U jeku američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, Oxford English Dictionary proglasio je post-truth riječju godine, a fake news se našao na još nekoliko lista novih riječi tih godina. Desetak godina i tri ciklusa američkih izbora kasnije, svijet u kojem su laži servirane kao istina bile iznimka kojoj treba dati ime, doima se staromodno. Paralelni procesi odumiranja tradicionalnih medija i rasta dominacije interneta i društvenih mreža sve više oblikuju naš informacijski ekosistem. Međutim, nakon desetljeća usavršavanja načina na koje se dezinformacije šire, određeni obrasci se ipak mogu uočiti. U ovom tekstu ćemo razmotriti te obrasce na temelju nekoliko recentnih istraživanja.
Kako bismo razumjeli distribuciju i utjecaj dezinformacija, bitno je znati što pod tim pojmom zapravo podrazumijevamo. U članku Disinformation and Episodes of Regime Transformation, objavljenom 2023. u izdanju V-Dem Instituta Sveučilišta u Göteborgu, autori dezinformacije definiraju kao podvrstu “misinformacija” (u hrvatskom se oba engleska pojma misinformation i disinformation obično prevode kao dezinformacija). Riječ je o tvrdnjama koje nisu u skladu s provjerljivim činjenica ili ih iskrivljuju. Dezinformacije, kao specifični oblik “misinformacija”, šire se namjerno.
Politička polarizacija i demokratski otpor
Ova distinkcija je korisna za istraživanje distribucije dezinformacija, zato jer je čin namjere ključan za njihovo razumijevanje. Primjeri namjernog širenja dezinformacija uključuju ruske dezinformacijske kampanje prije napada na Ukrajinu 2022. ili širenje lažnih informacija o krađi na američkih izborima 2020. – u oba slučaja se radi o kampanjama koje su dezinformacije širile namjerno, a ne slučajno, a njihova istinitost je bila provjerljiva.
U istom članku autori primjećuju da, unatoč značajnom rastu distribucije dezinformacija i jačanju zabrinutosti oko njihovog širenja, i dalje se vrlo malo komparativnih istraživanja bavi tim pitanjem, a istraživanja koja imamo primarno se bave autokracijama poput Rusije i Kine. Ta istraživanja se fokusiraju na pristup autokratskih vlada kontroli i distribuciji informacija, bez značajnih analiza utjecaja tih procesa na dugoročne političke posljedice, odnosno na stabilnost režima.
S druge strane, istraživanja dezinformacija u demokracijama se prvenstveno bave utjecajem na individualne građane, odnosno glasače. Istraživanja širenja dezinformacija u demokracijama nam tako mogu pokazati utjecaj na glasačke preferencije, ali još uvijek ne postoji konsenzus oko utjecaja širenja dezinformacija na demokratske sustave kao takve, odnosno postoji li dugoročni rizik transformacije demokratskih sustava u autokratske zbog distribucije dezinformacija.
Na temelju vlastite komparativne analize, autori pokazuju da širenje dezinformacija umanjuje učestalost “demokratizacijskih” epizoda u autokratskim režimima, dok u demokratskim sustavima potiču razvoj autokratskih obrazaca, ali ne dovode do potpunog raspada demokratskog funkcioniranja. Umjesto toga, u demokratskim sustavima širenje dezinformacija pojačava političku polarizaciju, tako da s jedne strane dovodi do autokratskih tendencija, koje istovremeno izazivaju demokratski otpor s druge strane.
Autoritarni obrasci dezinformacija
Za razumijevanje suvremenog širenja dezinformacija korisno je razumijeti historijske primjere dezinformacijskog djelovanja u autoritarnim režimima poput SSSR-a. Konstantin Sonin u članku The Reverse Cargo Cult: Why Authoritarian Governments Lie to Their People na primjeru Američke nacionalne izložbe u Moskvi 1959. pokazuje kako dezinformacije mogu djelovati čak i kada se šire kroz distribuciju istinitih informacija.
Sonin opisuje utjecaj izložbe američkih kućanskih aparata prikazanih moskovskoj publici tokom perioda zbližavanja SAD-a i SSSR-a nakon Staljinove smrti. Amerikanci su na izložbi izložili moderne kućanske aparate poput perilica za suđe i hladnjaka, uređaja koje su sovjetski građani prvi put mogli vidjeti na toj izložbi. Domaćini su kao odgovor izložili vlastite kućanske aparate, nastojeći pokazati kako sovjetska tehnika nimalo ne kaska za američkom. Iako su do kasnih pedesetih mnoga američka kućanstva već koristila izložene aparate, sovjetska usporedba je vlastitim građanima sugerirala da su američki proizvodi jednako nedostupni njihovim građanima, kao i sovjetski. Dezinformacija se tako širila kroz lažnu ekvivalenciju: sovjetskim građanima nije rečeno da amerikanci ne mogu proizvesti kućanske aparate, već im je sugerirano da američka vlada laže o dostupnosti tih uređaja jednako kao i sovjetska.
Sonin u svom članku koristi model Bayesovog teorema da analizira uspješnost propagandnog utjecaja na domaću publiku u autoritarnim režimima. Na primjeru Američke nacionalne izložbe u Moskvi pokazuje kako se takvi događaji koriste za olikovanje poželjnih stavova prema unutarnjem stanju s jedne, i prema stranoj državi s druge strane. Sonin kroz svoju analizu sugerira da je ključ dezinformacijskog djelovanja uvjeriti publiku u lažnu ekvivalenciju, neovisno o meritumu stvari.
Fiktivni izbori u autoritarnom režimu tako postaju ekvivalent stvarnim izborima u demokratskoj državi: “ako se izbori u našoj zemlji mogu namjestiti, sigurno su namješteni i svugdje drugdje”. Whataboutism – strategija odgovaranja na optužbu kontraoptužbom umjesto obrane od prvobitne optužbe – postaje dezinformacijski modus operandi koji se sve više primjenjuje i u demokratskim sustavima. Tako kandidati na izborima na istinite optužbe ne odgovaraju izravno nego uzvraćaju napadom, često iznoseći lažne optužbe protiv svog protivnika kako bi kod građana stvorili dojam “da su svi oni jednaki”.
No kako autoritarni režimi distribuiraju dezinformacije? Institute of Geoeconomics (IOG), think-tank iz Tokija, analizirao je mehanizam konsolidacije medijskog tržišta tokom četiri mandata Viktora Orbána na čelu vlade u Mađarskoj. Prema njihovoj analizi, proces medijske konsolidacije u Mađarskoj odvijao se u tri etape: preuzimanje kontrole nad javnim medijima, osnivanje i konsolidacija konzervativnih medija te konačno pritisak i preuzimanje neovisnih medija.
Ključnu ulogu pritom je imala fondacija KESMA, osnovana posebnim zakonskimi okvirom koji ju je izuzeo od antimonopolske regulative, a zahvaljujući vezama s Orbánom i strankom Fidesz postepeno je preuzela preko 400 medija u Mađarskoj. Preuzimanja su često praćena sudskim i ekonomskim pritiscima na vlasnike neovisnih medija, poput slučaja Hír TV-a koji je nakon trogodišnjeg napada vlasti na Lajosa Simicsku, tajkuna i nekadašnjeg Orbánovog saveznika, završio u rukama KESMA-e.
Nakon konsolidacije, mediji pod kontrolom KESMA-e šire dezinformacije o nizu tema relevantnih za unutarnju Mađarsku politiku, uključujući anti-imigrantske teorije zavjere o zamjeni stanovništva i djelovanju američkog milijardera mađarskog porijekla Georgea Sorosa. Jedan od primjera je dezinformacijska kampanja iz 2018. kada je list Magyar Idők objavio priču da Europska Komisija i UNHCR izbjeglicama dijele prepaid kartice financirane Sorosevim novcem. Iako su informacije fabricirane, odnosno radilo se o manipulaciji na temelju starih i nepovezanih inicijativa UNHCR-a i MasterCarda, priča se brzo proširila. Istraživanja pokazuju da je širenje dezinformacija u Mađarskoj smanjilo povjerenje u medije (25 % Mađara vjeruje medijima prema istraživanju iz 2022.) i produbilo političku polarizaciju.
Međutim, unatoč tome što je većina ovih istraživanja objavljena relativno nedavno, zbog tehnoloških promjena i političkih previranja u SAD-u i drugim zapadnim demokracijama, znanstvene analize pomalo kaskaju za stvarnim događanjima. Istraživanja su primarno fokusirana na distribuciju dezinformacija od strane autoritarnih režima ili političkih aktera u demokratskim sustavima s autoritarnim tendencijama.
Prema otpornijem medijskom sustavu
Jedan od novijih koncepata u razumijevanju suvremenog širenja dezinformacija zove se disordered discourse (poremećeni diskurs) o kojem je nedavno na University of Cambridge Disinformation Summitu govorio Eliot Higgins, osnivač istraživačke web stranice Bellingcat. Prema Higginsu, poremećeni diskurs je u potpunosti zarobio američko društvo nakon što je Republikanska stranka predvođena Donaldom Trumpom u potpunosti preuzela laganje kao osnovu svog djelovanja. U situaciji u kojoj istina više nije relevantna za funkcioniranje vlasti, a laž, odnosno vjerovanje u laž, postaje izraz političkog podčinjenja vlasti, sama javna sfera se počinje rušiti pod pritiskom međusobno suprotstavljenih stvarnosti.
Prema Higginsovoj analizi, demokratski sustavi ne mogu funkcionirati ako se ključni politički sudionici ne mogu složiti oko osnovnih činjenica o svijetu koji ih okružuje, a institucije koje bi nam trebale nuditi neovisne i provjerene informacije postaju oruđe u bitci za moć. U SAD-u se to jasno može vidjeti zadnjih mjeseci tokom kojih se ključne javnozdravstvene i statističke institucije nasilno gase zato što pružaju informacije s kojima se vlast ne slaže. Prema Higginsu poremećeni diskurs nije američki fenomen, a slabosti zbog kojih se tamo rasplamsao – nekontrolirano širenje dezinformacija društvenim medijima, oslabljene demokratske institucije, polarizirano društvo – prisutne su i u drugim zapadnim demokracijama.
Higgins ne nudi jednostavna rješenja za ovaj rastući problem. Zbog dubine i raširenosti problema, on vjeruje da nas jedino promišljeno i usmjereno educiranje mladih može vratiti s kursa poremećenog na neki smisleni diskurs, u kojem je moguć barem osnovni konsenzus o činjenicama. Prema njemu, suvremeni kurikulum mora uključivati ne samo medijski odgoj i poticanje kritičkog mišljenja, već i praktične vještine poput pisanja, snimanja i objavljivanja kako bi jednog dana mogli odgovorno sudjelovati u izgradnji informacijskog sistema koji će biti otporniji na dezinformacije od onog koji nas danas okružuje.
