Uobičajeno je za mainstream porno zvijezde da objašnjavaju svoj izbor profesije nekom od varijacija izjave: “Jednostavno volim seks.” Ovo zvuči kao dobar PR nerazlučiv od pornografskog dijaloga. Fantazija se mora prodati, uostalom, razgovor o ekonomskim čimbenicima obično ima negativne posljedice za libido. No, kada Asa Akira to kaže, tvrdnja je vjerojatno istinita.
U knjizi Nezasitna: Pornografija – ljubavna priča, Akira progovara o svojoj šestogodišnjoj karijeri. “Ne postoji ništa drugo što bih radije radila. Priželjkujem da mogu zaustaviti vrijeme i živjeti u ovom trenutku zauvijek.”
Teško je ne povjerovati u njenu autentičnost kada kaže da se zaljubljuje svaki put kad snima scenu. “Ne nužno u svog partnera, već općenito”, objašnjava. “U situaciju. Zaljubljena u to što me promatraju. Zaljubljena u svoju izloženost. Zaljubljena u to što sam u centru pozornosti”, te dodaje: “Mnogi kažu da se odvoje od sebe za vrijeme pornografskog seksa, kod mene je upravo suprotno. Prisutnija sam nego ikad.”
U predgovoru knjige kaže: “Započela sam s ovom knjigom u nadi da ću industriju koju toliko volim prikazati u drugom svjetlu. Ne da bih rekla kako je uvijek sve sunčano, no trenutačno ne čujem niti jedan zdravi, iskreni glas koji o tom poslu progovara s ove strane”.
Dokazuje svoju poziciju pišući o stabilnom djetinjstvu u Japanu i New Yorku, kao i o godinama trijeznosti kao kontrastu negativnim stereotipima o seksualnim radnicima. “Imala sam normalan odgoj. Moji roditelji su puni ljubavi, nježni i prisutni. Nemam nikakav mentalni poremećaj”, piše.
Pa opet, niti jedna osoba ne može biti reprezentativna za cijelu skupinu ljudi, pogotovo pišući memoare. Srećom, Akira svojom knjigom koja je pisana u formi eseja, nikad poslanih pisama, dnevničkih zapisa i ljupke proste haiku poezije ( “Home from Trader Joe’s/Was it there that whole time?/Dried cum on my chin”), to niti ne pokušava.
Stoya, američka porno glumica srpskog porijekla, govoreći o svom putu, kaže: “Nisam očekivala da ću postati porno glumica. Rijetko tko očekuje. Imala sam 19 godina i moja je cimerica fotografkinja dobila ponudu jednog websitea da im proda golišave fotografije. Nakon što me fotografirala, čekale smo dva tjedna u slučaju da se probudim u panici od pomisli da ću svoje gole fotografije objaviti svijetu. No to se nije dogodilo, pa sam se bacila na rješavanje papirologije. U jednom od praznih polja koja sam trebala popuniti zahtijevalo se moje umjetničko ime.”
Umjetnička imena postala su uobičajena u zabavnoj industriji, bilo u Hollywoodu, rap glazbi ili pornografiji i koriste se iz niza razloga, no u vremenu kada ljudi na internetu mogu biti tko god požele, kada svi pregovaramo svoje identitete od okruženja do okruženja, kombinacija žene čiji je posao fantazija, a njena fantazija profesionalno ime, iz nekog razloga ljude izluđuje.
Stoya kaže da je za nju odabir umjetničkog imena manje bio povezan s prikrivanjem svog identiteta, a više s odlukom o klasičnom korisničkom imenu za internet servis i web stranicu.
“Odabrala sam ime Stoya jer je već bilo ovdje. To je bio deminutiv djevojačkog prezimena moje bake. Kada se izgovara, Stoya ima lijepu ravnotežu između ženstvenosti i snage.”
Njeno pravo ime je Jessica i ne taji ga. Kaže kako se u pravilu ljudi koji je u javnosti tako oslovljavaju, naginju na njeno uho kao da se radi o top-secret informaciji. “Sve što mi time daju do znanja jest da su proveli 30 sekundi na Googleu i nemaju nikakvog osjećaja za privatnost, što može zvučati čudno iz usta žene koja ju sama zanemaruje. To su često isti ljudi koji za moje otvore koriste riječ “to” umjesto “tvoji”, kao da se radi o autonomnim dijelovima tijela koji sami skakuću uokolo, a ne o dijelovima osobe koja ima slobodnu volju.”
“Možda bi bilo jednostavnije navigirati granicama između privatnog i javnog kada bismo svi imali više različitih imena koja bi signalizirala koji aspekt naše osobnosti je trenutačno na pozornici. I možda bismo trebali upamtiti da je naš prvi pogled na neku osobu samo mali vidljivi dio onoga što ta osoba jest“, zaključuje Stoya. Salon/New York Times…
