Dok sam sjedila za svojim stolom, promatrajući kako se večernje svjetlo prelama na ekranu mog laptopa, nisam se mogla ne zapitati: jesu li naša slomljena srca doista samo neurološki kratki spoj koji uporno pokušavamo popraviti potpuno pogrešnim alatima?
U svijetu u kojem nas modni časopisi i pop-kultura uče kako preboljeti prekid u nekoliko lakih, estetskih koraka, stvarnost nas prečesto dočeka na sasvim drukčijem, manje glamuroznom mjestu. Modni i lifestyle priručnici ponudit će vam provjerene osnove: obrišite njegov broj i pokrenite potpunu digitalnu čistku na društvenim mrežama. To, naravno, ne znači samo blokiranje njegovog profila na Instagramu; to znači blokiranje njegove sestrične, njegove majke, njegovog najboljeg prijatelja, pa čak i profil njegovog psa. Kako biste doista osigurale svoj mir i spriječile kasnonoćni mazohizam, savjetuje se i blokiranje na Spotifyu. Jer tko među nama nije proveo sate prateći njegovu glazbenu aktivnost, bjesomučno analizirajući zadnje poslušane pjesme, guglajući stihove i pokušavajući dešifrirati ima li ta nova plejlista ikakve veze s vašim prekidom te pati li on barem približno onoliko koliko vi mislite da bi trebao?
Nakon digitalne detoksikacije obično nastupa faza fizičke transformacije. Lifestyle kolumne sugeriraju odlazak frizeru, no u trenucima akutnog očaja mnoge od nas odu u krajnost – odlučujemo se za go full Britney fazu, izbjeljujemo obrve, radimo pirsing na bradavicama ili se odlučujemo za nepromišljenu tramp stamp tetovažu. Tu je i neizbježno, kompulzivno peglanje kartice na Zalandu kako bi se potpuno zamijenila garderoba, plakanje na podu kod prijateljice uz neograničene količine skinny bitcha i, kao dobro poznati klasik, utjeha u obliku seksa s onim „plan B” likom koji nas je uporno šarmirao dok smo još bile zauzete. U holivudskim filmovima ova formula uvijek završava isto: žena se pojavljuje na poslu savršeno našminkana, u besprijekorno skrojenom odijelu i odjednom shvaća da je zapravo mnogo jača nego što je ikada mislila. No moj scenarij nije završio sretnim holivudskim krajem. Umjesto na vrhu korporativne ljestvice, ja sam završila na – psihijatriji.
Naravno, nisam tamo dospjela preko noći.
Prije nego što sam spakirala kofere za odjel, pokušala sam sve ono što se očekuje od jedne moderne, odrasle i navodno emocionalno pismene žene 21. stoljeća. Provela sam dane i noći analizirajući naše stare poruke, secirajući svaki zarez i uskličnik. Prepričavala sam prijateljicama svaki najsitniji detalj naših razgovora do iznemoglosti, pokušavajući bjesomučno shvatiti gdje je točno nestao njegov interes. Je li njegova poruka „čujemo se” doista značila samo prijateljski pozdrav ili je to zapravo bio eufemizam za „nikada se više nećemo čuti u ovom životu”? Bila sam zarobljena u najgorem mogućem modernom limbu: provjeravala sam je li pogledao moj story, zatim sam samu sebe prisiljavala da prestanem provjeravati, da bih na kraju uhvatila sebe kako panično provjeravam jesam li doista uspjela prestati provjeravati provjerava li on mene.
U jednom trenutku, dok sam sjedila u tom emotivnom vrtlogu, shvatila sam bolnu istinu: više uopće nisam pokušavala preboljeti njega – pokušavala sam preživjeti samu sebe.
Tako sam se, nakon faza opijanja s prijateljicama i dramatičnog šišanja kose, našla pred vratima psihijatrije. Ulazeći tamo, imala sam vrlo jasne smjernice. Naime, od svojih prijateljica koje su već prošle kroz hospitalizaciju i psihijatrijsko liječenje saznala sam za jedno od glavnih, nepisanih pravila odjela: nikada se ne zaljubljuj i ni pod kojim uvjetima ne ulazi u romantične odnose. Logika iza toga savršeno je jasna – ljubavni zapleti samo skreću fokus s tvog liječenja i mukotrpnog rada na vlastitim mušicama. Naravno, sve su moje prijateljice to pravilo redom prekršile. Ali ja sam bila odlučna u tome da budem iznimka. Moj vrhovni cilj pri ulasku u bolnicu, uz svakodnevno bakćanje s vlastitim dijagnozama, bio je jednostavan: ne razviti simpatiju prema baš nikome – a u slučaju da se to nekim čudom i dogodi, planirala sam se maksimalno udaljiti.
No sudbina, baš kao i loše smiksan koktel, uvijek ima uvrnut smisao za humor.
Isti dan kada sam napustila svoju sobu i prvi put zakoračila na terasu bolnice, ugledala sam njega. Odmah sam znala – to je to. On je moj Romeo, moj osobni križ koji ću morati nositi kroz ovaj boravak, i naša će priča biti čista sapunica. Za nekoga bi susret s takvim likom u ovakvom okruženju bio prava noćna mora, ali za mene je on, od glave do pete, bio čisti mokri san. Imao je savršenu formulu za moju propast: frčkavu crnu kosu, onaj neodoljivi pseći pogled i prepoznatljivi, usporeni glas dečka s kvarta koji odaje uživatelja trave. Tijelo mu je bilo išarano tetovažama poput slikovnice, a glazbeni ukus bio je savršeni kaos – slušao je trep i Denisa Kataneca, a s druge je strane sasvim solidno podnosio Taylor Swift. No ono najprivlačnije i najopasnije od svega bilo je to što je bio – savršeno, nepovratno emocionalno nedostupan.
Dok sam stajala na toj terasi, promatrajući to prelijepo biće, morala sam se zapitati: zašto se, u potrazi za ozdravljenjem od jedne emocionalne katastrofe, tako lako prepuštamo idućoj? Trčimo li u naručje ljudima koji su emocionalno nedostupni samo zato što je njihovo ludilo toliko slično našem vlastitom?
Trudeći se izgledati kao da samo ležerno hvatam zrake ljetnog sunca – a ne kao da proživljavam potpunu egzistencijalnu krizu – morala sam se aktivno podsjećati na svoj vrhovni cilj: nula simpatija. N-i-k-o-g! Ponavljala sam tu riječ u sebi poput mantre, ali sve moje mentalne obrambene barijere počele su se urušavati onog trenutka kada je moj novopečeni Romeo napravio korak prema meni.
„Imaš upaljač?” progovorio je onim nevjerojatno sporim stonerskim glasom.
Taj duboki, ležerni bariton bio je dovoljan da u sekundi zaboravim na sve savjete svojih prijateljica o tome kako romantične drame samo skreću fokus s rješavanja vlastitih mentalnih mušica. Posegnula sam u džep, moleći svemir da mi ruke ne drhte previše – što od koktela bolničkih lijekova, što od čiste, panične privlačnosti koja me iznenada preplavila. Pružila sam mu upaljač, a naši su se prsti nakratko dodirnuli. Bio je to klasični filmski trenutak, osim što naša kulisa nije bila krov luksuznog hotela na Manhattanu, nego terasa psihijatrijskog odjela.
„Hvala”, rekao je, puštajući polagani kolut dima i fiksirajući me svojim znatiželjnim pogledom. „Nova si ovdje?”
„Samo u prolazu”, slagala sam s dozom obrambenog sarkazma, iako sam bila vrlo svjesna toga da me čeka duga i naporna borba sa samom sobom.
„Lolić”, odvratio je s uvrnutim, sjetnim osmijehom.
U iduća dva sata, dok smo strastveni igrali Čovječe ne ljuti se, shvatila sam da sam u ozbiljnoj nevolji. Moje su prijateljice imale pravo: pravilo o nezaljubljivanju na odjelu najlakše je prekršiti upravo onda kada si obećaš da ti se to apsolutno ne može dogoditi.
Gledajući ga kako slasno proždire moje pijune, shvatila sam ironiju naše potrage za spasom. Kada nam je vlastiti um u potpunom kaosu, zdrava i stabilna ljubav čini nam se kao strani jezik koji ne znamo govoriti. Stabilnost nas plaši jer nam je nepoznata. Umjesto toga podsvjesno nas privlači upravo ono što prepoznajemo: tuđi lom. Trčimo u zagrljaj emocionalno nedostupnim ljudima jer je njihova nedostupnost savršen paravan za naš vlastiti strah od bliskosti.
Možda nam se u tom trenutku čini lakše rješavati tuđu zagonetku nego vlastitu bol. Lakše je pitati se zašto nas on ne može voljeti, nego se suočiti s pitanjem zašto mi ne možemo voljeti sebe. Spajamo se u parove na bolničkim terasama i u mračnim sobama, ne zato što mislimo da ćemo se međusobno spasiti, nego zato što je lakše tonuti kada imaš društvo koje razumije tvoj specifični pad.
Dok sam povlačila dim cigarete koju mi je smotao, shvatila sam najveću istinu o prebolijevanju: preboljeti nekoga zapravo znači skupiti hrabrost i ostati sam sa svojim dosadnim demonima, bez potrebe da ih zamijeniš tuđima. Ali dok sam tonula u taj topli pogled i hipnotizirajuće usnice, sav je moj razum ishlapio; shvatila sam da su neka pravila stvorena samo da bi se prekršila. S osmijehom na licu, odlučila sam zakoračiti u ponor i, baš poput svojih prijateljica, zamijeniti sigurnost za malo predivnog, zajedničkog kaosa – jer tko se želi spasiti ako to znači propustiti ovako savršen pad?
