U utorak, 02. veljače 2016. godine se u hotelu Palace u Zagrebu održala poludnevna završna konferencija s ciljem predstavljanja i osvrta na postignuća aktivnosti provedenih u sklopu dvogodišnjeg projekta udruge RODA- roditelji u akciji pod nazivom MA#ME.
Projekt je proveden u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Uredom pravobraniteljice za djecu, a partneri su Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin- Pakrac i Zavod za zapošljavanje – područni ured Požega. Konferenciju je otvorila izvršna direktorica udruge RODA, Ivana Zanze, zahvalivši se tom prilikom svima na dolasku i ističući predstavljanje dobrih praksi, ali i ukazivanje na izazove koji tek predstoje kao cilj konferencije.
Projekt MA#ME je prvenstveno bio usmjeren na poboljšanje kvalitete života zatvorenica i njihovih obitelji, posebno djece, kako za vrijeme izdržavanja kazne, tako i po izlasku. Na portalu smo o aktivnostima u sklopu projekta već pisali/e, a i raspravljali/e na zadnjem Vox Feminae festivalu.
Prva izlagačica je bila Renata Šoher, načelnica sektora za tretman Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa koja je prisutne upoznala sa statistikom i uobičajenim praksama prilikom dodjeljivanja kazni osuđenicama.
Istaknula je kako su u Hrvatskoj u 2014. godini žene s brojkom od 1817 činile 12,2% populacije osuđenih, no trend ženskog udjela u zatvorskoj populaciji već je nekoliko godina stabilan i iznosi 5,5%. Najčešća kaznena djela su ona protiv imovine, a prosječna zatvorska kazna iznosi četiri godine.
Također, utvrđene su neke razlike zatvorenica u odnosu na zatvorenike; zatvorenice u prosjeku imaju viši stupanj obrazovanja, a i sklonije su povezivanju u pseudoobiteljske zajednice unutar zatvora. Renata Šoher se osvrnula i na pravo da dijete rođeno u zatvoru ostane s majkom do svoje treće godine, istaknuvši kako se u takvim slučajevima porod odvija u specijaliziranoj ustanovi, a potom se o ostanku djeteta s majkom obavještava Centar za socijalnu skrb.
Posjeti maloljetne djece zatvoru su mogući jednom tjedno i za blagdane, situaciju u ovom slučaju ne olakšava činjenica da većina žena boravi u kaznionici u Požegi što za velik dio obitelji znači veliku udaljenosti i još rjeđe posjete. Po završetku izlaganja, Renata Šoher se osvrnula i na posjećenost konferencije uočivši kako je omjer muškaraca (cca. 3) i žena (cca. 60) u prostoriji upravo obrnuto proporcionalan onom koji se uglavnom može zateći u zatvorima.
Sljedeća je izlagala pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić koja se optimistično osvrnula na proteklih deset godina rada i aktivizma naglasivši da je pozitvan napredak uočljiv i da je rješavanjem osnovnih problema oslobođen prostor za bavljenje detaljima kao što je poboljšanje kvalitete posjeta djeteta majci u zatvoru.
Istaknula je kako je Hrvatska od 2012. punopravna članica COPE-e (Children of Prisoners Europe) te tom prilikom najavila konferenciju COPE-e koja će se u Zagrebu održati 20. svibnja.
Na konferenciji su sudjelovale i dvije inozemne izlagačice koje su predstavile pozitivne prakse kojih su i same dio: Liz Ayre je direktorica organizacije COPE, a Kate Philbrick je predsjednica projekta Playstation u zatvoru Barlinnie, trenutno najvećem zatvoru u Škotskoj.
Liz Ayre je istaknula brojku od 800 tisuća djece u Europskoj Uniji s jednim ili oba roditelja trenutačno u zatvoru pri čemu najveći dio otpada na Veliku Britaniju, Francusku i Španjolsku.
Kao jedan od problema s kojima se susreću prilikom istraživanja potreba djece čiji su roditelji u zatvoru je nepotpuna baza podataka o broju djece po zatvoreniku/ci.
U strahu od sankcija zatvorenici/e često prešućuju ili daju neistinite informacije. Kao jedan od aktualnih projekata COPE-e, Liz Ayre je navela Not my crime, still my sentence, projekt pokrenut s ciljem podizanja svijesti o tretmanu koji djeca zatvorenika/ca često trpe od okoline koja ih poistovjećuje s djelima roditelja.
Kate Philbrick je predstavila projekt Playstation, program igre koji služi kao podrška djeci u posjetu roditeljima u zatvoru. Kao Liz, i Kate je istaknula problem nedostatka uvida u broj djece zatvorenika/ca.
U program je bila uključena prilagodba i uređenje prostora za interakciju zatvorenika/ca s djecom, ali i senzibilizacija zaposlenika za rad s djecom i pružanje podrške prilikom posjeta i interakcije s majkom ili ocem. Upravo po pitanju podrške program uvelike ovisi o volonterima/kama i njihovom angažmanu.
Kao jednu od specifičnosti koju zaposlenici trebaju imati na umu u radu s djecom, Kate je navela situaciju u kojoj djeca, kada dođu u posjet roditeljima, uglavnom ne znaju da su došla u zatvor i nije na zaposlenicima/cama da im to kažu. Važan aspekt Playstationa, osim pozitivnog učinka igre i održavanja odnosa s majkom ili ocem, svakako je i boravak djeteta u specifičnoj okolini-među vršnjacima/kinjama sličnih iskustava.
Djeca zatvorenika/ca su u svojoj sredini često stigmatizirana i izložena drugačijem tretmanu od ostale djece, s druge strane, kada borave među djecom čiji su roditelji također u zatvoru takve granice se brišu.
Maja Gabelica, zamjenica pravobraniteljice za djecu, održala je predavanje o potrebama djeteta čiji je roditelj u zatvoru. Istaknula je da kada se govori o djeci s roditeljima u zatvoru kao skupini čije se potrebe istražuje, treba imati na umu da se ne radi samo o djeci čiji su roditelji trenutačno na izdržavanju kazne u zatvoru, već i o djeci osumnjičenika/ca, pritvorenika/ca, bivših zatvorenika/ca, ali i o djeci rođenoj u zatvoru.
Kako bi saznali/e o kojim se potrebama radi, Maja Gabelica je savjetovala da pitamo djecu, ali ne samo djecu zatvorenika/ca, već i svu ostalu djecu jer su, kaće, potrebe djeteta čiji je roditelj u zatvoru prije svega nalik potrebama sve ostale djece, zatim potrebama sve djece s roditeljem u zatvoru, a onda su tu i specifične potrebe svakog djeteta koje nam samo ono može reći.
Naglasila je stereotipe i predrasude kao ključan faktor koji nam stoji na putu upoznavanja s dječjim potrebama, predrasude koje imamo o zatvoru kao ustanovi za boravak djeteta, o zatvorenicima/cama i njihovim roditeljskim vještinama, ali i o samoj djeci kroz stav ”Pada li jabuka stvarno toliko daleko od stabla?”.
Maja Gabelica je kao potrebe zajedničke većini djece s roditeljem u zatvoru navela pomoć pri posjeti, boravak s obitelji nakon škole i pomoć prilikom pisanja zadaće – potrebe uvelike nalik onima sve ostale djece.
U drugom dijelu izlaganja su predstavljene aktivnosti provedene u sklopu projekta MA#ME. Prva je izlagala Bernardica Franjić Nađ iz Uprave za zatvorski sustav Ministrstva pravosuđa, predstavivši rezultate istraživanja provedenog s ciljem boljeg upoznavanja karakteristika zatvorenica, ali i stjecanja uvida u okolnosti i učestalost kontakta djece s majkama zatvorenicama.
Franjić Nađ je još jednom potvrdila nalaz o boljoj obrazovnoj strukturi zatvorenica u odnosu na zatvorenike, a od ostalih nalaza ističe se onaj prema kojem 20% obitelji zatvorenica živi više od 200 kilometara udaljeno od zatvora u kojem zatvorenica boravi što uvelike utječe na čestinu posjeta.
Također je zanimljiv nalaz prema kojem 50% do 60% djece uopće ne posjećuje majku u zatvoru. Prilikom predstavljanja navedenog nalaza, Franjić Nađ je upozorila da je taj broj u stvarnosti ipak nešto manji s obzirom da dio djece majke ne posjećuje iz razloga što ih vidi u sklopu određenih pogodnosti koje zatvorenica može iskoristiti.
Osim udaljenosti i kontakta za vrijeme pogodnosti, manjak financijskih sredstava i odbijanje posjeta od strane zatvorenica su se također pokazali kao česti razlozi neposjećivanja.
Na pitanje što im u zatvoru najteže pada, najveći broj zatvorenica istaknuo je odvojenost od djece i obitelji.
Ines Sučić s Insituta društvenih znanosti Ivo Pilar u sklopu projekta MA#ME je provela analizu i usporedbu propisanih i ostvarenih prava majki u zatvoru s ciljem definiranja ključnih nedostataka i prostora za napredak.
Istaknuvši kako je jedina od izlagačica koja nema iskustvo neposrednog rada sa zatvorenicima/cama, već se temom bavi na istraživačkoj razini, Sučić je izrazila sumnju u to koliko je svaki od navedenih ciljeva uistinu ostvariv. Što se tiče propisanih prava, naglasila je dobru usklađenost hrvatskih i europskih pravnih regulativa, ali i postojanje određenih nedorečenosti koje dovode do problema u samoj provedbi. Kao područja za koja se pokazalo da postoji potreba za doradom i usklađivanjem propisanih s ostvarenim pravima istaknula su se zdravstvena, radna i roditeljska prava zatvorenica.
Kod zdravstvenih prava postoji potreba za usklađivanjem zahtjeva za privatnošću pacijentica i nužnog nadzora koji proizlazi iz sigurnosne provjere te potreba za povećanjem broja medicinskog osoblja i uvođenjem edukacije o reproduktivnom zdravlju za zatvorenice.
Što se tiče roditeljskih prava, važnim se pokazalo usklađivanje i dorada dviju praksi: one prema kojoj dijete rođeno u zatvoru može ostati uz majku do treće godine i one prema kojoj trudnica može tražiti odgodu izvršavanja kazne zatvora u trajanju od 20 mjeseci, dijete rođeno neposredno pred ulazak majke u zatvor nema mogućnost boravka u zatvoru s njom.
U sklopu radnih prava zatvorenica postoji potreba za pripremama za uključivanje na tržište rada, ali i prijedlog za uvažavanje relativno visoke obrazovne strukture zatvorenica kroz intelektualno poticajne programe i edukacije, istaknut je i nalaz prema kojem se nedovoljno koriste potpore za zapošljavanje, a i same zatvorenice su s temom nedovoljno upoznate.
Ines Sučić je izlaganje završila preporukom za izradu brošure koja bi na jednostavan i sažet način uputila majke zatvorenice u njihova prava, obaveze i odgovornosti.
Anita Savić s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje- Područni ured Požega je predstavila ciklus radionica provedenih s ciljem povećanja zapošljivosti zatvorenica po izlasku iz zatvora. Anita Savić je navela kako bivši zatvorenici/e nailaze na poteškoće ne samo prilikom traženja, nego i kod zadržavanja posla, istaknula je da zatvorenice imaju višu obrazovnu strukturu u odnosu na zatvorenike, no još uvijek se radi o nižoj obrazovnoj strukturi u odnosu na opću populaciju.
U sklopu projekta su provedena četiri ciklusa po četiri radionice na kojima je sudjelovalo 29 zatvorenica. Kroz radionice se obradila tema samoprocjene, ali i praktične vještine poput izrade molbi i životopisa te prijedloga prilikom razgovora s poslodavcem/kinjom. Po završetku radionica, sastavljen je priručnik s korištenim materijalima i prijedlozima namijenjen zainteresiranima za sličan pothvat u budućnosti.
Iskustva rada s tretmanskim osobljem i pravosudnom policijom su iznijele Slavica Dević i Maja Bošnjak Goleš iz udruge Dječja posla. U sklopu dvije cjelodnevne radionice u kaznionici u Požegi, Slavica Dević i Maja Bošnjak Goleš su s tretmanskim osobljem i pravosudnim policajcima radile prvo na senzibilizaciji za poziciju i potrebe roditelja i djece, a potom i na pristupu djelatnika djetetu i uspostavljanju prvog kontakta s djetetom.
Najveći interes u sklopu edukacije je pobudila aktivnost igranja uloga, stavljanje osoblja u djetetovu poziciju je dovelo do razumijevanja potreba i tereta djeteta. Voditeljice su osoblju predstavile različite materijale koji se mogu koristiti prilikom uspostavljanja kontakta i održavanja komunikacije s djetetom prilikom zatvorskog posjeta, a posebno im je zadovoljstvo predstavila povratna informacija osoblja o vrijednosti ne samo profesionalne, nego i privatne primjene predstavljenog znanja i vještina.
Po završetku edukacije voditeljice su sastavile priručnik za djelatnike zatvorskog sustava s edukativnim materijalima i tehnikama za poticanje interakcije i bliskosti roditelja i djeteta. Prilikom sastavljanja priručnika naglasak su stavile na širu upotrebu te su se usmjerile na aktivnosti za djecu različite dobi, ali i na one koje zahtjevaju minimalne prostorne i materijalne uloge. Slavica Dević i Maja Bošnjak Goleš su istaknule i potrebu djelatnika za supervizijom i evaluacijom.
Završno predavanje konferencije je održala Ivana Zanze predstavivši rezultate projekta MA#ME. Ivana Zanze je istaknula kako je projekt MA#ME za udrugu RODA bio prvi, ali ne i jedini, iskorak prema marginaliziranim obiteljima pri čemu je stvaranje projekta bilo motivirano kako rastućom potrebom i sve učestalijim kontaktima zatvorenica s udrugom, tako i osobnim iskustvima majčinstva kod članica udruge.
Projekt je bio sufinanciran iz europskih fondova, a trajao je od 11. veljače 2014. do 10. veljače 2016. godine, bio je podijeljen u dva bloka pri čemu je prvi blok bio usmjeren na analizu javnih politika, praksi i dokumenata o socijalnoj inkluziji i povećanju kvalitete života zatvornica i njihovih obitelji.
Kao rezultat aktivnosti prvog bloka, Ivana Zanze navodi tri stručne analize o politikama i praksama, pet studentskih radova i knjižicu Roditeljstvo iza rešetaka – priče bivših zatvorenica. Drugi blok se odnosio na rad sa zatvorenicama, u suradnji s HZZ-om su provedene aktivnosti povećanja zapošljivosti te individualnog financijskog savjetovanja sa zatvorenicama pred izazak, također, provedene su i kreativne radionice za roditelje i djecu kao i čitalački program s ciljem unapređenja komunikacijskog kanala među zatvorenicama i djecom u sklopu kojeg su se zatvorenici/e na DVD snimali/e kako pričaju priču, a DVD-i su potom poslani djeci.
U sklopu projekta se pokrenuo i program sufinanciranja posjeta te akcija prikupljanja knjiga za zatvorenice. U suradnji sa Studijem dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pokrenut je projekt Zašto rešetke nisu prepreke u sklopu kojeg je održana petodnevna radionica na kojoj su studentice i zatvorenice surađivale na izradi ogrlica i proizvoda namijenjenih trudnicama, roditeljima i djeci do tri godine starosti čijom prodajom će se financirati posjeti djece majkama u zatvoru, o samoj radionici smo pisali/e već ovdje.