„Nisam posebno „mračna” osoba iako su moje fotografije uvijek bile sumorne i melankolične“, kaže za sebe cijenjena hrvatska fotografkinja Sandra Vitaljić. Rodom iz Pule, svoje fotografsko obrazovanje stekla je na praškoj Akademiji za film i televiziju gdje je i doktorirala na temi ratne fotografije.
Kroz svoju umjetnost propituje kontroverzne teme u društvenim odnosima, a isti motiv krasi i nedavno predstavljenu izložbu ''Voljena''. Serija fotografija nastala je nakon dugogodišnjeg praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Prikazuju ozljede na tijelu i organima koje su dovele do smrti žena te propituju ljubavne odnose u kojima su žene najčešće žrtve.
Trenutno radi kao izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te smatra da perspektiva mladih fotografa nije bajna. Interes mladih za fotografiju znatno se povećao, a time se i sama ''scena'' ipak pomaknula s mrtve točke.
Prije serije Neplodna tla radili ste kao modna fotografkinja, zatim se počinjete baviti temama genocida i ratnih stradanja, dok trenutno izlažete seriju Voljena... Kako se dogodio i čime je potaknut preokret od modne fotografije do teških ljudskih sudbina?
Tijekom svoje karijere bavila sam se raznim temama, a modna i portretna fotografija samo je jedan komercijalni aspekt mog rada koji ste najčešće mogli vidjeti u medijima. Kad pogledam unatrag, vizualnu poveznicu sa serijom „Neplodna tla” mogu pronaći u pejzažima pod nazivom „Tragovi” iz 1994. godine, a tematsku s izložbom „Proud to be Croat” iz 2001. (Galerija J. Račić). Tu sam načela temu nacionalnog identiteta kroz portrete. Osim toga, od 2008. godine bavila sam se istraživanjem ratne fotografije u sklopu svog doktorskog studija, što je konačno dovelo do nastanka „Neplodnih tla”. Knjiga „Rat slikama - suvremena ratna fotografija” uskoro će biti objavljena u izdanju Algoritma.
Otkud dolazi osobna potreba i motivacija za rad na tako teškim temama?
Teško je detektirati odakle točno dolazi takva potreba. Nisam posebno „mračna” osoba iako su moje fotografije uvijek bile sumorne i melankolične. Ideje za „Neplodna tla” i „Voljenu” stare su desetak godina i jako mi je dugo trebalo da nađem pravi način da ih uobličim, osobito zato što se radi o tako dramatičnim temama. Svakako me zanimalo pozabaviti se društvenim temama koje me „žuljaju”. Nacionalizam koji sam zatekla kada sam se 1997. vratila u Hrvatsku svakako je bio „okidač” za istraživanje odnosa prema povijesti i načina na koje nam se ta povijest servira - uvijek s nekom agendom. Prvenstveno me brojnost medijskih napisa o ubojstvima žena koje ubijaju njihovi partneri natjerala da ih u svom umjetničkom radu problematiziram.
Žene u seriji Voljena imale su tragične životne priče. Kako ste odlučili koja tijela ćete fotografirati? Imaju li sva neku poveznicu?
Fotografije iz serije „Voljena” ne prikazuju konkretne osobe koje su stradale od svojih partnera, već sam snimila formalinske preparate koji se čuvaju na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Odabrala sam samo one koji prikazuju tjelesne ozljede koje su dovele do smrti. Uočila sam da su to najčešće dijelovi tijela koji bi inače pobuđivali nježne ili erotske osjećaje. Zanimalo me kako se takvi osjećaji pretvore u destrukciju i potrebu da se voljeno biće uništi.
Mrtva tijela, koja u ljudima obično izazivaju gađenje, prikazali ste na estetiziran način i time promijenili utjecaj koji imaju na publiku. Koju reakciju želite izazvati?
Moj pristup ni u seriji „Voljena„niti u „Neplodnim tlima” nije dokumentacijski. Uvijek su te fotografije na neki način transformacija motiva koji se nalazi pred objektivom. Na taj način želim zadržati pogled gledatelja unutar okvira slike i emotivno ga angažirati. Ja nisam bila ravnodušna prema mjestima koja sam posjećivala snimajući „Neplodna tla” i željela sam prenijeti atmosferu tih mjesta, a ne zabilježiti neutralno faktografsko stanje. Za faktografiju je bio zadužen tekst koji je pratio slike. „Voljenu” su mogle sačinjavati samo prave forenzičke fotografije iz policijskog arhiva. Ja sam se ipak odlučila za drugačiji pristup.
Često se u svojim radovima dotičete društveno važnih tema i time osvješćujete javnost. Čini se, međutim, kao da snimate i prikazujete ono što je već završeno. Primjerice, u seriji „Neplodna tla“ fotografirali ste mjesta na kojima se rat odvijao, dok u seriji „Voljena“ prikazujete već mrtva tijela. Naglašavate li time samo sjećanja?
„Neplodna tla” se baš bave kulturom sjećanja i jednim dijelom postavljaju pitanje koje žrtve imaju pravo na sjećanje. Zato za mene to nisu neka općenita mjesta na kojima se događao rat, već vrlo konkretni prostori koji sa sobom nose i politički kontekst. To jest neka refleksija na prošle događaje, ali s nadom da će moj rad potaknuti na razmišljanje. Također, u knjizi „Rat slikama” pišem o medijima i ulozi fotografije u kreiranju potpore ratu kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji tijekom 90-tih. Iako pišem o prošlim događajima, iste mehanizme možete prepoznati i u suvremenim ratovima.
Kroz seriju problematizirate odnose muškaraca i žena u kojima su žene submisivne do te granice da umiru. Želite li serijom potaknuti na rasprave o zlostavljanju kao problemu o kojem se ne progovara možda dovoljno?
Iako serija „Voljena” progovara o ekstremu - o fizičkom nasilju i ubojstvu - nadam se da će potaknuti na razmišljanje o osjećaju posjedovanja koje je više-manje prisutno u svakom odnosu.
Da bi istaknula to „posjedovanje”, fotografije sam pretvorila u objekte i na taj način od njih stvorila dragocjene predmete. Pokušala sam time asocirati i na poklone koji su dio svakog ljubavnog odnosa i kroz koje često mjerimo ljubav i privrženost, kao i svoju „vrijednost” kao voljene osobe. Nasilje je prisutno i u istospolnim vezama, a i muškarci u heteroseksualnim vezama mogu biti žrtve nasilja. Seriju sam rodno obilježila naslovom i uvođenjem ženskog lika, iako svi dijelovi tijela nisu pripadali samo ženama. Žene su najčešće žrtve nasilja i to reflektira općeniti odnos prema ženama u hrvatskom društvu.
Što je u vama izazivalo fotografiranje mrtvih dijelova tijela nekad voljenih žena?
Bilo mi je jako teško to snimati. Do tada nisam imala iskustva ni sa čim sličnim, ali mi je ideja bila dovoljno važna da se u snimanje upustim usprkos nelagodi.
Radite kao izvanredna profesorica pri katedri za fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti. Što bi ste rekli o situaciji suvremene hrvatske fotografije u Hrvatskoj?
Drago mi je da se „scena” pomaknula s mrtve točke i da se kod mladih ljudi stvorio neki entuzijazam. Nadam se da će to potaknuti i neku institucionalnu potporu.
Što čeka jednog mladog talentiranog fotografa/kinju kada diplomira? Kakva im je danas i u bližoj budućnosti perspektiva?
Perspektiva nije bajna, no ja i danas stvaram uz ogromnu količinu entuzijazma i iz duboke potrebe. Nadam se da će i oni ustrajati bez obzira na ne-perspektivnost.