Iskustva žena u beskućništvu razlikuju se od iskustava muškaraca te preslikavaju šire rodne nejednakosti, pokazalo je istraživanje provedeno među zagrebačkim beskućnicama, objavljeno u novom broju časopisa Revija za sociologiju.
U susretu s uličnim beskućništvom, osobito se žene suočavaju s višestrukim isključivanjem. Život na cesti prožet je opasnostima i stalnim izazovima da se zadovolje osnovne potrebe, a osobito je izazovan za žene zbog veće opasnosti seksualnog nasilja i zlostavljanja, ali i zbog higijenskih razloga, poput održavanja higijene tijekom menstruacije.
Istraživačica Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar obavila je 10 intervjua sa šest žena koje imaju iskustvo uličnog beskućništva te na temelju njih i terenskih bilješki zaključila da izazovi života na cesti uključuju osjećaje nesigurnosti i straha, nezadovoljene zdravstvene potrebe, nasilje i seksualno uznemiravanje te isključivanje iz javnih prostora.
Sudionice istraživanja su imale od 27 do 57 godina te iskustvo života u uličnom beskućništvu od tri tjedna do više godina. Četiri žene su samkinje, jedna je udovica, jedna razvedena, a dvije su tijekom intervjua bile u vezama s partnerima koji su također beskućnici. Ispitanice su završile na cesti zbog stambenih i financijskih kriza, problema sa zdravljem i ovisnošću, zbog smrti supruga, raspada veze zbog nasilja ili odrastanja u sustavu socijalne skrbi. Dvije su sudionice završile osnovnu školu, tri srednju, a jedna i nekoliko godina fakulteta. Sve imaju važeću osobnu iskaznicu i radno iskustvo od jedne do 30 godina, a dvije od njih nemaju zdravstveno osiguranje.
Istraživanje je potvrdilo da žene češće nego muškarci doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, izloženije su zdravstvenim rizicima te osjećaju veći strah i nesigurnost. Posljedično, njihove strategije u javnim prostorima često idu
u smjeru skrivanja – i u smislu fizičke nevidljivosti i skrivanja statusa beskućništva (tako su, primjerice, neke sugovornice radije odabirale glad nego odlazak u pučku kuhinju).
U istraživanju je vidljivo kako je ulično beskućništvo u Zagrebu iznimno regulirano te na mnoge načine kriminalizirano. Primjerice, osobe koje nemaju prebivalište ne mogu imati osobnu iskaznicu, a Zakon o prekršajima ih kažnjava po odredbama o skitnji ili prosjačenju, uključujući i protjerivanje.
Upravo je rodna dimenzija često ključna za iskustvo beskućništva, stoga je nužno njezine posljedice i implikacije razumjeti i dubinski razmotriti u javnim politikama, zaključuje autorica.
