U uobičajenim okolnostima, u izbornim kampanjama kultura se u pravilu spominje tek rubno i vrlo načelno, najčešće kao dio identitetskog folklora, potencijal za razvoj turizma ili pogonsko gorivo kreativnih industrija. No pred lokalne izbore u Zagrebu 2025. ta se tema, barem prividno, pozicionirala visoko na ljestvici političkih interesa. Ne zato što se vodi žustra rasprava o kakvim kontroverznim reformama ili inovativnim razvojnim vizijama. Naprotiv, kultura u ovom slučaju i nije predmet politike u užem smislu, već poligon za ideološke obračune i sredstvo za mobilizaciju biračke baze. U tom smislu, ona i nije tema već bojište, a nezavisna scena, njezine organizacije i pojedinci, najizloženija su meta.
Strategija, naravno, nije nova. I u prošlim izbornim ciklusima civilno društvo se nalazilo na meti sustavne diskreditacije kroz plasiranje poluinformacija, iskrivljenih podataka i teorija zavjere koje su kolale društvenim mrežama. Naslanjanje na takav narativ pokazalo se politički oportunim, barem kratkoročno, pa su ga različite političke opcije spremno prigrlile. Preko njih tema je ušla i u šire medijsko polje, od desnog ruba prema mainstreamu.
Prozivali su se pojedinci, konstruirali popisi “podobnih”, manipuliralo brojkama i iznosima javnih potpora, sve to bez ikakvog konteksta – bez pojašnjenja kako se programi financiraju i na temelju kojih kriterija im se dodjeljuju sredstva na javnim natječajima, što sve uključuju programski troškovi te kako se provedba svakog projekta opravdava kroz detaljne financijske i programske izvještaje.
Na kraju se narativ koji nezavisnu kulturnu scenu prikazuje kao privilegirano, ideološki “kontaminirano” i politički premreženo područje očekivano prelio i u kampanju za predstojeće lokalne izbore. No u toj bu(ji)ci napada, u kojoj kandidati i stranke uglavnom reproduciraju iste optužbe i insinuacije, teško se čuje artikulacija toga kako vide preustroj ovog polja ili što bi u njemu konkretno mijenjali kada bi došli u poziciju da to čine. Stoga smo zavirili u dostupne izborne programe za Zagreb i istražili što, i ako išta, u njima piše o kulturi.
Na krajnjem dijelu desnog političkog spektra nalazi se program Tomislava Jonjića i koalicije Hrvatski suverenisti – Blok za Hrvatsku – Domino, koji pod sloganom “hrvatski Zagreb” 2025. nudi kulturni program sveden na simboličko razračunavanje s naslijeđem Jugoslavije i proklamaciju tradicionalnih hrvatskih vrijednosti. Najavljuje se tako otvaranje Muzeja žrtava jugoslavenstva i izgradnja Memorijalnog centra Domovinskog rata, kao i podizanje spomenika Eugenu Kvaterniku, Alojziju Stepincu i Franji Kuhariću.
Među ciljevima je i “oslobađanje” javnih prostora od jugoslavenskih i protuhrvatskih oznaka te “onemogućavanje promicanja LGBT i rodne ideologije o gradskom trošku”. Granica javnog financiranja jasno je postavljena: Grad Zagreb, prema ovom programu, ne bi trebao podupirati organizacije i sadržaje koji se protive “izvornoj i većinskoj hrvatskoj, odnosno zagrebačkoj kulturi”, shvaćenoj kao ona koja “svoj korijen ima unutar kršćanskog tradicionalnog i etičkog okvira”.
Najistaknutiji napadi na nezavisnu kulturnu scenu u kampanji dolaze iz redovaMosta, koji dominira agresivnom retorikom, ponajprije na društvenim mrežama. Kritika financiranja nezavisne kulture u Mostovim se video-uracima pritom bez poteškoća isprepliće s poznatijim teorijama zavjere u kojima se, primjerice, koncept 15-minutnog grada povezuje se s planovima kontrole građana, “njihovih kretanja i emocija”, a retorika bez mnogo zadrške sklizne do rasističkih konstrukcija o zamjeni stanovništva.
Nešto strukturiraniji, ali ne i bezazleniji u svojim optužbama, Ivica Lovrić u kampanji također istupa s tezama usmjerenima na diskreditaciju nezavisne scene. Među ostalim, tvrdi da pročelnica Ureda za kulturu Emina Višnić paralelno vodi nekolicinu zagrebačkih udruga, iznosi netočne informacije o plaćama zaposlenika u ustanovama kojima je Grad osnivač, te kulturnu politiku Grada prikazuje kao sustav financiranja ideoloških podobnika. Uz tvrdnje da će “vratiti kulturu građanima”, najavljuje ponovno pokretanje Filmskog ureda, razvoj koncertne industrije i izgradnju prostora za velika događanja “kao što imaju europski gradovi”.
I kulturna politika Mostove koalicije s HSP-om i strankom Republika Damira Vanđelića svodi se na najavu ukidanja financiranja udruga “čije je djelovanje nespojivo s kulturnim, vrijednosnim i razvojnim naslijeđem Zagreba”. Drugih programskih smjernica, međutim, nema. Moguće je da je to rezultat razlaza s gradonačelničkim kandidatom Trpimirom Golužom na samom početku službenog dijela kampanje.
Na tragu političke opcije čijem je klubu pripadao u Gradskoj skupštini u prethodnom mandatu, Goluža u svom programu iznosi tvrdnje o “zatiranju kulturnog identiteta” i financiranju “ideološki obojenih performansa”. Najavljuje “preispitivanje kulturne politike” i uvođenje “kontrole i transparentnosti”, no bez objašnjenja što bi to konkretno značilo u odnosu na postojeći sustav javnih potreba u kulturi. Jasno je tek da smatra kako su se ulaganja u kulturu “uvelike svela na financiranje sadržaja koji vrijeđaju zdrav razum”. Nije precizirano o čemu je točno riječ, ali s obzirom na sadržaje koji su se dijelili s Mostovih kanala dok je još bio njihov kandidat za gradonačelnika, čini se da su meta prvenstveno suvremene plesne umjetnice koje svojim radom ne ispunjavaju estetske kriterije Goluže i političke družine koja ga podupire.
No ne nužno cijele družine, jer kandidat Davor Bernardić – čijem se timu Goluža priključio u fotofinišu kampanje, kao kandidat za zamjenika gradonačelnika liste Zagreb United – ima nešto drugačiji politički put. Svojedobno je, primjerice, iz prvih redova podržao prosvjed za autonomiju Zagrebačkog plesnog centra, rame uz rame s umjetnicama koje se danas u njegovoj političkoj grupaciji predstavljaju kao simboli moralnog i estetskog posrnuća.
S obzirom na sve transfere i koalicijske zaokrete u timu Zagreb United, teško je reći koji je program uopće referentan, no sadržaja svakako nema puno. Nezavisna lista Servus Zagreb Davora Bernardića, primjerice, ima poglavlje nazvano Živi grad: grad sadržaja, kulture i sporta, no u njemu se kultura uopće ne spominje. Izlistano je nekoliko infrastrukturnih projekata – predlaže se projekt Grad na Savi, izgradnja bazena na Šalati te u podsljemenskoj zoni, dok u timu nema istaknutih osoba iz kulturnog sektora.
Nakon razlaza s Mostom i Trpimirom Golužom, Marija Selak Raspudić u kampanji nastupa samostalno, a kulturi posvećuje dio poglavlja nazvanog Grad ideja, znanja i zajedništva. Neke od odrednica tog programa odjeknule su među kulturnim akterima, primjerice najava da će muzeji i kazališta raditi dulje kako bi bili pristupačniji novim generacijama posjetitelja. Nije manje zbunjujuć ni opis kulture kao one koja je prisutna u svakodnevnim sadržajima “poput podcasta i uličnih događanja”.
Iako ne proziva izravno, Selak Raspudić u programu poručuje da kultura ne smije biti zatvoren sustav rezerviran za odabrane, niti prostor bez jasnih pravila i javne kontrole. Kulturna politika, navodi, mora biti vidljiva, mjerljiva i otvorena, a povjerenje građana planira vratiti uvođenjem digitalnog ocjenjivanja kulturnih programa, čime bi se uspostavila dvosmjerna komunikacija između javnosti i kulturnih aktera. Kultura tako, prema programu, prestaje biti “predmet zatvorenih dogovora” i postaje “zajednički prostor dijaloga, stvaranja i povjerenja”.
Uz najavu ulaganja u kvartovske centre, program predviđa i osiguravanje javnih prostora za suvremene oblike izražavanja, uključujući street art, glazbene izvedbe i eksperimentalne performanse, no nije posve jasno podrazumijeva li to išta osim prostora samog po sebi. Kultura se spominje i u kontekstu turističkog potencijala Zagreba, koji, kako se navodi, ima više od pedeset muzeja, dvadesetak kazališta i bogatu “uličnu scenu”.
Pavle Kalinić u izbornom programu Zajedno za Zagreb najavljuje da će se umjetnički projekti financirati isključivo prema kriteriju kvalitete i primjenjivosti (!), “bez ikakvih ideoloških predznaka i nepravednih prednosti”. S druge strane, u kontekstu podiskorištenosti gradske prostorne infrastrukture najavljuje “intervencijski i potporni fond za nezavisne kulturne aktere i institucije te poduzeća, kako bismo potaknuli stvaranje i raznoliku ponudu proizvoda i usluga dostupnih svim građanima”.
Zanimljivo je da se na problem prostorne nedostupnosti za umjetnički rad eksplicitno osvrnuo HDZ-ov kandidat Mislav Herman, koji u svom programu predlaže aktivaciju zatvorenih prostora u centru grada. No, iako prijedlog naizgled prepoznaje jednu od ključnih potreba kulturne scene, većina navedenih prostora nalazi se u dugotrajnim i pravno složenim postupcima povrata imovine, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Kako navodi Grad Zagreb, prostori se “učestalo izlučuju iz imovine Grada” zbog okončanja tih postupaka ili zbog promjena u vlasničkim knjigama, što popis dostupnih prostora čini promjenjivim i neizvjesnim.
Program platforme Možemo! za kulturu podijeljen je u dva dijela – prvi donosi pregled učinjenog u prethodnom mandatu, dok se drugi usmjerava na projekte planirane za sljedeće razdoblje, ako ostanu u poziciji upravljanja gradom. U fokusu su obnova i razvoj kulturne infrastrukture te širenje dostupnosti sadržaja u svim dijelovima grada, pri čemu je većina projekata unaprijed definirana Programom razvoja kulture Grada Zagreba 2024. – 2030.
U tom smislu program je prilično konkretan: najavljuju se obnove kina Europa i Tuškanac, kazališta Komedija, zgrade Zagreb filma, kao i otvaranje novih kulturnih prostora u bivšoj tvornici Pluto, na tržnici Trnje i u Novom Jelkovcu. Iako popis vjerojatno nije konačan, na njemu upadljivo izostaju pojedini strateški projekti koji su najavljeni u Programu razvoja kulture, poput obnove zgrade Pogona Jedinstvo ili rekonstrukcija dijela prostora bivše tvornice Badel za potrebe Centra za izvedbene umjetnosti. Među ostalim se najavljuje i nastavak rada na decentralizaciji kulture kroz daljnje jačanje programa Kultura i umjetnost u zajednici te Zagrebački kvartovi kulture, a u tom kontekstu i obnova kvartovske infrastrukture – centara za kulturu Novi Zagreb, Ribnjak, Maksimir i Trešnjevka.
Ovih se tema dotiče i izborni program Radničke fronte, među čijih se 14 točaka dvije odnose na područje kulture. U njima se navodi kako je gradska vlast, umjesto razvoja kvartovskih centara za mlade po uzoru na nekadašnje omladinske kulturne centre, fokus stavila na nekoliko ekskluzivnih projekata u centru, poput kompleksa Paromlin, te na festivalske programe koji nisu vezani uz konkretnu kvartovsku infrastrukturu i ne razvijaju se institucionalno kao prostori mladih i za mlade.
U nekom drugačijem kontekstu, teme prioriteta kulturne politike, uvjeta za produkciju i sudjelovanje te pristupa infrastrukturi bile bi one o kojima bi se vodila predizborna rasprava. No u aktualnom političkom i medijskom okruženju u kojem se kultura koristi prvenstveno kao sredstvo, kulturne politike uglavnom ne artikuliraju oni koji ih imaju, već oni koji ih iskorištavaju.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Kulturpunkt.
