Ugledne američke novine The New York Times nemaju tako sjajnu povijest kada se radi o poštenim i točnim izvještavanjem o biseksualnosti. Ponekad sami čitatelji trebaju podsjetiti novinare da biseksualnost stvarno postoji, ponekad novinari pišu o neprovjerenim studijama koje propitkuju postojanje biseksualnosti ili, pak, nazivaju biseksualnost pukim “istospolnim eksperimentiranjem znanim kao fenomen “lezbijke do diplome”.
S obzirom na tu činjenicu, iznenađuje naslov novijeg članka NYT-a, Znanstvena potjera za dokazom biseksualnosti.
Taj je članak potaknuo mnoge internetske diskusije o biseksualnosti, poput 'bi-nevidljivosti' ili budućnosti biseksualnosti. Tako je primjerice portal Autostraddle, iskritizirao NYT zbog fokusa isključivo na istraživanja Michaela Baileya, koji je poznat po upitnim stavovima o prirodi biseksualnosti. Iako su postavljena pitanja o tome kako podržati bi-zajednicu, članak se fokusirao uglavnom na istraživanje koje dokazuje da osobe mogu imati spolnu orijentaciju koja nije ograničena na jedan spol. Međutim, dokazi nisu ono što biseksualci trebaju, postizanje kulturalne autentičnosti biseksualnosti je ono što je ključno za njihovu dobrobit i zdravlje.
Mark Joseph Stern, bloger koji piše za portal Slate, ide korak dalje. Njegova je pretpostavka da je bi-vidljivost sporija jer ne postoji kultura koja se veže za bi-identitet, kao što, primjerice, postoji gay kultura.
Autor NYT članka, Benoit Denizet-Lewis, koji se identificira kao gay muškarac, iskonstruirao je priču kroz intervjue a dvojicom muškaraca, Johnom Syllom, predsjednikom Američkog Instituta za biseksualnost, i svojim partnerom, Mikeom Szymanskijem , koji je ko-autor knjige Biseksualni vodič kroz svemir. No, Stern upozorava da se ne smijemo previše zanositi njihovim pričama, jer je biseksualnost kao identitet ipak više od fikcije. Problem ne leži u samoj biseksualnosti kao takvoj, nego u modernom biseksualnom pokretu, koji nije uspio artikulirati koherentnu platformu za razvoj koji ide dalje od pukog priznavanja. Ukoliko bi-aktivisti nastave definirati biseksualnost kao maštovite erotsko-romantične potrebe, i dalje će se odugovlačiti razvoj zrele bi-kulture.
Sternov zaključak potječe od jedinstvene nevidljivosti biseksualnosti – bi osoba u monogamnoj ljubavnoj vezi ne može jasno demonstrirati svoju biseksualnost, već ju percipiraju ili kao gay ili kao straight. Partner ili partnerica bi-osobe također nema istu vidljivu reprezentaciju. Drugim riječima, društvo banalizira gay i straight identitete prema tome koji spol privlači određenu osobu, a bi-identitet se manifestira prema tome koji spol može privući određenu osobu, što je svakako manje vidljivo.
Postoje dva glavna stereotipa o biseksualnosti: biseksualke su zapravo “lezbijke do diplome” nakon koje postaju straight, a biseksualci su ustvari muškarci u ormaru koji nakon autanja postaju totalno gay. Oba stereotipa negiraju biseksualnost kao postojani i trajni identitet. Javnost dodatno zbunjuje izjava glumice Cynthie Nixon, koja se izjašnjava kao biseksualka koja je odabrala živjeti lezbijskim identitetom. Iako je izbor Cynthie Nixon osoban i potpuno valjan, on zapravo proturječi nastojanjima bi-aktivista da pokažu kako ostvarivanje monogamne veze s osobom određenog spola ne smije negirati biseksualni identitet te osobe.
Kao rezultat ovih uskih shvaćanja biseksualnosti, autanje biseksualki/biseksualaca često znači izlazak iz jednog ormara i ulazak u drugi ormar. Kako bi izbjegli sumnje o postojanju svog identiteta, često osjećaju potrebu da sakriju jedan aspect svoje orijentacije, zavisno o tome kojeg je spola osoba s kojom su u vezi. Znanstvena istraživanja pokazala su kako je bi-osobama zbog toga mnogo teže izbjeći negativne zdravstvene posljedice ormara. Studije su pokazale da ljudi koji skrivaju svoj spolni identitet slabije napreduju u karijeri i češće pate od mentalnih poremećaja, dok s druge strane, oni koji slobodno, bez osude, izađu iz ormara su sretniji, imaju manje mentalnih problema i napreduju ne samo u karijerama, već i povećavaju produktivnost svojih suradnika.
Stoga, nije neobično što se bi-osobe suočavaju s vlastitim, jedinstvenim izazovima, koje ne možemo objasniti samom homofobijom. Tako primjerice, biseksualci teško pronalaze osobe slične sebi s kojima bi komunicirali o svojim emotivnim poteškoćama. I biseksualci i biseksualke više su izloženi depresiji, anksioznosti, samo-ozljeđivanju i suicidalnim mislima od gay muškaraca ili lezbijki. Nadalje, biseksualke su podložnije negativnim posljedicama silovanja, partnerskog nasilja i uhođenja od heteroseksualnih žena ili lezbijki.
Ovo su samo neke od posljedica s kojima se suočavaju bi-osobe kada društvo odbacuje bi-identitet. Borba protiv bifobije znači priznavanje bi-identiteta bez obzira na činjenicu s kime se bi-osobe odluče imati spolne odnose, ući u vezu i bez obzira na to kako se odluče identificirati.
Prema Sternu, cilj borbe protiv bifobije treba ići dalje od inicijalnog cilja priznavanja biseksualnosti kao orijentacije koja je predodređena, a ne odabrana. Korak dalje je podrška društva koja prati priznavanje. Da bi se u potpunosti eliminirali psihološki i mentalni problemi kojima su izložene bi-osobe, rješenje je jednostavno: vjerujte im na riječ. Nije cilj dokazati postoji li biseksualnost – ona postoji! ThinkProgress/Autostraddle...
