Prije šest godina svoj prvi honorar za autorsko djelo potrošila sam na tipkovnicu, mikrofon, slušalice i miš. Nisu to bili uobičajeni uredski rekviziti hladne praktičnosti, moja je oprema bila ružičasta, zaglađena u konturama svjetlucave ženstvene zaigranosti i matirane tehničke funkcionalnosti. Tada sam to smatrala dobrom investicijom, budući da sam paralelno igrala videoigre i nadala se da ću ih jednog dana stvarati. Iako napokon radim na svom prvom profesionalnom projektu u industriji videoigara, sve manje ih imam vremena igrati, zbog čega sam odlučila prodati dio opreme na Vintedu, tom začudnom konglomeratu oglasnika i društvene mreže. Očekivala sam zaraditi neke sitne pare, no ne i da će prodaja rabljene robe u meni pobuditi second-hand sram za gejmersku zajednicu i industriju videoigara.
Ubrzo nakon što sam objavila oglas, dobila sam upit prodajem li još nešto od opreme, ali pod uvjetom da nije pinky. Nakon što sam liku uputila nekoliko posprdnih šala, tražio me moj Instagram, a kad je saznao da igram indie igre u kojima se brinem o farmi i međuljudskim odnosima, ponudio mi je 666 eura za mikrofon koji sam ja prodavala za 15 eura. Nije zapravo ništa htio kupiti od mene, samo skupiti što više informacija o navodno rijetkoj vrsti cure koja visi za kompom s ružičastim headsetom, premda prema istraživanjima žene čine 48 % globalne zajednice igrača_ica, a te brojke svakom godinom sve više rastu. Samo zato što pripadam tom postotku, player mi se nastavio javljati, koristeći Vinted kao Tinder. Usprkos mom manjku interesa, ponadao se da će ta igra prerasti u japansku porno igricu na koju mi je slao link. Očito sam u šaci imala lika s fetišom na gejmerice i rubnim humiliation kinkom.
Ključne riječi gamer girl u Pornhubovoj tražilici izbacuju preko 10 000 rezultata. Djevojke u tim uradcima taman su usred partije neke igre, s ružičastim slušalicama na glavi, kostimom iz najdražeg animea na tijelu i kontrolerom u rukama. Prvo joj je u rukama, onda negdje drugdje. Gejmerska oprema, kada je ružičasta i u rukama zgodne žene, poprima obilježja erotske igračke. Takvoj estetiziranoj i seksualiziranoj slici gejmerice ne pridonosi ni platforma Twitch, na kojoj ljudi svojoj zajednici streamaju razne igre, ali naslovna stranica sve više izgleda kao hibrid YouTubea i spomenute kategorije na Pornhubu. No žene koje igraju videoigre zapravo sjede pred monitorom masne kose i ogromnih podočnjaka u poderanoj trenirci, u želji da se odmore od performansa ženstvenosti u svim drugim sferama svakodnevnog života. Zapravo su sličnije tim štreberskim neckbeard gejmerima, no kako bi oni to uopće znali? Prezauzeti su slinjenjem za izmaštanim princezama koje stenju u ružičaste mikrofone da bi pronašli vremena stupiti u realnost i popričati sa stvarnom ženom.
Moglo bi se reći don’t hate the player, hate the game. Dovoljno je pogledati sam medij videoigara da nam vrlo brzo postane jasno kako žene ovdje ne sjede za kontrolama. Kroz povijest videoigara ženski su likovi većinom sustavno objektificirani hiperseksualizirani stereotipi, s naglašenim oblinama u uskim kostimima, ili su dame u nevolji koje igrač treba spasiti, ili su pozadinski likovi koje treba poniziti. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi da takvo simboličko nasilje prema ženskim likovima u videoigarama djeluje desenzibilizirajuće, prelijevajući se i na stvarno nasilje prema ženama u gejmerskoj zajednici. U brojnim se online multiplayer igrama mogu koristiti funkcije chata i razgovora na mikrofon, a u takvom kontekstu ženski glas nailazi na tri puta više negativnih komentara nego muški glas ili čak potpuno odsustvo glasa. Od kritike nitko nije siguran, no pravila igre nalažu da je očito bolje šutjeti nego ispasti žena. Uz više negativnih komentara žene također dobivaju i više pitanja i poruka od drugih igrača. Dakle, na žene se u igrama treba ili ljutiti ili napaliti. Ne postoji ništa između.
Zbog poznavanja situacije u zajednici, uvijek sam izbjegavala igre za više igrača u kojima me netko može poniziti ako pustim glas. To dovodi do doslovnog ušutkavanja žena u kontekstu koji zapravo može djelovati jako oslobađajuće, pogotovo u FPS-ovima (first person shooterima) iliti igrama pucačine u prvom licu, koje zaista djeluju kao pravi dopaminsko-adrenalinski lunapark na ekranu, savršen za ispucavanje frustracije nakon napornog dana. Istraživanja pokazuju da 80 % žena doživljava igranje FPS-ova kao osnažujuće iskustvo, no dojam im splašnjava jer 75 % njih u tim igrama doživljava neki oblik diskriminacije. Takvi trendovi odvode sve više igračica, kao i mene, prema igrama za jednog igrača, koje su narativnije, mirnije, ugodnije i manje nasilne, no ponekad i ja poželim pucati po pikselima! Ponekad je i meni pun… šaržer! Odradila sam svojedobno osmosatnu smjenu u Counter-Strikeu, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako se ne želim zadržavati u tom svijetu. Vizualno je ružan i hipermaskulin, a u komunikaciji među igračima nerijetko mizogin i rasistički nastrojen.
Je li situacija ružičastija s druge strane interaktivnog medija, u samoj industriji game developmenta? Udio žena zaposlenih u industriji videoigara, popularno skraćenoj u gamedev, globalno iznosi 20 – 25 %, a 34 % njih doživjelo je neki oblik seksualnog uznemiravanja na poslu. U Hrvatskoj je situacija malčice, ali zaista malčice bolja. Kod nas žene čine skoro 30 % zaposlenih u industriji, što Klaster hrvatskih proizvođača videoigara (CGDA) ponosno ističe kao „jedan od najviših postotaka u Europi u ovoj dominantno muškoj industriji”. Podataka o uznemiravanju na poslu, naravno, nema. Priča o tome, zasigurno, ima. Situacija postaje znatno manje ružičasta daljnjim čitanjem iste CGDA-ove analize jer 58 % tvrtki u Hrvatskoj uopće nema zaposlenu ni jednu ženu, a tek 6 % žena nalazi se u vlasničkoj strukturi tvrtke. Želim to pripisati tome što je hrvatska industrija videoigara izrazito mlada, stoga je još uvijek boy’s club, no čak i u vrlo malom gerilskom timu od četvero ljudi s kojima trenutno radim na videoigri — ja nisam jedina žena. Dečki, može se!
U timu sam s, khm: bivšim dečkom, njegovom prijašnjom kolegicom i trenutnim dečkom bivše prijateljice – srećom pa HAVC u prijavnici ne traži stablo međuljudskih odnosa! I da, isti onaj Hrvatski audiovizualni centar koji djeluje kao nacionalni filmski fond počeo je 2021. financirati razvoj i produkciju videoigara. Posljednje dvije godine također više radi na promociji domaće industrije, što kroz sajmove i javne prezentacije financiranih igara, što kroz konferenciju na kojoj zaviruje u kreativne i poslovne procese naših najuspješnijih studija, a dovodi i strane predavače_ice. No svejedno se uvijek osjećam nekako izmješteno na tim događanjima, i to ne samo zato što se nalazim na samoj margini industrije, u timu koji tek počinje s profesionalnim radom.
Kad god odem na neko kulturno-gejmersko (oksimoron?) događanje u Zagrebu, najbolja stvar istovremeno je i ona najgora – ženski toalet uvijek je prazan. Dok prolazim pored svih tih muških lica, imam osjećaj da mi se pretjerano ljubazno smješkaju, kao da mi se iz druge ruke ispričavaju za sve pobrojane statistike. Ili mi možda samo jako žele dati do znanja da sam dobrodošla i sigurna na ovom sausage partiju. Trpam besplatne falafele u usta i slušam još jednu ideju za igru koja nikad neće biti napravljena, a perifernim vidom tražim neko žensko lice, gladna za dobrim razgovorom. Nervozna sam i ne pronalazim ispravne riječi, a popila sam i nekoliko besplatnih piva, zbog kojih bacim foru na račun Thompsona pred krivom publikom. „Zašto umjesto gaming ne govorimo videoigranje? Gaming zvuči kao gej minglanje.” Evo kakve stvari govorim kad imam osjećaj da se za posao moram svidjeti hrpi strejt likova.
Danima kasnije ne mogu prestati razmišljati o tome kako sam na tom događanju vidjela više žena prezentiranih ispred sebe nego reprezentiranih među sobom. Članice timova predstavljale su igre pred publikom, čak i kada nisu bile vlasnice studija ili glavne autorice igre. Ne znam je li to zato što većina game developera u Hrvatskoj nije dovoljno elokventna govoriti na hrvatskom jeziku dvije minute ili pak misle da pozicioniranjem žene kao govornice pokazuju kako je njihov studio progresivan. Mislim da mi čak i više od tog performansa smeta onaj u kojemu na kazališnim daskama hrvatska gamedev zajednica glumi ozbiljnost koja se kultivira otkad je HAVC počeo financirati igre.
HAVC-ova politika financiranja igara jest podupiranje projekata koji su od kulturnog značaja za RH ili od umjetničkog značaja za sam medij videoigara. Najčešće to završi tako što se financira dvadesetpeta igra po redu smještena u fiktivnu Dalmaciju. Ili još gore, igra koja je cijela napisana i odglumljena na hrvatskom jeziku, a interaktivno dosadnija od križaljke. Frajeru, radiš u mediju koji je distribucijski i tržišno otvoren cijelom svijetu, a ti odlučiš napraviti nešto što će vidjeti tri člana tvoje obitelji. Dobro je da postoji institucionalno podržavanje projekata koji ne pucaju isključivo na financijsku dobit, ali nećemo se praviti da takvi projekti zaista doprinose našoj industriji, kulturi ili, još gore, umjetnosti.
S druge strane, ta je ista institucija sudjelovala u organizaciji konferencije na koju je dovela vrhovne ljude naše industrije videoigara, koji pak razmišljaju isključivo o profitu i produktivnosti, do koje se, naravno, treba doći uz umjetnu inteligenciju. Slušajući neke panele sa svojim kolegama, znali smo izaći na mizerni sendvič i razočarano komentirati tehno-apologete koji tvrde da je licemjerno hejtati AI jer će to postati osnova pismenosti. Dok parafraziraju Junga kroz vic s LinkedIna, pokušavaju me uvjeriti da ljudi na kraju dana kupuju isključivo zabavu, zbog čega je bolje koristiti pametne i brze promptove kako bi ta sigurno jako pametna zabava do njih stigla još munjevitije. Tvrde da je deep fake pozivnica za razvijanje kritičke misli, i donekle su u pravu jer, evo – ja uputila samo kritike!
Naravno da karikiram. Naravno da je na panelima bilo i divnih ljudi iz industrije koji su govorili o svojim procesima rada. Naravno da se zalome odlični projekti koje HAVC financira. Naravno da svaka industrija trenutno muku muči s jasnim stavom prema umjetnoj inteligenciji te da rijetki od videoigara traže vrhunsko umjetničko iskustvo, a ne samo zabavnu razbibrigu. Ali ja želim više i bolje za ovaj medij! Dio te želje manifestiram i ovim tekstom. I vjerujem da je gamedev zajednica zapravo dosta autoironična i samosvjesna, dapače, mislim da se mnogi slažu sa mnom. Mislim da nas nerviraju iste stvari i da svi želimo da se igre iskobeljaju iz stigme mizoginog toksičnog slopa i uđu u sferu uključivog umjetničkog medija čiji najveći adut interaktivnosti dopušta istraživanje različitih identiteta i perspektiva.
Ne kažem da moj tim radi tako kvalitetnu igru. Radimo nešto za što trenutno možemo dobiti financijska sredstva i nešto što možemo realno napraviti u zadanom roku. Prva je igra samo postavljanje odskočne daske za kasnije ambicioznije projekte. Prvi je tekst o svijetu videoigara na portalu Vox Feminae pozivnica da uključimo i žene i kulturu u razgovor o najvećem segmentu zabavne industrije danas. Prvi je simp s Vinteda podsjetnik da treba biti i zadnji.
Poput prave gejmerice, neugledna i premorena, u gluho doba noći savescummam ovaj dokument, spremajući ga i reloadajući dok ne napravim nešto s njim od čega ću osjetiti postignuće, dostići viši level ili zaraditi veći XP. Lik s Vinteda mi u tom trenu šalje pozivnicu da mu se pridružim u partiji Counter-Strikea. Vjerojatno misli da poput šljokičaste Hello Kitty princeze sjedim pred RGB osvjetljenjem i samo čekam da postanem njegova Discord kitten. Dopuštam si ući u fantaziju. Upadam u partiju hipermaskuline pucačine s njim i njegovim kompićima. Sve je kompetitivno, nasilno i obojeno ratom. Igramo za isti tim. Surađujemo i pucamo po zajedničkim protivnicima. Njemu je to sigurno napeto. Ali ja se onda okrenem i upucam – njega! Izađem iz igre i blokiram ga na Steamu i Vintedu. Aaaaah, to bi bio super osjećaj. Ali tako sam pristojna i odgovorna. Trebam se boriti s tekstom i pucati po tastaturi. Odgovaram mu da ne mogu sad ući u igru jer radim. On jadan šalje gif raging soyjak bebe koja plače. Ni ne zna da mi je dao ideju za tekst zbog kojeg ću zaraditi još jedan honorar, no ovoga puta neću kupiti nikakav ružičasti mikrofon. Ovoga puta glas puštam po tastaturi.
