r. Beth B
SAD / 2021. / dokumentarni / 77′
Jezik: engleski / hrvatski titl
Fascinantan pogled na beskompromisan rad i život No Wave ikone Lydie Lunch istražuje njezine radikalne i konfrontirajuće izvedbe i istupe u javnosti koje se bave ženskim zadovoljstvom, politikom, seksom i nasiljem.
Lydia Lunch: The War Is Never Over autorice Beth B prva je dokumentarna retrospektiva o konfrontirajućoj, oštroj i uvijek električnoj umjetnosti Lydije Lunch. Kao najistaknutija ikona No Wavea u New Yorku kasnih 70-ih, Lunch je stvarala glazbu i izvodila performanse posvećene potpunom pravu svake žene da se prepusti, traži zadovoljstvo te bijesno podigne svoj glas, baš kao i svaki muškarac. Film prikazuje rad Lydije Lunch kroz prizmu različitih filozofskih tema kojima se bavila kako bi osnažila žene da progovore i prekinu krug nasilja nad ženama diljem svijeta.
Lydia Lunch je psihoseksualna transgresivna umjetnica koja je razorila patrijarhalne mitove i očekivanja o tome što bi izvođačica trebala biti, dok je istovremeno oblikovala rječnik rijetke emocionalne iskrenosti, filozofije i humora.
Lydia Lunch: The War Is Never Over uključuje intervjue s Lydijom Lunch i njenim dugogodišnjim suradnicima/ama i kolegama/icama uključujući: Thurstona Moorea iz Sonic Youtha; izvedbenu umjetnicu Kembru Pfahler; basista Teenage Jesusa, Jima Sclavunosa, Donitu Sparks iz L7; DJ-a i glazbenika Nicolasa Jaara; likovnog kritičara Carla McCormicka; redatelja Richarda Kerna i dugačak popis mnogih drugih revolucionarnih umjetnika iz njenog života.
Film prati Lydiju Lunch na probama i na turneji s njezinim bendom Retrovirus, a snimke iza kulisa otkrivaju neviđenu stranu Lunchine osobnosti. Njezina toplina i velikodušnost u privatnim interakcijama u kombinaciji s urnebesnim zafrkancijama u studiju s članovima benda dojmljiv su kontrast njenom drskom, napadačkom stilu izvedbe. Film nije samo o Lunch, već o jednoj cijeloj umjetničkoj sceni koju je pomogla stvoriti, kao i o kreativnim osobama koji se Lydiji pridružuju u stvaranju nove vizije žene.
The New York Times preporučuje film uz riječi “Moćan film….pokazuje njezine iznimne izvedbene vještine, a istovremeno ističe njezin vrlo urban osjećaj za sarkazam; ponekad sugerirajući odgovor No Wave scene na Fran Lebowitz.”
