Pozivanje na znanost jedno je od snažnijih retoričkih sredstava – čim svoju tvrdnju započnemo s tim da istraživanja nešto pokazuju, ona se u očima publike često doživljava kao već potvrđena i gotova stvar. Jedan dio te konvencije koji se, ipak, u vrtlozima digitalne komunikacije često (rado?) previđa je navođenje konkretnih istraživanja na koja se argumentacija poziva, pa na čitateljima ili slušateljima ostaje da da tvrdnju prihvate bez provjere ili da sami ulažu dodatni trud kako bi pronašli izvore koji su izostavljeni. U takvim okolnostima srozavaju se standardi rasprave i ona se sve češće pretvara u razmjenu stavova bez stvarne provjere činjenica.
Upravo smo takav primjer imali priliku vidjeti ovog kasnog ljeta na društvenim mrežama, kada je, u kontekstu rasprava o odgodi festivala Nosi se u Benkovcu, novinar Gordan Malić na Facebooku iznio tvrdnju o stavovima mladih u Hrvatskoj. U svojoj objavi Malić tvrdi da Hrvatska nema razloga za financiranje pacifističkih udruga i antiratnih inicijativa jer, prema njegovu mišljenju, društvo ne pokazuje sklonost militarizaciji niti želju za ponavljanjem ratnih sukoba. Kao potporu toj tvrdnji navodi i nalaze neimenovanih istraživanja:
“Događa se, možda, jedan vid konzervativne kulturne revolucije, po meni sasvim razumljiv, ali sva sociološka istraživanja napominju da među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti, naprotiv postoji izrazita solidarnost prema drugima i osjećaj za pravdu.”
Malićeva objava prenesena je u više medija desne provenijencije (1, 2, 3) i bila je prilično zamijećena, s nizom pozitivnih reakcija, a privatni korisnici dosad su je na Facebooku podijelili 53 puta. Kako bi podupro stav da mirovne inicijative Hrvatskoj nisu potrebne, Malić navodi da baš sva sociološka istraživanja, tvrde kako među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti. Dakle, ne da se smanjuju ili opadaju, već da ih među mladima u hrvatskom društvu nema. Međutim, u svojoj objavi Malić ne navodi nijedno konkretno istraživanje koje bi potvrdilo tu tvrdnju.
Pregled dostupnih podataka pokazuje upravo suprotno – brojna istraživanja bilježe prisutnost diskriminacije i netrpeljivosti među mladima u Hrvatskoj. Primjerice, jedan od ključnih nalaza u istraživanju stavova mladih koje je grupa autora provela 2024. u izdanju zaklade Friedrich Ebert jest porast straha od rata i previše migranata i izbjeglica. Relativna većina mladih ne pokazuje senzibilitet prema pravima nacionalnih manjina, dok je tek 27 % ispitanika izjavilo da takav senzibilitet iskazuje.
Kada je riječ o imigrantima, Studija o mladima pokazuje da samo 11 % mladih smatra da oni obogaćuju hrvatsku kulturu. S obzirom na projekcije prema kojima bi do kraja desetljeća u Hrvatskoj moglo raditi do pola milijuna stranih radnika, autori upozoravaju na moguće društvene probleme za koje Hrvatska još nema razvijene politike.
Pored toga, istraživanje pokazuje da 16 % mladih u Hrvatskoj navodi da je doživjelo diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, a čak 24 % na temelju etniciteta. Bilo bi zanimljivo ove brojeve usporediti s postotcima seksualnih odnosno etničkih manjina u populaciji i onda provjeriti koliko mladih iz tih skupina doživljava diskriminaciju; sudeći po ovim postotcima, moglo bi se raditi o ozbiljnoj većini.
Ipak, nalazi pokazuju da su u odnosu na 2018. stavovi mladih uglavnom progresivniji, iako to nije isto kao i tvrditi da nema ksenofobije i netrpeljivosti ili da to ne predstavlja društveni problem. Istraživanje iz 2022. o iskustvima i potrebama mladih LGBTIQ osoba pokazuje da je u srednjoj školi njih 45 % više puta doživjelo verbalno nasilje, ali i da je petina barem jednom doživjela fizičko nasilje.
Osim toga, istraživanje političke pismenosti iz 2021., o kojem se već pisalo na Kulturpunktu, pronašlo je da skoro polovica srednjoškolaca vjeruje da je homoseksualnost poremećaj ili bolest, više od pola ukinulo bi neke medije, a ističe se i značajan jaz između isključivijih stavova učenika u odnosu na učenice po pitanju položaja i prava manjina.
Ukratko, iako postoje indikacije da se količina netrpeljivosti i ksenofobije među mladima u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina ipak smanjila, istraživanja i dalje pokazuju da te pojave itekako postoje, a slučajevi nasilja mladih nad mladima po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili seksualnoj osnovi nažalost nastavljaju izranjati u crnim kronikama, biti predmetima školskih ukora, prekršajnih i kaznenih postupaka ili ostati neprijavljeni, nezapisani i neizrečeni.
Tvrdnja da sva istraživanja pokazuju kako među mladima u Hrvatskoj nema ksenofobije i netrpeljivosti stoga je netočna, a njezino nekritičko prenošenje dodatno narušava kvalitetu javne rasprave i pridonosi stvaranju pogrešne percepcije da takvi problemi ne zahtijevaju društvenu i političku pažnju.
