Objavljeno

Bubnjarenje i filmarenje: Od Neočekivane vrline gluposti do Ritma ludila

Nikad nisam dobila toliko uzastopnih filmskih preporuka kao u posljednjih nekoliko tjedana; dolazile su uz čaj i pivo, uz bok i doviđenja,  od prijatelja i površnih poznanika i to ne za jedan već za dva filma u gotovo pa pravilnom omjeru: Birdman ili neočekivana vrlina gluposti i Ritam ludila (u originalu Whiplash). Oba friška, oba okićena Oscarima i povezana s mojom ljubavlju, bubnjevima.  

Ne volim spojlere (u narodu poznatije kao „nemoj mi pričat!“), jednako koliko ni varanje u društvenim igrama, ili preslušavanje albuma prije odlaska na koncert, stoga upozoravam: ovaj tekst bi mogao sadržavati kvaritelje.

Velika očekivanja nad Birdmanom su mi djelomično pokvarila doživljaj, no u filmu sam svejedno uživala, najprije u glumi, ali i scenariju dovoljno pomaknutom i avangardnom da u nijednom trenutku nisam pomislila da gubim vrijeme.

Jasno je da je okosnica uspješnosti ovog filma prvenstveno glumačka ekipa koja jednostavno jamči kvalitetu: Edward Norton, Naomi Watts, Emma Stone, Zach Galifianakis i, kao šlag na torti, proslavljeni Batman Michael Keaton u ulozi posrnulog Birdmana, što priči daje autentičnost i fino odmjerenu dozu sarkazma i parodije.

Ono po čemu je Birdman zaista poseban je glazba koju je za film napravio slavni jazz bubnjar Antonio Sánchez. Ideja solo bubnjeva kao glazbe za film me u startu zainteresirala, a izvedba me posve oduševila. To nije glazbena podloga, to je glazba koja je ušla u film i postala sastavni dio dramaturgije, dijaloga i radnje.  

Na nadrealnim krilima čovjeka ptice nedavno sam uletjela u savršenu večer za gledanje Whiplasha. Smatrala sam da nije previše da kao bubnjarka očekujem da ću bar malo uživati u filmu kojem su bubnjevi i bubnjarenje glavna tema, no ispostavilo se da je čak i to sasvim razumljivo očekivanje bilo previše, jer su ponižavanje, šovinizam i seksizam, kojima sam bila bombardirana već u prvih petnaestak minuta, drastično umanjili šanse ugodne filmske večeri.

Andrew Newman (Miles Teller) je ambiciozan bubnjar s jasnim ciljem da postane velik i ostane zapamćen. Terence Flecher (J.K. Simmsons) je nasilni dirigent s jasnim ciljem da ostane velik i postane zapamćen. Obojica su umišljeni, iskompleksirani, frustrirani i neshvaćeni.

Bilo mi je naporno i mučno gledati njihova međusobna nadmetanja i ispade agresivnosti te sam samu sebe zatekla pitanjima: kada je itko ikad svirao bolje u grču?, Kako brutalno ponižavanje i omalovažavanje može dovesti do toga da osoba svira brže i točnije?, Gdje se izgubio osjećaj za glazbu?

Redatelj Damien Chazelle i sam je bubnjar, te je vjerojatno velik dio filma hollywoodski prenaglašena verzija njegovih iskustava, jednako kao što je prenaglašeno krvarenje po bubnjevima i znoj (!?) na činelama, sve u svrhu toga da se prosječan gledatelj može emocionalno povezati s patnjama i ambicijama mladog Andrewa. Ne sumnjam da je većina mojih kolegica i kolega bubnjara gledajući Ritam Ludila sebi postavljala slična pitanja; vjerojatno su se u istoj poziciji prije desetak i više godina nalazili matematičari/ke kada se gledao i komentirao Genijalan um.

Kao bubnjarku me (osim montaže videa i zvuka koja mi je neprestano odavala da Teller ne svira ono što čujem) smeta i to što su ovdje predstavljeni iskrivljeni parametri za vrednovanje glazbenika/ce u kojem je najbrži bubnjar/ka ujedno i najbolji/a. Bubnjevi nisu automobili da se njima utrkuje, niti su bubnjari/ke sportaši/ce kojima će najbolje vrijeme u single stroke rollu (bubnjarska vježba kojom počinje film) osigurati daljnji uspjeh u karijeri. Da se Andrew Newman nakon što je izbačen iz škole zaista povezao sa sobom i prirodom, te osnovao modern jazz synth elektro bend na tragu bubnjara poput Marka Guiliane ili Janka Novoselića, film bi mi se svidio. Nažalost nije otišao u tom smjeru nego je još više zagrizao u šovinizam i seksizam, sredstva kojima se na najbanalniji način pojačavaju osobnosti protagonista filma.

Terence Flecher ne posustaje u svojoj maničnoj potrazi za talentom i izvlačenjem izvrsnosti iz tog talenta, ali je uz to sasvim nepotrebno i šovinist.

„Krv i znoj“ su mi jasni kao elementi za pojačavanje pozornosti publike, ali sasvim suvišnima smatram seksističke ispade poput Flecherovog komentara studentici saksofona da je tamo gdje je samo zato jer je slatka ili komentara Newmanu da plače kao devetogodišnja curica. Smatram da se ništa ne bi izgubilo time da su se izbjegli takvi naizgled benigni komentari koji u ovom slučaju prikazuju suptilni seksizam kao normalnu pojavu u društvu. Ne, nisam zaboravila da je Whiplash film o bubnjaru, ne o položaju žena u društvu. No ipak, žena je jedina članica orkestra koja je tamo „samo zato jer je slatka“, a bubnjanje je prikazano na način kao da je za to potrebna nadljudska fizička snaga pa će se malo gledatelja/ica uopće i zapitati zašto među bubnjarima nema žena.  

Jedina sporedna priča je romansa između Andrewa i Nicole, pri čemu se pitam je li nam stvarno bila potrebna djevojka bez ambicija, sposobnosti i vlastitih želja da shvatimo kako je Andrew ambiciozan i sposoban?! No, stavljanje žene u takvu ulogu da ojačava muškarca nije bilo dovoljno, već je dodana još jedna suvišna scena kada je Andrew shvatio da je pogriješio u pristupu s Nicole, te je pozove na koncert ne bi li izgladio situaciju, no sve što mu ona ima za reći je da ima dečka s kojim se mora dogovoriti. Žena je, sasvim sporedno i nevažno za radnju filma, predstavljena kao glupa, bez ambicija, ukratko – besmislena bez muškarca.

Ovom je filmu možda cilj bio uhvatiti esenciju jazza, prikazati surovu realnost glazbenog obrazovanja, postizanje sviračke besprijekornosti, te odricanje i volju koji su potrebni za dosezanje samopouzdanja, slave i uspjeha, ali za mene kao glazbenicu prikazuje sve ono što sviranje bubnjeva i glazba nisu, za razliku od Birdmana i Sánchezove izvedbe za bubnjevima koja predstavlja posve drugačiji spektar  i neopterećeni osobni komentar na okolinu i atmosferu priče.  

Whiplash i Birdman naizgled nisu povezani, no gledano očima i slušano ušima osobe koja svira bubnjeve, ta dva filma su komplementarni par. I dok Birdman nudi inspiraciju, Whiplash samo podsjeća na sveprisutne probleme modernog društva po pitanju ‘izvrsnosti’ i nejednakosti.


Ilustracija: Melissa Dow 

Sara Ercegović bubnjarka je i instrumentalistica grupe Žen i glazbena promotorka.


Povezano