavate tu dvosmislenost bez otpisivanja bilo koje od dviju strana i mogućnosti koje se tu nude?

Nije slučajnost što mi se prva knjiga zove Mixed Feelings (Podijeljeni osjećaji), termin koji pokušava opisati tenzije između feminizma i masovne kulture, ali koji se također može primijeniti na sukobe između marksizma i feminizma, marksizma i psihoanalize, te psihičkog/afektivnog/osobnog i društvenog/političkog. Drago mi je da ste spomenuli moj raniji rad, jer je to još jedan način da objasnim kako je moja privrženost ili obrazovanje u određenoj vrsti feminizma utjecalo na moje šire interese za politiku osjećanja, uključujući i kompleksnost ambivalentnosti kao iskustvenu i političku kategoriju.

Vaše pitanje aludira na povijest politike osjećaja koja je proizašla iz ženske kulture u 18. i 19. stoljeću. Tako je počeo moj rad, s viktorijanskim senzacionalnim romanima. Na mene je utjecala feministička kritika popularnih ženskih žanrova, uključujući radove o holivudskim filmovima koji su povezivali melodramu na filmu s melodramom u kazalištu i književnosti 19. stoljeća. Jako mi je koristilo raditi na sentimentalnoj i obiteljskoj fikciji u američkoj književnosti koje su smatrane estetski inferiornima i politički sumnjivima.

Ženski osjećaji su divljali zahvaljujući kulturnoj industriji, popularni romani smatrani su politički i kulturalno opasnima zbog toga što su uzbuđivali osjećaje. Korisno je popularne žanrove koji i dandanas žive promatrati iz povijesne perspektive. Puno toga možemo naučiti iz radova o politici osjećaja i sentimentalnosti, i to nam može pomoći pri kritičkoj analizi oblika liberalne sentimentalnosti koji se mogu javljati u diskurzima o ljudskim pravima i arhivima svjedočanstava i praksi usmene povijesti koje se koncentriraju na glasove manjina. Iako razumijem pokušaje da se dokumentira sjećanje i afektivno iskustvo, politika sentimentalnosti može se iskoristiti da priguši disidenciju i stvori dobronamjerne, ali problematične prikaze ljudi koji pate i zaslužuju našu sućut. Shvaćanje povijesti afektivnih žanrova pomoglo je u proučavanju suvremenih napora da se proizvede afektivno nabijena zastupljenost u interesu kulturne pravde.

Moj interes za ambivalenciju ili podvojene osjećaje također dolazi iz sukoba unutar feminizma što se tiče osjećaja ugode, uključujući i seksualnost te osjećaje opasnosti, ranjivosti i viktimizacije. Velik utjecaj na mene su imali seks ratovi u osamdesetima u Americi, tj. prijepori unutar feminizma o politici seksualnosti, uključujući i sporove o pornografiji, BDSM-u, i butch/femme. Moja znatiželja o žestini političkog sukoba vezanog uz afektivne ili intimne želje probuđena je kada sam gledala kako se ljudi za koje sam očekivala da će se slagati oko sličnih političkih ciljeva ozbiljno međusobno ne slažu. Korisno mi je bilo istražiti ambivalentnost vezanu ne samo uz individualna iskustva, već i kolektivna.

Još jedna zanimljivost u vašim raznovrsnim istraživačkim projektima su arhivi u kojima živite. Kao što ste ih nazvali u Archive of Feelings, ovi fragmentirani, privremeni arhivi ne slijede tradicionalno shvaćanje onoga što arhivi jesu, pogotovo u smislu toga kako arhivi sudjeluju u nacionalnom kulturalnom nasljeđu i kako se koriste u stvaranju nacionalnih priča.

Dakle, zašto su arhivi toliko važni u vašem razmišljanju, pogotovo što se tiče promišljanja o kompleksnim vezama između politike i fekta? Što ste naučili iz arhiva, koje potencijale ste primijetili u različitim arhivima, i što vas je najviše nagnalo na razmišljanje u ovim nestandardnim, nekonvencionalnim, nenormativnim i neujedinjenim arhivima?

To je nešto do čega sam slučajno došla, ali proširilo se u ključnu kategoriju za mene. Povezano s radom na traumi i svjedočanstvu koji sam ranije spomenula, pokušaj dokumentiranja traumatičnih iskustava morao je uključivati stvaranje novih i drugačijih vrsta arhiva, uključujući i proces skupljanja i stvaranja mjesta gdje se oni mogu pohraniti. Što se tiče dokumentarnih projekata koji potiču iz traumatičnih iskustava, jesu li ljudi stvarno u stanju govoriti o svojim iskustvima? Što se događa s afektivnim iskustvima – mogu li se verbalno izraziti? Jedan važan dio teorije o traumi sugerira da je trauma neprikaziva, te je u tome slučaju konstrukcija arhiva na određenoj razini nemoguća. 

Pitanja o metodama imaju i praktičnu dimenziju. Arhivi svakodnevnih ljudskih života mogu biti privremeni i afektivno iskustvo uistinu poprima oblik jezika ili priče, ali više je povezano s kolektivnim iskustvima, raspoloženjima i atmosferama i životom tijela, što je posebno važno za one među nama koje zanima bilježenje iskustava potkultura ili manjina. Naučila sam mnogo o izazovima arhivskih praksi od antropoloških kritika etnografije. Koje metode možemo izmisliti da stvorimo arhive afektivnog života, ali i koji su načini na koje je to uvijek izvan našeg dometa i zahtijeva da stvorimo fleksibilan istraživački pristup.

Sljedeće pitanje postavljam uzimajući u obzir općeniti kontekst u kojemu se odvija teorija afekta u različitim disciplinama i kako se ta teorija intenzivno razvijala u posljednjih nekoliko godina. Imamo cijelu granu filozofija i kulturalnih teorija koje se drže nasljeđa Spinoze i Deleuzea, uključujući i feminističke filozofe kao što je Rosi Braidotti, koji više insistiraju na pozitivnim i sretnim afektima. Čini se da ste Vi više priklonjeni drugoj struji queer i feminističke teorije afekta, uključujući i teorije i koncepte “nazadnih osjećaja” (Love), ružnih osjećaja (Ngai), feminističkih pesimistica (feminist killjoys), nesretnih queer osoba i melankoličnih migranata u radovima Sare Ahmed. Ukratko, bliži ste smjeru feminističke misli koji želi i insistira na proučavanju tih slomljenih mjesta, iskustava i svjetova koji su utjelovljeni u različitim društveno i povijesno ugnjetavanim grupama.

Zašto se, na primjer, u Archive of Feelings bavite traumom i usudite ići ukoštac s nečim kao silovanjem u ranom djetinjstvu i kako se s takvim iskustvima nose queer, feminističke ili lezbijske punk kulture? Usudite se progovarati o traumi, ali stavljate je u sasvim drugačiji kontekst. Za razliku od nevjerojatnih i spektakularnihpriča o traumi i ratnim iskustvima, Vi se koncentrirate na traumu kako je doživljavamo u svakodnevici. Zatim, u vašoj najnovijoj knjizi pozabavili ste se depresijom, držite se te teme i promišljate o njoj iz različitih perspektiva.

Moje pitanje je: zašto raspravljati o tim nazadnim osjećajima, tim slomljenim iskustvima, tim osobno i kolektivno razornim afektima koji se stavljaju u drugi plan s obzirom na suvremene političke narative junaštva i ponosa? Kakav potencijal vidite u promišljanju i analiziranju tih osjećaja, koje puteve za političku borbu i kritiku oni otvaraju?

Vaše pitanje je u dva dijela. Prvi ima veze s različitim izvorima teorije koji su mi pomogli u proučavanju afekta i do koje razine je centralan utjecaj npr. Deleuzea. U mom vlastitom radu utjecaj Deleuzea nije nužno bio najvažniji, djelomično zato što želim koristiti više izvora i uspostaviti dijalog između svoje teorijske izobrazbe i radova umjetnika, kao i između poststrukturalne teorije s kritičkom teorijom rase koja je i dalje usklađena sa specifičnostima rasnih iskustava unutar SAD-a.

Drugu verziju vašeg pitanja shvaćam kao pitanje može li se naglašavanje pozitivnih ili negativnih afekata povezati s određenim teorijskim naklonostima. Ne bih se voljela staviti u jednu ili drugu kategoriju jer mi je jako važno da se to ne vidi kao ili/ili situacija niti kao pozitivno ili negativno. Iako sam se koncentrirala na traumu ili depresiju (i samim time negativne afekte), također sam željela razmišljati o načinima preživljavanja i kreativnim praksama vezanim uz iskustva gubitka, patnje i boli. Zapravo, neki ljudi smatraju moj rad o traumi prilično veselim.

Povezana sam s ljudima koji rade na utopijskom u queer studijima, kao što su José Muñoz, Jill Dolan i Jack Halberstam (kao i Avery Gordon). Kod mene se nikada ne radi o ili/ili situaciji. Nikada mi se nije činilo da okretanje prema negativnom ili nazadnom osjećaju (prema Heather Love) ili odbijanje sreće (prema Sari Ahmed) mora isključivati koncentriranje na pozitivnije afekte. Tako se pozitivnijim osjećajima lakše pristupa, jer se depatologizira negativno, odbija se jednostavno otpisati negativne osjećaje, i umjesto toga se zastaje i proučava kako se negativni osjećaji mogu koristiti kao resurs. Dio toga dolazi iz zanimacije za kompleksnost svakodnevnih iskustava i afektivnog života.

Mislim da su ljudi komplicirani, načini na koje žive su komplicirani i ne mogu se predvidjeti u teorijskim okvirima. Od tuda moje zanimanje za prakse arhiviranja subjektivnog kao što su usmena povijesti i memoari. Te prakse mogu se čini naivnima, ali mogu se prakticirati i s velikom dozom sofisticiranosti. Trebali bismo zauzdati naša očekivanja da se ljudi moraju prikazivati na ugodne načine, što je često slučaj s politikom identiteta. Uvijek želim da su stvari malo neurednije, i okretanje prema negativnog nije uvijek u interesu negativnosti, već pokazuje znatiželju naspram mnoštva nepredvidljivih načina na koje ljudi žive svoje živote.

Povezano s tim pitanjem, kako rad na afektivnim iskustvima vodi do konkretnih materijalnih utisaka apstraktnih društvenih sustava? Na neki način mislim da je to povezano s vašom kritikom klasične marksističke analize, iako se priklanjate marksističkom nasljeđu i njegovoj kritici kapitalizma i radničke napaćenosti. Pomaže li vam, na primjer, fokusiranje na depresiju da poništite i otkrijete konkretne materijalne utiske apstraktne analize društvenih sustava kao što su kapitalizam, patrijarhat, heteronormativnost i tako dalje?

Moj interes za politiku afekta dolazi iz marksističke okosnice koja nas izaziva da posredujemo između dokaza koji dobivamo doživljajem i sistemičnog objašnjenja tih doživljaja. Neke verzije marksističke teorije više cijene sistemično objašnjenje od proživljenog iskustva, i uključuju dokaze proživljenog iskustva u širu analizu. Želim sporije raditi jer okretanje sistemičnom može dovesti do reduktivnih iskaza na razini proživljenog iskustva. Pokazalo se korisnim za mene da krenem razvijati bolje tehnike dokumentiranja kompleksnosti proživljenog iskustva i da se pažljivo približavam sistemičnoj analizi kapitalizma kao nečega što ne valja s nama. Ali želim oboje. Želim dokaze o iskustvu koristiti kao put prema široj analizi toga što se događa, ali s fleksibilnim kompletom tehnika koje mi omogućavaju da donosim šire zaključke.

To me dovelo do alternativnih oblika dokumentacije i eksperimentalnih oblika pisanja koji sa sobom nose teorijske okvire bez da ih nužno kao takve definiraju. Važno je dokumentirati s razvijenijim smislom za različite vrste informacija koje mogu biti važne za projekt pričanja o našem sadašnjem životu, trenutnim problemima, te kako ih riješiti.

Možete li mi reći nešto o svom budućem radu, s obzirom da ste na beogradskom predavanju spomenuli svoja nova istraživanja o suverenitetu i suverenitetu osjetila? Kamo su vas odvela inicijalna pitanja?

Želim se udaljiti od određenih teorijskih kategorija i tehnika kako bih mogla bolje proučiti doživljaje i dojmove suvereniteta, ili radikalne demokracije, ili slobode. Još sam u preliminarnom razdoblju jer pokušavam proučavati različite teorijske pristupe kako bih uzela u obzir politička shvaćanja suvereniteta, ali i stavila ih u dijalog s tim kako suverenitet može izgledati ako ga razumijemo u osjetilnom smislu. Zanima me, na primjer, kako Lauren Berlant koristi kategoriju ne-suvereniteta da progovori o načinima kako doživljavamo svijet iz perspektive raspadanja ili nelagode, ili, još jednom, ambivalentnosti i podijeljenih osjećaja. To su osjećaji koji se nužno ne uklapaju u konvencionalne modele suvereniteta kao iskustva racionalne samokontrole.

Također me zanima korištenje suvereniteta u domorodačkoj politici i epistemologiji. U sjevernoameričkom kontekstu, konvencionalno shvaćanje suvereniteta kako ga tumači politička teorija dobiva drugačije značenje u kontekstu domorodačkog polaganja prava na zemlju. Ključna riječ suverenitet na mnogo načina je korisna što se tiče razmišljanja o pitanjima proživljenih iskustava i okretanja osjetilima, što je inspirirala teorija afekta kao i fokus na materijalno. Termin osjećaji koristan mi je kada pokušavam razmišljati na raskrižju afekta i osjetila, zbog toga što se tako mogu pomicati od osjetilnih iskustava do pristupa materijalnosti koji su više društveni i politički, i natrag. U novom projektu ću nastaviti istraživati što znači živjeti unutar tijela kao osjetilnog bića i razmišljati o kolektivnom i političkom iskustvu iz te perspektive. U posljednjih deset godina napisano je dosta zanimljivih teorijskih radova o sličnim temama, a ja želim biti dio tih razgovora.

I za kraj: kako ste doživjeli afektivnu atmosferu ovdje, na prostorima bivše Jugoslavije, i što ste naučili iz razgovora koje ste vodili? Što smatrate zanimljivim aspektima ili problemima koji se mogu analizirati iz perspektive afekata i politike?

Ovo je opširno pitanje, pa ću samo na brzinu odgovoriti. Mom razmišljanju o političkim osjećajima jako je pridonijelo to što sam putovala i upoznavala ljude ovdje i na drugim dijelovima Balkana. Prva reakcija mi je bila epistemološka nesigurnost jer smatram da su dostupne povijesti i konvencionalni narativi o raspadanju i stvaranju nacija neadekvatni. Ima toliko mnogo problematičnih narativa da se stvara dodatni pritisak na osjećaje koje imam dok sam ovdje i dok se susrećem s ljudima koji su izvor alternativnih vrsta informacija. Svjesna sam da je i takva taktika ograničavajuća, pogotovo kada ljudi nerado razgovaraju o tome. Moram pregledati svoje osjećaje i zapažanja i vidjeti što ću naći! Cijenim što sam na mjestu gdje osjećam da je došlo do ogromnih promjena u jako kratkom vremenskom roku na drugačiji način od mojeg “domaćeg” konteksta. Ponovo promišljam o nacionalizmu i o alternativama nacionalizmu.

Također mi je zanimljivo donijeti kategoriju političke depresije ovom dijelu svijeta, i zapitati se koji oblici nade, beznađa, blokiranog potencijala, neuspjeha i nemogućnosti ovdašnji ljudi možda osjećaju. Kako ove oblike ambivalentnosti možemo iskoristiti da nastavimo dalje? I to ne u smislu toga što bi nacija trebala biti, već u smislu svakodnevnih oblika preživljavanja, što se čini kao veliki izazov s obzirom na moja iskustva ovdje i razgovore s ljudima. Pokušavala sam slušati o iskustvima s političkim u ovom dijelu svijeta, i to me ganulo i promijenilo.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.  

Ann Cvetkovich je nositeljica profesure Ellen Clayton Garwood Centennial iz engleskog jezika i profesorica ženskih i rodnih studija na University of Texas u Austinu. Autorica je Mixed Feelings: Feminism, Mass Culture, and Victorian Sensationalism (Rutgers, 1992.); An Archive of Feelings: Trauma, Sexuality, and Lesbian Public Cultures (Duke, 2003.); i Depression: A Public Feelings (Duke, 2012). Uređivala je Public Sentiments, specijalno izdanje The Scholar and Feminist Online (s Ann Pellegrini), i Political Emotions (Routledge, 2010., s Janet Staiger i Ann Reynolds). Zajedno s Annamarie Jagose uređivala je GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies. Njezini trenutni projekti koncentriraju se na sadašnje stanje LGBTQ arhiva i njihove kreativne upotrebe od strane umjetnika s ciljem stvaranja kontra-arhiva i intervencija u javnoj povijesti. U 2014/15. bit će fellow pri humanističkom društvu Cornell Universityja, gdje su godišnja tema osjećaji.

Slavčo Dimitrov je kulturalni i queer teoretičar koji djeluje u Skopju i Beogradu. Magistrirao je filozofiju i rodne studije na sveučilištu Euro-Balkan u Skopju i sveučilištu Cambridge u Velikoj Britaniji. Aktivno je angažiran u queer i feminističkom aktivizmu u Makedoniji u posljednjem desetljeću. Jedan je od začetnika IPAK.Centra u Beogradu i Ljetne škole o seksualnosti, kulturama i politici (Skopje, Beograd). Objavio je mnoge radove i istraživanja o rodu, seksualnosti, kulturi i političkoj filozofiji. Njegova knjiga Impossible Confessions: Subjectivity, Ethics and Politics objavljena je krajem 2014. Knjiga The Art of Failure: Affective Aliens, koju je uredio, izašla je u 2014. kao dio istoimenog projekta koji je organizirao te godine u Skopju.

Prevela s engleskog: Vida Starčević / Fotografije: IPAK.Centar


Povezano