Predmenstrualni sindrom obuhvaća niz psihičkih i fizičkih simptoma, kulturoloških predrasuda, patologizacija i samoprešućivanja. Tegobe što prate menstrualni ciklus predmet su liječničke pažnje već najmanje 3800 godina, kao što svjedoči ginekološki papirus iz Kahuna. Ovaj medicinski tekst, najstariji svoje vrste iz drevnog Egipta, uz mjesečnicu vezuje dobro znane boljke poput dismenoreje, obilnog krvarenja, boli u leđima i migrene, ali u posljedice „napinjanja, uvijanja i istjecanja” maternice ubraja i pojave poput – zubobolje. Time, sugerira medicinska sociologinja Sally King, oprimjeruje lajtmotiv konstrukcije ženskoga zdravlja u povijesti zapadne medicine, sadržan u pretpostavci uterusa kao oslonca utjelovljene ženskosti.
Pripisujući najrazličitije zdravstvene smetnje djelovanju organa koji bi trebao definirati jedan čitav spol, taj se isti spol na temelju svoje „abnormalne” fiziologije s lakoćom briše iz idejnog i kulturnog prostora „univerzalnosti”, a time i „čovječnosti”. Iz tog je razloga započinjanje članka o PMS-u njegovom kliničkom definicijom znatno otežano. Kao neospornu karakteristiku PMS-a mogli bismo izdvojiti njegovo cikličko ponavljanje, uvjetovano dvadesetosmodnevnim sazrijevanjem ženske spolne stanice, odnosno hormonalnim zbivanjima u drugom dijelu ovoga procesa. Nabrajanje pak njegovih konkretnih simptoma usložnjeno je proturječnim, dubioznim i nekonzistentnim nalazima koji i dalje prožimaju istraživanja.
Što da se drugo, zapravo, i očekuje od spoznajnog rastera utemeljenog na konstruiranju i diskvalificiranju drugotnosti?
Dovoljno je uputiti na simptomatološki obrat što prati diskurs o PMS-u od 17. stoljeća. Engleski liječnik Thomas Sydenham tada sudjeluje u reklasifikaciji predmenstrualnog sindroma u neurozu uzrokovanu navodno slabijom živčanom konstitucijom i posljedičnom emocionalnom nestabilnošću ženskolikih tijela. No, 17. stoljeće također je i doba prestrojavanja epistemološke matrice koja će definirati zapadnu znanost sve do 20. stoljeća. Kartezijansko oblikovanje modernog jastva, utemeljenog na uzdanju u vlastiti razum, potiskuje tijelo i osjetilnost do razine pukog mehaničkog rasprostiranja, lišenog ikakvih unutarnjih principa i supstancijalnosti. Iako ideja bespolnog razuma na prvi pogled sugerira jednakost, mnoge feministkinje upravo u Descartesovom čišćenju intelekta od tjelesnosti vide podvalu muškog pod razumno, te razumnog pod univerzalno. Spol, da parafraziramo Blaženku Despot, (p)ostaje tako sudbina žene. U njezinoj tjelesnosti iščezava svjetlo razuma, guta ga utrobna histerija koja iz nje krvari u skladu s Mjesecom.
Tobožnja labilnost i hirovitost žena u narednim se stoljećima nastavlja korijeniti u njihovim „fiziološkim krizama”, koje 1931. godine dobivaju svoj prvi formalni medicinski opis u pojmu „predmenstrualne tenzije”. Ginekolog zaslužan za definiranje PMT-a, Robert T. Frank, vezuje bujicu njezinih psihičkih i fizičkih indikatora uz hormonalne promjene prije mjesečnice. Danas su te promjene donekle poznate: razina estrogena doseže vrhunac uoči ovulacije, dok progesteron skače u posljednjoj, luteinskoj fazi ovarijskog ciklusa. Ipak, fluktuacije drugih relevantnih skupina hormona (poput testosterona), njihov međuodnos te emocionalni i psihološki odjek, ostaju jedna od brojnih zagonetki u istraživanju menstruacije.
S obzirom na pretežnost biomedicinskog modela u suvremenim pristupima PMS-u, ove slijepe točke prilično su indikativne. Do sada nije razvijen klinički test ili biomarker za dijagnosticiranje predmenstrualnog sindroma. Pokušaji objektivnog praćenja simptoma u posljednjih su tridesetak godina bili mnogobrojni, pa tako organizacije poput RCOG-a (Royal College of Obstetricians and Gynaecologists) upućuju na otežanost obavljanja svakodnevnih aktivnosti kao važan kriterij u postavljanju kliničke slike, što zatječemo i u raznim domaćim izvorima. Međutim, čak i razmjerno blage tegobe, poput mučnine, trbuhobolje i umora, mogu ometati svakodnevicu.
Kvantificiranje subjektivnih iskustava stoga nailazi na zidove koji onemogućuju cjelovito zahvaćanje predmeta, a zidovi su nešto što pripada binarnostima. Postmoderni kritičari i kritičarke reći će da patologiziranje življenje stvarnosti preko 75 % menstruirajućih osoba predstavlja način discipliniranja drugotnosti, a na njihovom tragu mogli bismo i PMS i PMDD, njegovu težu varijantu upisanu u DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje), pribrojati kišobranu dijagnoza koje se pogrešno tumače kao odraz unutarnjih poremećaja – poput demonskih gibanja maternice.
Znači li to da oko PMS-a ne treba praviti nikakvu famu, nego da ga samo treba prihvatiti, eventualno tretirati Brufenom?
Kao i obično, odgovor nije jednostavan. Prije nešto više od deset godina jedna je visokostručna studija podigla prašinu, ustvrdivši da nije moguće dokazati utjecaj menstrualnih faza na raspoloženje. Iako se njome težio otvoriti prostor za destigmatizaciju menstruirajuće populacije, rezultati studije iskorišteni su za daljnje obezvrjeđivanje njihovih iskaza. Dakle, žene – jer likovanja ovoga tipa uvijek operiraju unutar esencijalističkih ograda – samo koriste luteinske fantazme da opravdaju urođenu histeriju. Ako je tome tako, zašto me onda izraženija ranjivost i maštanje o hrani naginju da provjerim kalendar (i odmah potvrdim svoje sumnje), a ne obrnuto?
Odbacimo li, po prethodnoj logici, taj subjektivni moment kao još jednu potvrdu ženske ludosti, kako ćemo obrazložiti fizičke probleme koji se u ovom razdoblju doista intenziviraju? Komorbiditet PMS-a i PMDD-a s pojedinim kroničnim, autoimunim, neurološkim i psihološkim oboljenjima zabilježen je u različitim znanstvenim istraživanjima. Hormonalne promjene pritom pojačavaju postojeće boljke, ali u nekim slučajevima uzrokuju i neugodnije menstruacije. Čak ni empirizam ne može zanijekati da fizički procesi imaju psihološke odjeke.
Psihologinje Jane Ussher i Janette Perz demonstrirale su, primjerice, utjecaj fizioloških promjena tijekom ciklusa na autopercepciju te ispitale povezanost „predmenstrualnog utjelovljenja” s konstrukcijom idealnog femininog tijela. Kroz razgovore i analizu tromjesečnih dnevničkih zapisa 83 cis žena koje prijavljuju umjerene ili teške simptome PMS-a, istraživačice ustanovljuju kako su nadutost i lagan porast tjelesne težine u većine ispitanica potaknule osjećaj nezadovoljstva, izloženosti i manjka samopouzdanja.
Iskustva menstruirajućih ljudi s rodnom disforijom još su više znakovita. U našem nedavnom razgovoru, menstrualna istraživačica Marina Sakač Hadžić prisjeća se jednog od intervjua koje je provela u sklopu svog istraživačkog rada Menstruirajuća tijela: Antropološko istraživanje menstrualnih iskustava mladih odraslih osoba u Srbiji. Jedan tada nebinaran, danas transmaskulini sugovornik otkrio je da mu je osim obilnih i mučnih krvarenja što su ga pratila od djetinjstva dodatan stres izazivalo pojavljivanje akni koje nagovještavaju ove ciklične promjene, specifično vezane uz ženska tijela. Ovo iskustvo pokazuje koliko su psihološki i somatski aspekti mjesečnice nerazdvojivi, ali upućuje i na nešto drugo:
„Kada bismo otvorili tu Pandorinu kutiju, gdje bi nas diskusija odvela? Bili bismo daleko inkluzivniji i bolje bismo razumjeli ovu perspektivu, koja nije ograničena samo na nebinarne i transmaskuline osobe; ima i mnogo cis žena i djevojčica koje uopće ne žele biti obilježene kao menstruirajuće”, ističe Sakač Hadžić, dodajući da mnoge djevojčice počinju odbacivati svoj rodni identitet upravo tijekom prijelaza u spolnu zrelost, premda ne pate nužno od rodne disforije. Znanja koja se prenose generacijskim, obiteljskim i prijateljskim putevima neizostavna su u pripremi mladih na menarhe, no naprosto ne mogu zamijeniti širi institucionalni, društveni i obrazovni okvir koji će hirovitosti intimnog okruženja pružiti stabilnu protutežu. Svatko od nas nesumnjivo poznaje nekoga koga je prva mjesečnica zatekla bez ikakvog predznanja. Ako nas se i upozori na to da će krvarenje postati naša mjesečna stvarnost u narednim desetljećima života, malena je vjerojatnost da će nam se skrenuti pažnja na sve što ovaj proces anticipira.
„Taj period prije,” govori Sakač Hadžić, „nešto je o čemu se uopće ne razgovara. Mislim da smo prepuštene tome da svaka od nas to otkriva sama za sebe, a mnoge od nas se i prave da se ništa niti ne dešava. PMS je obavijen ambivalentnošću i skrivenošću. Postoji, a ne postoji, proživljavamo ga, ali nitko ne zna što je, može biti bilo što i za svakoga od nas piše drukčiju priču. Zbog svega toga nedostaje fokus koji bi mobilizirao nekakav aktivistički rad ili ozbiljniji razgovor o društvenim promjenama, upravo zato što je toliko neuhvatljiv.”
Ovdje može pomoći pogled iz drugog teorijskog polja – zagrabimo na časak u duboki epistemički spremnik pokreta za prava osoba s invaliditetom. Prema teoriji dvojnog pogleda na invaliditet, svako tjelesno oštećenje ili percipirani nedostatak iz medicinskog će stajališta biti tretiran kao pojedinačna manjkavost, usmjeravajući nam pažnju na mogućnosti njezina ispravljanja. Diskutirajući, na tom tragu, s Marinom Sakač Hadžić o supresiji menstruacije kod cisrodnih ljudi koju farmaceutske tvrtke posljednjih godina sve glasnije zagovaraju, jasno je koliko se medicinski pristup zadržava na „ispravljanju” tijela, a rijetko propituje širi društveni kontekst u kojem se ta tijela doživljavaju kao problematična.
Socijalni model invaliditeta zagovara pak promjenu fokusa s „neprilagođenosti” pojedinaca_ki na društvene i kulturne faktore koji ih opetovano isključuju. Problem, ističu pobornici, nije u nečijoj nemogućnosti kretanja, već u izostanku rampi i liftova koji bi im jamčili jednaku pristupačnost prostorima kakvu uživaju osobe bez invaliditeta. Primijenimo li ovu argumentaciju na PMS, nedostatak ne leži u oblasti fiziologije, nego u zahtjevu za stalnom produktivnošću koji ne priznaje raznolikost potreba, te u društvenoj infrastrukturi podignutoj na (auto)stigmatizaciji ženskoga tijela. Tek tada postaje jasno zašto, kao što piše Adriana Zaharijević, određene utjelovljene osobe nikada nisu stale u okvir ljudskoga i zašto im je njihova tjelesnost stajala na putu.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
