Izreći ime žene u javnosti u Afganistanu je kao počiniti jednu od najvećih sramota. Afganistan je poznat po svojoj patrijarhalnosti te gotovo nepostojećim pravima za slobodu žena, koja seže toliko daleko da žene nemaju pravo na svoje ime. Vratiti identitet ženama u Afganistanu novi je cilj kampanje ‘Where is my name?’.
U Afganistanu postoji jedinstvena tradicija, nevezana uz Islam, koja nalaže da se žene i djevojke moraju nazivati prema imenu najstarijeg muškarca u svojoj obitelji. Želite li izgovoriti ženino ime morat ćete reći ’njegova majka’, ’kćer ili žena od tog i tog muškarca’ i tako u nedogled.
Smatra se sramotnim izgovoriti ženino ime u javnosti. Često i tjednima nakon rođenja, djevojčice ne dobiju svoje ime. Na pozivnicama za vjenčanje, priopćenju o sahrani, pa i čak i u svakodnevnoj konverzaciji žene nisu referirane svojim imenom. Na pozivnicama za vjenčanje žene su referirane samo kao ‘Gospođe’, a na nadgrobnoj ploči pamćene su kao majke ili žene nekog muškarca. Ponekad djeca ni ne znaju ime svoje majke, jer je ono okruženo sramotom, a ako ga znaju, neće ga razotkriti drugima, jer će ga u društvu koristiti kako bi ih nazivali pogrdnim imenima.
Takva praksa potječe iz mentaliteta u kojem žene ne postoje kao individualne osobe, već se na njih gleda kao na vlasništvo i ponos muškarca. Taj ponos bit će osramoćen i degradiran ako je žena znana po svojem imenu, a u slučaju da se ženino ime sazna, ono će biti korišteno samo tijekom sukoba i konflikata kao uvreda, neprikladan komentar i pogrdna implikacija vezana za seksualno nasilje nad ženama u obitelji.
Na Majčin dan, 2015. godine,organizacija Žene UN-a započela je kampanju na Twitteru, pozivajući da ženski identiteti budu cijenjeni i priznati u Afganistanu. U svrhu kampanje snimljen je video u kojemu su muškarci na ulici upitani za imena svojih majki. Svaka osoba bila je šokirana kada je upitana za ime svoje majke.
https://www.youtube.com/watch?v=FF4ZslUqgDY
Početkom mjeseca grupa mladih žena na Facebook stranici Afghanistan’s Women of Prominence pokrenula je kampanju #WhereIsMyName s ciljem da ženama povrati njihov identitet i pokrene borbu protiv dugotrajnih tabua.
“Dosta mi je toga da me nazivaju ‘kćerka ili majka od nekoga’’’, rekla je jedna od inicijatorica kampanje Tahmineh Rashiq.
Njihov prvotni cilj je da žene budu identificirane svojim imenom, a ne onim svojeg oca ili muža, jer smatraju to prvim i osnovnim korakom u borbi za ostala ženska prava u društvu u kojem nasilje nad ženama još uvijek ostaje jedan od glavnih problema.
Tahmineh Rashiq
‘Where Is My Name?’ kampanja ima podršku među ženama i muškarcima koji ju na društvenim mrežama šire pod hashtagom #whereismyname ili slikama s letcima kampanje.
“Bez nezavisnog osjećaja za slobodu, žene iz Afganistana se neće moći boriti za druga prava na fundamentalan način. Kako bi se borile protiv nasilja i marginalizacije, žene moraju biti sposobne prepoznati same sebe kao individualke s pravima, a ne kao vlasništvo koje pripada obitelji muških članova.’’, rekla je aktivistkinja za ljudska prava Noorjahan Akbar.
Noorjaha Akbar ujedno je osnivačica organizacije Free Women Writers kojoj je cilj promovirati žensko stvaralaštvo. Projekt je započeo objavljivanjem antologije s više od 30 afganistanskih djela napisanih od strane žena, objavljenih u Kabulu na perzijskom jeziku. Do 2015. godine prerastao je u jedan od najvećih blogova o ženskim pravima. Ime antologije, Daughter of Rabia, potječe od imena prve zabilježene pjesnikinje u Afganistanu, koja je bila ubijena radi pisanja poezije i ljubavi prema robu. Ona je svojim primjerom postala simbol borbe za ženskih prava i prijetnju koju ženski glas i pisanje predstavlja patrijarhatu.
“Započela sam Free Women Writers jer znam da Afganistanke imaju mnogo za reći i tragično je da se o nama često priča, ali nas se rijetko sluša. Znam da naši glasovi imaju snagu promijeniti Afganistan i svijet i odbijam čekati nekog drugog da to unaprijedi.’’, nadodala je Akbar.
Noorjahan Akbar
Antologija Daughters of Rabia govori o problemima o kojima nitko ne govori, poput kontracepcije, koncepta djevičanstva, ranog braka i mnogih drugih problema koji su smatrani tabuom. Djela autorica se prevode i objavljuju na stranici freewomenwriters.org, koja trenutno ugošćuje više od 100 djela i rastuća je platforma posvećena ženama iz Afganistana.
Zbog svog progresivnog stava prema ženskim pravima, blog je jedan od bitnijih stavki u podržavanju kampanje #whereismyname. Žene su za blog pisale o kampanji, a tisuće njih su komentirale ili objavljivale sadržaje kojima podržavaju kampanju.
#Whereismyname nije se zadržao samo na društvenim mrežama, koje su predstavljale početnu točku komunikacije. On je u Afganistanu postao i dio medijskog diskursa, tim više što su lokalni mediji izvještavali o tome pokretu, intervjuirali organizatore/ice te održavali debate, s čime s mogli biti upoznati i ljudi koji nemaju pristup internetu.
Budući da su žene iz Afganistana viđene kao ‘primateljice’ pomoći i žrtve, kampanje poput #Whereismyname i drugi slični pokreti dokaz su tome da su Afganistanke sposobne boriti se za svoja prava i organizirati se, te svojim primjerom ukazati ostatku svijeta na svoju upornost i snagu.
“Dok su nasilje nad ženama i siromaštvo velik dio naše priče, to su također izdržljivost i otpornost. Možemo vratiti svijetu ono što od njega uzmemo. Naši glasovi, priče i borba su transformirajući” rekla je Akbar.
Podsjećamo da su se od pada Talibanskog režima 2001. godine žene, između ostalog, izborile za pravo da pohađaju školu, glasaju i rade, ali mnoge još uvijek trpe nasilje muških članova obitelji, koje najčešće prolazi nekažnjeno. [K.J.] Msmagazine/rferl…
