Objavljeno

Svetlana Đurković: Queer aktivizam, trovanje sistemom i BiH kao patološki depresivan pacijent

Udruženje Q suosnovala je u Sarajevu i vodila Svetlana Đurković i ovaj tekst dio je temata Emigracija LGBT aktivista/ica iz Hrvatske, BiH i Srbije, te prenosi dio povijesti koji je jedan od ključnih momenata brutalnog prekida te usporenja razvoja LGBTIQ prava u BiH.

U rujnu 2009., sa šest godina zakašnjenja, Ustavni sud Bosne i Hercegovine djelomično je usvojio žalbu Udruženja Q koja se odnosila na napade tijekom Queer Sarajevo Festival 2008. godine. To je ujedno i prva presuda u BiH koja se tiče LGBTIQ osoba, kojom je pokazano da je pravo LGBTIQ osoba na javno okupljanje narušeno.

Udruženje Q i Queer Festival Sarajevo

Udruženje Q  postoji od 2002., a službeno je osnovano 2004. i odmah se krenulo raditi na formalnim projektima koji su za cilj imali mapirati stanje queera u BiH, a sastojali su se od 5 stupova: zakonodavstvo, mediji, zdravlje, obrazovanje i procjena ljudskih prava LGBTIQ populacije.

Nakon nekoliko godina sustavnog rada, odlučeno je u da će Sarajevo u 2008. dobiti i svoj prvi queer festival. U rujnu 2007. se krenulo s planiranjem i organizacijom festivala, no mjesec dana prije samog Queer Sarajevo festivala krenula je medijska hajka na njega, te je plan aktivnosti postao reaktivan i Udruženje Q umjesto da radi svoj festival po planu i programu počeo je pripremati razne strategije kako da se eventualni problem izbjegnu: kontakti s policijom bili su konstantni, festivalski ured promijenio je lokaciju zbog sigurnosti, budžet se gotovo uduplao jer je odjednom bilo riječ o događaju visokog rizika.

Sreća u nesreći je bila da se radi promocije festivala od početka planiralo raditi video dokumentaciju, no nakon napada na otvorenju i nemogućnosti održavanja daljnjih aktivnosti, kamere su nastavile pratiti tijek događanja, te je tako nastao i kratki QSF dokumentrac i cijeli paket QSF in a box, gdje je bilo pet DVD-a a sadržajem koji je na proljeće 2009. bio promoviran.

I u tom dokumentarcu jedna od 4 organizatorice, Boba, izgovara rečenicu kojom obvezuje komemorativni Queer Sarajevo Festival sljedeće godine, no ona i Emina, njena tadašnja partnerica, ubrzo su izašle iz Udruženja Q.

Svetlana je tijekom prekidanja festivala shvatila da je došlo do velikih sigurnosnih propusta, jer je glavna strategija bila da se zaštite ljudi koji dolaze na festival, a ništa se nije radilo na zaštiti organizatorica i njihovih bližnjih koji su u tom trenu bili u najvećoj opasnosti, te je odlučila da se iz kancelarije hitno sele u hotel. No već tu je jedna od organizatorica odlučila da ne može nastaviti s radom jer joj je brat napadnut, a majka preventivno hoda s nožem po gradu. I tu su nastale dvije frakcije: jedna koja je htjela da se festival otkaže, i druga koju je Svetlana zagovarala, da se filmovi prikažu, makar u praznoj dvorani kao politički čin.  No, festival je otkazan, sve četiri organizatorice različito su se nosile sa stvarima koje su se desile,  no sve četiri su izgubile strpljenje kad bi itko insuinirao da su namjerno organizirale festival za vrijeme Ramazana.

“I ja sam na tim primjerima uočila koliko smo mi pukle, i vidjela sam recimo kad bi otišla na TV da mašem rukama previše… vidjela sam da se izgubila ona granica gdje mi možemo predstavljati nešto van vlastitog tijela. Bio je veliki stres, i sve se krenulo raspadati. Alma i Boba su sve to otplakale odmah, ja ne znam ni kad sam počela plakati. Emina i Boba su odmah izašle iz Sarajeva za Bajram tri dana nakon, ja nisam htjela iako je Alma insistirala. I mene ti je Poštić ubjeđivao dok nije izvukao moje obećanje i onda smo se nakon par tjedana nakon spakovale i otišle pet dana u Rijeku. I znam da mi je prvi put kad smo sjele na rivu s LORI-cama da sam skinula kačket i pomislila: Joj, kako je divno da te nitko ne zna. Tad smo se prvi put naspavale, to je bio oktobar 2008.”, prisjeća se Svetlana i nastavlja:

“Kad sam se vratila u Sarajevo, tad je krenuo drugi život. Život bez javnog prevoza, život s minimalnim kretanjem, imali smo deku na prozoru u novom uredu, bili su izbori, ja nisam otišla na glasanje.”

Svetlana i Udruženje Q nisu se pojavile ni na sekularnom protestu ispred katedrale koji je bio organiziran njima za podršku, kako se to ne bi shvatilo kao svojevrsna provokacija. Kad se donosio zakon o zabrani diskriminacije u čije ispravke i zagovaranje je bila uključena, pravnici su joj savjetovali da se ne pojavljuje na javnim sjednicama. Svaku je sjednicu slušala online, nastavljala zagovarati, ali se nije tamo pojavljivala da to “ne bi bilo kontraproduktivno”.

Sjeća se da je sve je bilo užasno ograničavajuće, ljudi su je cijelu godinu dana je prepoznavali na ulici, te da je znala da mora izaći iz Udruženja Q kao glavna osoba, što zbog sukoba interesa, a što zbog  činjenice da radi za najmanje tri osobe; vodila je organizaciju, bavila se financijama i bila glasnogovornica iste.

Kad je krenula 2009.  godina, pošto ih je Boba javno zadužila na sljedeći Queer Sarajevo festival, krenuli su u organizaciju, ali nitko im nije htio iznajmiti prostor te su na kraju u rujnu 2009. napravili virtualan festival sa 100 jumbo plakata po BiH, online video spotom, te petodnevnom medijskom prisutnošću i porukama na TV-u, radiju i novinama. Ali nije bilo niti jedne osobe koja se mogla percipirati kao meta.

“Poanta je i to što mi govorimo, a ne tko smo mi. Nisam htjela da im dam žrtve, nisam htjela da nekog ubiju ili da nekom razbiju nos, jer kad živiš u državi gdje je sve konspiracija, ne vjeruješ  u potpunosti ni policiji”, naglašava.

Kako sam radila stvari koje su tupave za mene: Osobnija strana priče

Ono što se desilo u lipnju, par mjeseci prije festivala je da su Svetlani pri rutinskom ulasku u SAD gdje ima status permanentne rezidencije, oduzeli zelenu kartu i status rezidenta, no pošto ga se nije htjela volonterski odreći, zakazano joj je suđenje na imigracijskom sudu 21. listopada. Puštena je u BiH tog srpnja, a nakon odrađenog festivala se vratilu u SAD gdje je saznala da ne može izaći iz zemlje dok traje sudski proces, odnosno ako izađe, to će biti – samodeportacija. Suđenje je trebalo po procjenama trajati šest mjeseci, no kasnije se ispostavilo da će trajati dvije godine.

Naime, Svetlana je na studentsku razmjenu iz BiH u SAD došla 1991, a kako se desio rat tako joj je na osnovu etničke pripadnosti, odnosno jer je iz mješanog braka, SAD odobrio azil. Na osnovu azila dobila je zelenu kartu, no kad se nakon fakulteta antropologije i magisterskog rada na temu nacionalnog identiteta vratila 2002. u Sarajevo, nije se htjela odreći svog bosansko hercegovačkog državljanstva.

“Moj aktivizam bio je rezultat mog coming outa u 27-oj godini koji je meni osobno bio jako osnažujuć i desio se kada sam se već planirala na kratko vratiti u BiH. Nadahnuta coming-outom moj povratak u BiH dobio je potpuno novu dimenziju. Kako  sam u SAD-u imala 5-6 godina radnog iskustva u nevladinim organizacijama moj LGBTIQ aktivizam u Bosni je krenuo prilično naivno: Šta, nitko neće da se bavi time? Evo ja ću!

I tako sam se 2008., nakon osam godina aktivizma u BiH našla u situaciji gdje jedni hoće da me kolju, a Ameri mi oduzimaju status rezidentkinje. Imala sam izbor da se vratim u Bosnu ili da čekam. I ja sam odlučila čekati jer sam zajebala sve što sam mogla zajebati. Vratila sam se u svoju državu i došla na vrh svih crnih lista, i najgluplje bi mi bilo sad zatvoriti se u toj državi.

No sa zelenom kartom sam izgubila i radnu dozvolu… znači poznajem jezik, poznajem sistem, završila sam tu fakultet i nalazim se usred Amerike, usred DC-a, u vrijeme najveće krize nezaposlenosti, i u vrijeme svoje osobne najveće krize… bez posla, bez novaca, i sjedim i kontam: Tako ti i treba kad hoćeš tamo raditi za demokraciju. Ja sam to shvatila kao kaznu koju sam zaslužila zato što se nisam brinula o sebi.

Radila sam stvari koje su tupave bile po mene… Lako je davati kad imaš puno za dati, al’ kad imaš samo jednu stvar da daš, a ona u biti nikome ne treba, jer većini ljudi nije bitno hoću li ja biti u Bosni ili ne, onda je to malo drugačija priča.

Kad sam odlazila u BiH imala sam stan u DC-u i nisam imala duga, jer sam studentski dug otplatila. Završna pozicija nakon osam godina aktivizma u Bosni je na cedulji glasila: Imam dug. Imam cuku. U Bosni nemam ništa. Ljudi u Bosni me mrze. Jer ja se nisam mogla pojaviti u javnosti, a da netko ne želi da me pljune.”

Svi se možemo složiti da se osoba aktivistički angažira jer reagira na neko stanje koje želi popraviti. Neki ljudi pognu glavu i ne obaziru se, a manji dio populacije svojim doprinosom govori: Evo, ovo ja mogu napraviti da to stanje promijenim. Zanimljiva je doza  sebičnosti koju Svetlana uočava u tom procesu:

“Ja volim da dajem i volim da pomažem. Osjećam se dobro, ja lijepo spavam kad znam da sam nekom pomogla. Obožavam kad vidim da je osoba uz moju pomoć postala nezavisnija, hrabrija, sretnija. Iz te perspektive, to što sam ja radila je bilo sebično. Jer ja sam svaki dan imala taj osjećaj. Naravno, bilo je i tuge, ali to je kao neka ovisnost, kad vidiš da je nešto nekome kliknulo u okicama, ti pomisliš: ovo je dobar dan.”

Ali nije dobro kad prestaneš raditi što si radio prije: prestaneš čitati knjige, imati hobije, družiti se s obitelji. Svakako nije dobro kad kreneš osjećati zdravstvene probleme i kad nakon nekog vremena shvatiš da se radi o simptomima burn-outa.

“Ja ne mogu reći da sam bila pametna po tom pitanju. Ja sam nekoliko godina prije počela uočavati neke simptome, pričala sam s ljudima o burn-outu, ali nisam ništa pametno zaključila, samo sam vidjela da ljudi znaju brutalno izaći iz aktivizma i početi se baviti nečim potpuno desetim:  jedna je bila otišla u Japan, jedna tamo negdje plijevi biljke… A druga opcija su bile neuspjele exit strategije, gdje su ljudi znali da se trebaju povući, pa bi to isplanirali, ali nikad se ne bi na pravi način maknuli iz priče.

Da je meni netko rekao da ću doći u situaciju gdje ću biti potpuno impotentna što se tiče posla, produktivnosti i konstruktivnosti, ja mu ne bi vjerovala. Kao da je život izašao iz mene, to je bilo zastrašujuće. Depresija koja se mješala s osjećajem gubitka, s osjećajem da sam izdala i napustila neke ljude.  Nisam doslovno ništa mogla, samo sam sjedila i strpljivo čekala… da bi mi na kraju i psiholog rekao da imam PTSP.

…A ja sam tako htjela nazad onu osobu koja sam bila kad se sve počinjalo i kad sam bila u svom elementu, kad sam bila kreativna, i kad sam radila ono što je ljudima trebalo, no morala sam biti strpljiva sa sobom i trebalo mi je vremena da neke stvari pustim i neke druge prihvatim.

Shvatila sam da postoji ta neka životna nit u nama koju ne smijemo nikome dati. Oko nje stvarno trebamo imati zaštitu, ako treba i barikade. Tu životnu nit mi znamo jako dobro prepoznati i cijeniti u drugim ljudima. No izvor u nama samima, njega uzimamo zdravo za gotovo, kao da će on uvijek biti isti, ne shvaćamo da ga možemo ugroziti svojim postupcima.

Nakon nekog vremena počela sam stvari gledati iz pozitivnije perspektive: Koliko ljudi može reći da je tijekom svog životnog vijeka živjelo više života? Odnosno da možeš neke stvari dobro odraditi i onda se okrenuti i početi u nekom drugom smjeru?

Meni je tri godine trebalo da se isključim iz LGBT stvari iz Bosne i Hercegovine. Znam ja i dalje šta se dešava, ali ne razmišljam o tome non stop. Jer ja moram naučiti da živim SVOJ život i da radim stvari koje volim, da planinarim, da pravim džem, zasadila sam paradajz pa ga svaki dan gledam, da gajim život i da ga pazim na neki drugi način jer umorila sam se od tih ljudi i od Bosne i Hercegovine.

{gallery}svetlanadjurkovic{/gallery}

Ja sam ljuta na svoju državu. Nerazumno ljuta. Nekidan sam sjekirom kidala neki ogroman korov u vrtu i kažem sebi daj sjeti se nekog koga mrziš, pa ćeš lakše to sve pokidati… i mislim se pa ne mrzim ja nikog… i šta misliš što mije prvo palo na pamet? Bosna. Udarila sam par puta i shvatila da ne mrzim više ni tu Bosnu. Samo imam ljutnju na ljudsku glupost.

A s druge strane sam prihvatila činjenicu da su ljudi toliko različiti i da ne moram ja svakog mijenjati.”

Da li misliš da aktivizam ima vijek trajanja? Uz toliko izgaranje i trošenje enormne količine energije čini se da u nekom trenutku moraš povući kočnicu i postati zadovoljan i jako malim pomacima jer ćeš inače postati isfrustriran i potpuno puknuti?

“Mislim da aktivizam ima vijek trajanja. Meni je bilo bitno da se to što radiš i to što jesi svakog dana potvrdi pa nadogradi. To je moj stil, tako sam dugo radila, postepeno, gradeći povjerenje…

No kad sam se našla u situaciji da nakon 4 dana nespavanja sjedim u istoj odjeći, oči mi se sklapaju, i svjesna sam da ako sad vehabije ulete i napadnu nas da ću morati skočiti kroz prozor i slomiti sve udove, i u redu sam s tom opcijom, onda nešto nije u redu.

Kad ja na vlastitom partyju završim s šavovima na glavi od staklene čaše koju je bacila lezbijka koja je htjela udariti svoju curu pa je sva sreća njome udarila mene, i ja ne vidim ništa problematično u činjenici da sam mogla iskrvariti na licu mjesta da je čaša bila koji centimetar ulijevo, moj zdravi aktivistički rok je tu već prošao.

Ja sam svaku osobu koja je pripadala našoj zajednici voljela. I tako je trebalo i ostati. No onda te aktivizam uvuče u širi sistem. Projekti, medijska gostovanja, nakon kojeg su uslijedili medijski napadi. I odjednom se nađete u negativnom prostoru koji pojede taj pozitivan prostor koji smo mi otvorili za LGBTIQ zajednicu i tako brižno i s ljubavlju godinama ga održavali.

I tu smo trebali biti pametniji i ne ispravljati krive Drine nego se držati polaganog širenja naše pozitivne zajednice.  Ja sam umjesto planirane tri godine ostala osam godina u Sarajevu. Ljudi imaju djecu, ja sam imala Q…”

Svetlana sada radi u SAD-u u jednoj fondaciji, no na operativnim, ne više na programskom stvarima.

“Bavim se time da organizacija bude zdrava. Još nisam uzela novi pravac, dugo vremena sam bila potpuno izgubljena, i nervira me što mi ovoliko treba, no šta da radim, tako mi je grah pao (smijeh).”

Zaštita od budala: Zaključci i osvrt na BiH i regiju

“Ono što nas je činilo dobrim aktivistima je to da smo vlastitim primjerima pokazivale alternativne načine postojanja i svakodnevne borbe. Ali negdje smo izgubili kompas sa sobom. Život ne bi trebao biti cijena, ali mislim da je puno nas osjetilo da ako smo mi cijena koju trebamo platiti da se stvari pomjere, da smo je spremni dati. Sjećam se da sam mislila: pa što, i partizane su ubijali, pa uvijek su ljudi ginuli za slobodu…

Taj festival je bio jako bitan u smislu radikalnog čina i dugoročno to nije bila neka greška. Problem je bio što su zbog njega četiri organizatorice viđene kao meta u društvu i njihov rok je time istekao.”

Preslušavajući puno puta dugi razgovor koji smo Svetlana i ja vodile skypom za potrebe ovog teksta svaki put ostala bih duboko dirnuta snagom, iskrenošću i širem, holističkijem pogledu na stvar koji Svetlana ima. I moja promišljanja idu u smjeru kako je priroda svega da raste i da se mijenja i da u konačnici ima pozitivan pomak. Naravno da zahvaljujući glupim ljudskim izborima društveno imamo loših rukavaca i smjerova, no moramo se često prisjetiti da to što mi imamo kratak životni vijek ne znači da se ne događaju enormno pozitivne promjene. Nama se čini da sve to ide presporo, ali zadnjih 50 godina, pogotovo u smislu ljudskih prava, nastao je cijeli novi svijet i svjedočimo kako brzo se i dalje mijenja. U tom smislu sam dosta optimistična, no Bosna i Hercegovina je u jako specifičnoj i groznoj situaciji.

“Ako gledam Bosnu i Hercegovinu kao porodicu, koju vidim kao jako disfunkcionalnu, onda mogu vidjeti da ako su roditelji, ti koji su odgovorni, drugačiji i bolji, i rezultat – i dijete bi bilo drugačije. Samo što ti sad u toj porodici imaš gangstere, korumpirane ljude koje nije briga za svoju djecu, gdje klinci od 14 godina s pištoljima hodaju okolo. Ali ta situacija nije nerješiva.

Mi imamo kriminalce jer su ti kriminalci ratovali za ovu državu. I njima je obećano svašta i nije slučajnost da oni sad vladaju i pronalaze načine da dođu do što više resursa. Taj rat u BiH i Hrvatskoj je bio toliko prljav da se ne može ni nazvati ratom.

Rat ima pravila i strategijske bitke, a ne civilne žrtve, silovanja i genocid. Taj isti način funkcionisanja koji je zadužio raznorazne ljude da bi se ta država izratovala i “bila nezavisna” je danas na vlasti i to ništa nije slučajnost. Mi smo tačno dobili ono što nas je netko zadužio. Ljudi koji su stvarali ovu našu sadašnjost po cijenu drugih ljudskih života, laganja, pljačkanja i kriminala, nisu sposobni stvoriti ništa bolje od korumpiranog sistema niti raditi za dobrobit drugih. Ti ljudi ne mogu, ne znaju i nece promijeniti Bosnu i Hercegovinu na bolje.

Svaki čovjek bira što će napraviti i na kojoj strani će biti. U rukama ljudi koji su na krivoj strani imamo ovakvu realnost. U mojoj i tvojoj realnosti to je katastrofa, ali to je zato što mi pripadamo drugim svjetskim realnostima. Ništa to nije nerješivo, ali i BiH i cijela regija, to je prostor gdje se svi oslanjaju na nekog drugog, da će netko drugi riješiti njihove probleme.

I zato treba bar na neko vrijeme ukinuti razne festivale koji unose privid normalnosti. To je sve vještačko disanje od kojeg se ne vidi u kojem je stanju država. S jedne strane, dovodiš američke zvijezde i filmove u Sarajevo, a s druge strane, ljudi nemaju šta da jedu.

Bosna je ranjena i ponaša se kao neki privilegovani patološki depresivan pacijent koji još uvijek može da priušti status quo. Jedva, ali može. One osobe koje rade na pozitivnom mijenjanju društva i države trebaju da se strateški pozicioniraju jer sve oči su uprte u njih. Treba žrtvu pretočiti u snagu života koji je opstao i preživio. Treba rasulo pretočiti u strategiju. Treba depresiju pretočiti u slatki nektar života. I treba svoju životnu nit svako da štiti od budala.

LGBTIQ pitanje nije odvojeno od drugih pitanja. Nije odvojeno od situacije vezanu za žene, manjine, romsku populaciju, ekonomsku krizu, korupciju, životinje, okoliš, proceduralnu diskriminaciju i isključenost.  Ono što bi se trebalo dogoditi s LGBTIQ pokretom je da pored stvaranja sigurnog prostora i rada na vlastitoj agendi, da se i LGBTIQ aktivisti i aktivistkinje angažiraju više i po tim drugim problematičnim pitanjima. Nikad se ne može dogurati daleko kad se samo radi za vlastiti groš.”

Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.


Povezano