Kao što je bilo i očekivano, američki mirovni plan za Gazu podbacio je u gotovo svakom pogledu, osim možda u prolongiranju genocidnog nasilja i šurovanju s neoliberalnim strvinarima. Iako uobičajeni humanitarni standardi nikada nisu predstavljali značajan kriterij u formuliranju njegova sadržaja, čak je i po vlastitim mjerilima, utemeljenim na hladnom inputu umjesto na potrebama obeštećenih ljudi, plan potpuno zakazao. Njegove najvažnije stavke, istina, jesu uključivale kontinuiran dotok pomoći, obnavljanje infrastrukture, civilnu zaštitu i uspostavu upravljačkih i sigurnosnih aranžmana, no svaka od njih implementirana je u najboljem slučaju parcijalno, a u najčešćem slučaju nikako. Danas, više od pola godine nakon potpisivanja primirja, istraživanja i bjelodanost uvjeta na terenu pokazuju da je Trumpovo i Netanyahuovo rješenje za Gazu osiguralo tek oslobađanje izraelskih talaca i taokinja i palestinskih pritvorenika_ica, kao i pad intenziteta razaranja. Nedavno objavljena evaluacija svih dvadeset točaka plana daje mu svega pet od ukupno 26 mogućih bodova. Od proklamiranog prekida vatre Izrael je usmrtio više od 700 i ranio preko 1600 Palestinaca i Palestinki, a prema podacima iz ožujka 2026. godine, njih otprilike 3442 još uvijek boravi u zatvoru bez službene optužnice ili provedenog sudskog postupka.
Militarizirana tampon-zona u Gazi u međuvremenu se proširila na još 14 000 autohtonih kućanstava i desetak UN-ovih baza i agencija, uključujući kolektivna skloništa i jednu od rijetkih funkcionalnih bolnica. Primirjem je dogovoren i dnevni prolaz 600 kamiona s humanitarnom pomoći, no ta je brojka u praksi iznosila stotinjak vozila, a uslijed eskalacija u regiji, pala je za ukupno 80 %. Neopisiva kriza javnog zdravstva, visoka razina pothranjenosti, buktinja respiratornih infekcija, porast rizika za kronične bolesnike_ce i trudnice, nedostatak pitke vode, uništenost 87 % poljoprivrednih zemljišta, svakodnevno umiranje zbog predugog čekanja na medicinske evakuacije ili hitni tretman u Gazi su i dalje jedina stvarnost. Trumpovo „postkonfliktno” ekonomiziranje toj stvarnosti može nadodati još samo profiterstvo u humanitarnom kontekstu, implicirano činjenicom da se rekonstrukcija područja prepušta dubioznim privatnim kompanijama s logikom investicijske halapljivosti.
Iz produžetka patnje Palestinaca i Palestinki mogli bismo iščitati neuspjeh međunarodnih struktura moći, premda je iskrsavanje ovakvih kriza sama pretpostavka svjetonazora u njihovoj osnovi. Nisu li upravo liberalne i neoliberalne međuvladine mreže učinile eksploataciju, u svim njezinim intersekcionalnim očitovanjima, prihvatljivim modusom političko-ekonomskih odnosa? Izraelski kolonijalni projekt počinje daleko prije 7. listopada 2023., a njegov gotovo osamdesetogodišnji opstanak imanentan je svijetu čija magnetna igla uvijek pokazuje prema sili jačega. U vršenju pritiska na postojeće utjecajne mehanizme stoga leži i mogućnost njihova preobražavanja, nasuprot nerijetko nesvrsishodnoj tenziji između reformizma i revolucije. Taj rad, međutim, kreće iz suradnje različitih zajednica. U nastavku slijede prijedlozi za pomoć, ili barem uskraćivanje odmoći, tako shvaćene borbe za slobodu Palestine.
Nevladine organizacije
Budući da udruživanje građanstva u neoliberalnom kontekstu prolazi kroz sito civilnog društva, doseg učinka odozdo umnogome ovisi o mobiliziranju ovog sektora. Presudne su pritom smjernice pokreta Boycott, Divestment, Sanctions (BDS), međunarodne kampanje s više od dvadeset godina staža u strateškom bojkotiranju korporacija upletenih u ugnjetavanje stanovništva Palestine. Uvid u obnavljanje vaskularnog sustava izraelskog etnofašizma kroz diplomatske, akademske, kulturne i tržišne spone s cijelim svijetom BDS pretače u praksu rezanjem suučesništva kod kuće, ali i osnaživanjem lokalnih inicijativa po cijelom svijetu. Fiona Ben Chekroun, jedna od europskih koordinatorica Palestinskog nacionalnog odbora BDS pokreta, početkom travnja doputovala je u Zagreb kako bi kroz sastanke s različitim grupama i kolektivima te kulturne događaje i tribine namijenjene široj javnosti istražila mogućnosti jačanja suradnje u Hrvatskoj i senzibiliziranja stanovništva o razmjeru i posljedicama izraelske okupacije. Kao glavne točke djelovanja izdvojit ćemo:
- Vezivanje tematskih okosnica udruga i organizacija sa složenošću života u Palestini kako bi se povećao angažman i gradila snaga za učinkovit pritisak na institucije; bilo da je riječ o menstrualnom siromaštvu, radničkim pravima, mirovnom ili ekološkom aktivizmu, sve su ove nepravde u Palestini prisutne i višestruko pojačane, ali i generirane istim mehanizmima.
- Bojkot korporacija i institucija s liste koju BDS sastavlja na temelju četiriju pomno odabranih kriterija: razina umiješanosti u zločine protiv čovječnosti, intersekcionalnost, prepoznatljivost brenda i mogućnost uspjeha.
- Pridruživanje „zonama slobodnim od aparthejda”, odnosno prostorima čije aktivnosti, usluge i asortiman svjesno isključuju kolaboraciju s okupacijskim silama. Simbolički iskazi time postaju solidarnost na djelu.
Predstavništvo vlasti
Jedinice lokalne i regionalne samouprave nerijetko, ako ne i nesvjesno, održavaju investicijske i nabavne veze s firmama uključenima u razaranje Palestine. Raskidanje tih veza nije samo etički nalog nego i dužnost propisana međunarodnim pravom, čije odredbe Izrael neprestano krši. Za snalaženje u bojkotiranju i deinvestiranju, tj. povlačenju sredstava iz suučesničkih fondova, korisno je proučiti UN-ov vodič za poslovanje i ljudska prava, a u njihovu realizaciju uključiti i lokalni pravni kadar. Primjeri etičke javne nabave na razini Gradske skupštine bili bi urgiranje opoziva ugovora s tvrtkom HP i skidanje lijekova PLIVE s polica Gradske ljekarne Zagreb.
Uputno je i provođenje kulturnog bojkota kroz odvraćanje izraelskih mekih ambasadora koji pod krinkom slobode izražavanja i protivljenja cenzuri normaliziraju genocidnu politiku svoje zemlje. U prosudbi se, doduše, ne smije ispustiti iz vida načelo obrušavanja na suučesništvo (kroz promidžbene, institucionalne, ekonomske i dr. veze s aparthejdskim sistemom), a ne identitet (u slučaju, primjerice, odbijanja suradnje s nekime samo zato što je državljanin_ka Izraela).
Na koncu, kandidati_kinje na lokalnim i parlamentarnim izborima svoje kampanje mogu graditi na dosljednosti u provođenju ovih mjera, uvezujući ih u kontekst naših ratnih stradanja, no ne kroz jeftinu ideologizaciju, nego kroz poziv na demilitarizaciju i pranje obraza od suradnje s instrumentima doseljeničkog kolonijalizma.
Mediji
U noći s 29. na 30. travnja 2026. izraelska vojska napala je globalnu civilnu flotilu i otela 22 od 58 brodova što su se nekoliko dana ranije otisnuli s obale Sicilije kako bi probili ilegalnu pomorsku blokadu Gaze i uspostavili koridor za protok medicinske pomoći, humanitarnih potrepština te materijala za ranu obnovu područja. Izrael je bio proaktivniji od Europske unije i njezinih zemalja članica – ustrajnih u šutnji dok na njihove državljane_ke u međunarodnim vodama nasrću oružane snage – izvršivši napad čak 600 nautičkih milja od Gaze, mnogo dalje no što je to bio slučaj prošle jeseni, prije potpisivanja famoznog mirovnog rješenja. Pošteno, budno i neumorno izvještavanje o razvoju situacije najvažniji je put prema krčenju cionističkih predrasuda što su inficirale medijski prostor. Tim se putem može osigurati i zaštita hrvatske državljanke Morane Miljanović, kapetanice broda Shireen u sklopu konvoja.
Pored odgovora na ovu tekuću krizu, komunikologinja i aktivistkinja Ružica Ljubičić ističe i važnost izbora sugovornika u dijaloškim emisijama. U razgovoru za VoxFeminae kazuje: „Kada govorimo o aktualnom ratu Izraela i Irana te genocidu u Palestini, treba dati priliku i stručnjacima koji nisu, recimo, Boris Havel, koji kao da polaže monopol nad poznavanjem Bliskog istoka. Važno je govoriti ne samo o antisemitizmu nego i o islamofobiji. Danas više nismo osuđeni samo na papir, da ne bismo mogli vidjeti, čuti i biti u interakciji s različitim gostima, poput stanovništva Gaze i Zapadne obale, Palestinaca i Palestinki u egzilu ili novinara_ki koji su radili_e za Al Jazeeru i doista bili u okupiranim teritorijima, pa mogu i posvjedočiti kako je autohtonoj populaciji koja iz banalnih razloga može završiti u zatvoru; kako je to živjeti po punktovima i ne moći prijeći granicu; kako je to kada ti djeca moraju ići u školu pod rizikom izraelskih metaka. S različitim platformama i web-tehnologijama više nemamo nikakvih isprika za izostavljanje njihovih glasova.”
Vjerske zajednice
Nagađamo da je religijski raspoloženo čitateljstvo ovog teksta u manjini, no njegova brojnost u široj populaciji čini smislenim obraćanje zajednicama kojima pripadaju. Prikupljanje humanitarne pomoći u okviru lokalnih crkvi, sinagogā ili džamijā komplementarno je podržavanju akcija usmjerenih na donacije koje za više od 1.7 milijuna ljudi u Gazi, prisiljenih na boravak u raspadajućim šatorima bez hrane, temeljnih životnih potrepština, lijekova, sanitarnih čvorova i zaštite od infekcije, mogu značiti život. Princip pak ekumenizma može biti dragocjen u propulziji međureligijskog prijateljstva, mirovnog i antimilitarističkog aktivizma te podrške postojećim inicijativama. Učionice zajedničkog čitanja Kurana s ciljem razbijanja rastuće islamofobije, deradikaliziranje cionističkih elemenata unutar kršćanskih i židovskih skupina, afirmiranje bogatog duhovnog, umjetničkog, znanstvenog i kulturnog stvaralaštva Palestinaca i Palestinki te spremnost na podučavanje o povijesnom kontekstu izraelske okupacije s mnogim će vjernicima_ama odjeknuti snažnije ukoliko potječu od njihovih duhovnih autoriteta negoli građanski i civilno konotiranih pokreta. Ružica Ljubičić dodaje i sljedeće:
„Moramo se povezati i učiti o našim međusobnim razlikama. Kada bi neka vjeroučiteljica počela nastavu time kako je Isus percipiran u Kuranu, a svećenik s oltara uporno svraćao pozornost na krizu gladi u Palestini, već bi se počeo mijenjati cijeli narativ koji potiče međureligijske predrasude. To su mali, ali i snažni lokalni mehanizmi kojima možemo razbiti ovu tamu.”
Šira javnost
Domet nabrojenih strategija ovisi o podršci na kolektivnoj razini, a tom popisu pridružujemo i kampanje o kojima nas obavještavaju pripadnice Inicijative za slobodnu Palestinu:
„U tijeku su nam dvije kampanje. Prva se odnosi na bojkot Eurovizije, događaja koji prate stotine milijuna ljudi diljem svijeta i koji će i ove godine, kako stvari za sada stoje, dati pozornicu Izraelu da se lažno predstavlja kao civilizirana i kulturna zemlja koja glazbom prikriva krikove palestinskog naroda i masakra koji nad njime radi. Svojom kampanjom poručujemo da nema pozornice za genocid, što ćemo jasno reći i na sam dan finala, 16. svibnja 2026. godine. I dalje je otvorena i peticija koju smo pokrenuli u prosincu 2025. godine kojom tražimo od HRT-a da otkaže sudjelovanje Hrvatske na natjecanju za pjesmu Eurovizije 2026. godine ako ne dođe do isključenja Izraela s natjecanja.
Druga se kampanja odnosi na blokiranje pomorskog prijevoza oružja Mediteranom i Jadranskim morem. Inicijativa za slobodnu Palestinu posljednje dvije godine prati maritimne prijenose eskploziva i akcijama blokira pristanak teretnih brodova koji prevoze eksploziv i oružje u hrvatske luke. Ovom kampanjom upozoravamo i na militarizaciju mora, rizik i opasnost koje ovih dana posebno razmatramo kada nova civilna flotila za Gazu isplovljava iz europskih luka. Na toj je flotili i naša članica Morana Miljanović, kapetanica broda Shireen kojoj dajemo podršku u novom pothvatu probijanja ilegalne okupacije i blokade Gaze. Pripremamo i lokalnu inačicu globalne BDS kampanje Apartheid-free zones u koju želimo uključiti što više građana_ki i mjesta kako bismo svi skupa mogli stvoriti puno prostora slobodnih od mržnje, diskriminacije i cionističke opresije te svoje vrijeme i resurse usmjeriti na izgradnju boljeg i solidarnijeg svijeta. Aktivno promoviramo i Europsku građansku inicijativu koja poziva na prekid sporazuma između EU-a i Izraela, koja je prikupila preko milijun i dvjesto tisuća potpisa diljem Europske unije, a treba ih prikupiti milijun, te ovim putem pozivamo i na njezino potpisivanje. Neke su države postigle odlične rezultate, no Hrvatska, nažalost, nije među njima, pa evo prilike da i tu statistiku malo popravimo.”
Svojim potrošačkim, financijskim, glasačkim, aktivističkim i međuljudskim odlukama „obični ljudi” svoju „običnost” razotkrivaju kao polugu političke transformacije, pomičući klatno prema stvarnosti čija društvena, politička, ekonomska i kulturna načela genocid čine nezamislivim.
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
