Ustrajnim medijskim manipuliranjem i ponavljanjem neistina oblikuje se slika nezavisne kulture kao područja proizvoljnih praksi, čime se sustavno podriva njezin društveni legitimitet.
Nastavno na niz uradaka u kojima se zagrebačka nezavisna kulturna scena predstavlja kroz različite insinuacije, diskreditacije i manipulacije činjenicama, na portalu Narod.hr 21. kolovoza 2025. objavljen je tekst Luke Šarića pod naslovom Postao sam performer! Prijavio sam projekt Gradu Zagrebu i očekujem 10.000 eura godišnje.1
Autor u njemu obznanjuje da se prijavio na Javni poziv za predlaganje programa u kulturi Grada Zagreba za 2026. godinu, a kao vlastiti doprinos području kulturno-umjetničkog amaterizma najavljuje performans Osam sati sna, zamišljen kao izvedba spavanja pred publikom. Nije pritom jasno radi li se o osmosatnom spavanju, kratkom sjedenju ili nekoj trećoj radnji, no iz teksta je razvidno da autor sadržaj sam po sebi ne smatra relevantnim, već ga oblikuje u skladu s tezom da “treba samo duboka poruka u kombinaciji s nekim banalnim ili besmislenim činom koji može izvesti bilo tko”.
Pod “bilo kim” Šarić misli, između ostalog, i na umjetnike_ce poput Tomislava Gotovca, Siniše Labrovića i Sanje Iveković, čiji su radovi obilježili povijest suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i šire. U ovom tekstu njihova se praksa, međutim, ne diskreditira samo proizvoljnim baratanjem činjenicama i izvlačenjem pojedinih brojki ili projekata iz konteksta, već se iznose i tvrdnje koje su činjenično pogrešne. Naime, govoreći o umjetničkom radu Sanje Iveković, Šarić piše:
“U vrijeme Jugoslavije 1979. izvela je umjetničko djelo u kojem je javno pušila cigaretu i pila viski dok je bila trudna, naglašavajući ‘društvene pritiske, tabue i ženska prava’.”
Ova tvrdnja nije točna. Sanja Iveković je 1979. izvela performans Trokut, koji opisuje i sam autor u nastavku teksta, no autorica pritom nije bila trudna niti se trudnoća igdje spominje u dokumentaciji o tom radu.
Performans Trokut Sanja Iveković izvela je 10. svibnja 1979. u vrijeme službenog posjeta predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita Zagrebu. Iz sigurnosnih je razloga svim stanovnicima ulica kojima je prolazila parada bilo naloženo da se drže podalje od prozora i balkona te da ih zatvore i spuste rolete. Iveković se oglušila o naredbu i inscenirala izvedbu koju je opisala kao komunikaciju između tri osobe: sebe, zaštitara na krovu nebodera nasuprot njezina balkona u Savskoj 1 i policajca na ulici.
Odjevena u američku majicu, umjetnica je sjedila s nogama podignutima na stolac, čitala knjigu T. B. Bottomorea Elite i društvo, pila viski, pušila cigarete i simulirala masturbaciju. Nakon dvadesetak minuta na vratima se pojavio policajac koji je naredio da se “osobe i predmeti uklone s balkona” i time je performans završio. Rad je prvi put javno predstavljen 1981. godine u katalogu izložbe performansa Sanje Iveković nastalih 1970-ih, u izdanju zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti.
Motiv trudnoće u umjetničkom radu Sanje Iveković pojavljuje se više od dva desetljeća kasnije, s projektom Lady Rosa of Luxembourg, izvedenom 2001. godine u okviru izložbe Luxembourg et les Luxembourgeois. Riječ je o replici spomenika Gëlle Fra (Zlatna žena) iz 1923. godine, podignutog u čast luksemburškim vojnicima poginulima u Prvome svjetskom ratu, na čijem se vrhu nalazi figura Nike koja simbolizira pobjedu.
U svojoj je intervenciji umjetnica umjesto generičke alegorijske figure žene postavila povijesnu ličnost, revolucionarku Rosu Luxemburg, dok je figuru Nike pretvorila u trudnicu, a postolje opasala natpisima koji kombiniraju univerzalne vrijednosti (otpor, pravda, sloboda, nezavisnost) s pojmovima kulture i kapitala, te izrazima koji upućuju na stereotipne i reduktivne uloge dodijeljene ženama (kurva, drolja, madona, djevica). Projekt je izazvao burne reakcije: u javnosti i medijima, na lokaciji spomenika kroz intervencije prolaznika, pa čak i u parlamentu, gdje se raspravljalo o “ugroženom” nacionalnom identitetu.
Sanja Iveković jedina je hrvatska umjetnica koja je imala samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 2011. godine, a na svoju prvu sveobuhvatnu retrospektivu u rodnom Zagrebu čekala je još dvanaest godina. Izložba, koju je kurirala Zdenka Badovinac, najprije je 2022. bila postavljena u Kunsthalle Wien, a zagrebačka je verzija otvorena 2023. u Muzeju suvremene umjetnosti. Kao dio postava produciran je i novi rad Trudna memorija, koji se nastavlja na umjetnički projekt Lady Rosa of Luxembourg. Rad se sastoji od pozlaćene skulpture trudne žene i postolja oko kojega su ispisani termini koji variraju od univerzalnih vrijednosti do uvredljivih stereotipa, te imena 91 žene proglašene narodnim heroinama Narodnooslobodilačke borbe.
Skulptura je više puta vandalizirana: prvi put na Dan antifašističke borbe, kada su preko imena narodnih heroina ispisane poruke mržnje, a drugi put 10. travnja, na dan proglašenja kvislinške države NDH pod okriljem nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tada je na postament bačeno zapaljivo sredstvo koje je izazvalo ozbiljna oštećenja dijela skulpture. Ovi napadi, usmjereni upravo na spomenik posvećen borkinjama NOB-a, nose jasan pečat povijesnog revizionizma i pokušaja brisanja antifašističkog nasljeđa koji ponovno dominiraju javnim prostorom.
Uz fabriciranu tvrdnju o radu Sanje Iveković i općenito omalovažavanje performansa kao umjetničke forme, tekst sadrži i niz drugih netočnih ili poluinformacija kojima se stvara iskrivljena slika kulturnog polja i načina na koji ono funkcionira. Među ostalim, u tekstu se tvrdi “Tomašević joj je dao samo 9000 eura 2024. godine”, sugerirajući da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika i o dodjeli sredstava samoj umjetnici.
Točan je podatak da je Grad Zagreb 2024. godine putem javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici dodijelio 9.000 eura Institutu Sanja Iveković, a sredstva su namijenjena projektu Ulična šuma umjetnice Nike Radić, provedenom u suradnji sa Zbirkom Richter. Projekt se sastojao od šetnji i radionica u gradskoj četvrti Črnomerec, koje su uključivale i zajedničko sađenje stabala te umjetničke intervencije u javnom prostoru. Tvrdnja da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika ili izravnom financiranju Sanje Iveković stoga je netočna: sredstva se ne dodjeljuju osobama, nego organizacijama, i to na temelju preporuka stručnog povjerenstva.
Jednako pogrešno interpretirana je i kategorija kulturno-umjetničkog amaterizma, za koju se autor prijavio sugerirajući da se u tom području sredstva mogu dobiti za aktivnosti koje “ne traže nikakav talent”. Umjesto proizvoljne procjene autora, natječajni kriteriji daju precizne upute: financiraju se organizirani oblici amaterskog stvaralaštva poput zborova, ansambala i folklornih društava, a vrednuju se kontinuitet i kvaliteta rada, brojnost članstva, sudjelovanje na smotrama i festivalima te doprinos očuvanju i razvoju kulturne baštine u lokalnoj zajednici.
Slično nerazumijevanje pokazuje i kada tvrdi da prijava zahtijeva “reference od kolega umjetnika”. Umjesto osobnih mišljenja ili preporuka kako ih autor tumači, u prijavama se traže dokazi o prethodnom radu i rezultatima, od realiziranih programa do sudjelovanja na relevantnim manifestacijama. Riječ je, ukratko, o tvrdnjama koje pokazuju elementarno nerazumijevanje kulturnog polja i osnovnih procedura na kojima ono počiva. Njihovo ustrajno ponavljanje u javnom prostoru oblikuje percepciju nezavisne kulture kao područja proizvoljnih i nelegitimnih praksi te time sustavno podriva njezin društveni legitimitet.
Financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova/autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Tekst je izvorno objavljen na portalu Kulturpunkt. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.
