Angela Davis nije pogriješila kada je na Maršu žena na Washington u subotu kazala „U narednim mjesecima i godinama morat ćemo još snažnije zahtijevati socijalnu pravdu i postati militantnije u obrani ranjivih skupina … Sljedećih 1,459 dana Trumpove administracije bit će 1,459 dana otpora”. Naime, u jednom od svojih prvih poteza Donald Trump je ponovno na snagu stavio odredbu poznatu kao Mexico City Policy koja brani financiranje stranih zdravstvenih organizacija novcem SAD-a ukoliko pružaju savjetovanje o planiranju obitelji i reproduktivnom zdravlju koje uključuje pobačaj.
Politika iz Mexico Cityja na snagu je prvi put stupila 1984. tijekom predsjedništva Ronalda Regana. Bill Clinton je odredbu stavio van snage, da bi ju ponovno vratio George W. Bush, zatim opozvao Barack Obama 2009. godine te iznova stavio na snagu Donald Trump.
Prema pravilima ove politike nebitno je koristi li pojedina organizacije sredstva američke vlade za konkretne usluge pobačaja ili savjetovanja o pobačaju kao mogućnosti ili ne, da bi financiranje bilo zabranjeno dovoljno je da je to dio aktivnosti koje organizacija provodi. Helmov amandman koji je na snazi od 1973. s te je strane za strane organizacije bio bolji, iako mu se zagovornici/e prava na izbor također protive. Naime, iako novac američke vlade nisu smjeli koristiti za pružanje usluge pobačaja (osim u slučaju silovanja, incesta ili opasnosti po život majke) te su usluge i dalje mogli financirati drugim sredstvima, a novac SAD-a koristiti za druge aktivnosti.
Opcija s kojom se sada organizacije širom svijeta suočavaju jest ili potpuno ukinuti pružanje usluge pobačaja ili pronaće način popunjavanja velike rupe u budžetu koju ostavlja povlačenje američkih sredstava.
Organizacija Marie Stopes International koja osigurava kontracepciju i uslugu pobačaja, navodi da 2,843 opća i ginekološka pregleda te ugrađivanje 586 kontraceptivnih implantata, koje su sproveli nakon potresa u Nepalu 2015. godine, ne bi bili mogući bez pomoći američke vlade.
Međunarodna organizacija za zdravlje žena i pravo na pobačaj, Ipas, ističe da su ženama u oko 40 zemalja diljem svijeta pružene usluge omogućene putem američkih sredstava namijenjenih planiranju obitelji i programima reproduktivnog zdravlja.
Naime, na međunarodnu pomoć za programe planiranje obitelji i reproduktivno zdravlje godišnje odlazi oko 600 milijuna dolara, što omogućava pristup kontracepciji za 27 milijuna žena i parova. No iako Helmov amandman brani financiranje pobačaja tim sredstvima, neki smatraju da to nije dovoljno.
Kako ističe i Institut Guttmacher, restriktivni zakoni nikad nisu uspješni u eliminaciji pobačaja, jer ukidanjem sredstava ili zabranama ne nestaje potreba za pobačajem, posljedica je stoga samo ugrožavanje zdravlja žena. Ova bi politika stoga mogla biti kobna za žene i djevojke u zemljama u razvoju te zonama konflikta, koje često pribjegavaju opasnim metodama okončale trudnoću, ukoliko je usluga sigurnog pobačaja nedostupna. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da više od 21 milijuna žena pribjegava obavljanju nesigurnog pobačaja u zemljama u razvoju, što čini 13% od ukupnog broja smrti pri porodu. [Ž.V.]