Acija Alfirević, teatrologinja, književnica i prevoditeljica, kao i suradnica portala VoxFeminae, dobitnica je Demetrove nagrade za životno djelo HDKKT-a 2023. Svečana dodjela nagrade održana je u utorak, 13. lipnja u zagrebačkoj Vili Arko.
Iz obrazloženja nagrade:
Na profesionalnome životnom planu Acija Alfirević ostvarivala se i ostvaruje kao teatrologinja, književnica, prevoditeljica i, tijekom najaktivnijeg radnog perioda, ponajviše kao predavačica. Štoviše, predavačka joj je profesija omogućila da svoju sklonost jezicima, strast prema putovanjima i duboko i živo zanimanje za kazalište preplete, otvorivši joj put k istraživanju i spoznavanju novoga.
London, New York, Melbourne, Budimpešta, Berlin zvučne su i atraktivne destinacije, meka za svakoga poklonika umjetnosti, no poučavajući hrvatski jezik i kulturu Acija Alfirević nije se zadržala samo na glasovitim sveučilištima i institucijama, hrvatska riječ, time i riječ o hrvatskoj drami i kazalištu, doprla je i do malih sredina poput Batha ili Bedforda. Kozmopolitskog duha i širokih svjetonazora, vodeći se motom „svijet nije ulica u kojoj ste se rodili, nego uvijek ono iza njezina uglaˮ, imala je važnu ulogu u interkulturnoj razmjeni, istodobno i sama učeći iz svake situacije te publicističkim i prijevodnim radom prenoseći to znanje u sredinu iz koje je potekla.
Tako je, primjerice, za boravka u Australiji na Sveučilištu Monash organizirala natjecanje u recitiranju poezije naših književnika i postavila Držićev Skup, a pripremala antologiju australske književnosti za časopis Mogućnosti u nakladi Književnoga kruga Split i ciklus predavanja o Židovima u Australiji za Židovsku općinu u Zagrebu, a za boravka u Budimpešti prevodila Mađarsku Medeju Árpáda Göncza, u prijevodnoj književnosti dotad nepoznatu hrvatskom čitateljstvu, koju je 1998. i postavilo hrvatsko kazalište u Pečuhu. Profesorska pozicija, izazovna, zahtjevna i nedovoljno cijenjena, za sobom često ne povlači opipljiv rezultat u vidu većega broja ukoričenih djela kojima se na ljestvici vrednovanja uzdiže intelektualni doseg pojedinca. Predavači djeluju na horizontalnoj ravni, nadahnjujući mlade umove, pobuđujući im ljubav i interes prema materiji koju poučavaju. Utoliko je njihova misija zahtjevnija i dometi dalekosežniji.
Upravo je pozicija lektorice i gostujuće predavačice Aciji Alfirević poslužila kao uporište za istraživanja kazališta zemalja u kojima je djelovala. Svoja istraživanja i prinose hrvatskoj kulturi, započete još 1976. kad je prvi put kročila u londonsko Nacionalno kazalište, zaokružila je teatrološkim studijama Australski novi val, Studija o australskoj drami od 60-ih do početka 90-ih godina 20-og stoljeća (2000) te Kazalište okrutnosti Harolda Pintera, Hommage Haroldu Pinteru (2018). Obje su važna izdanja u hrvatskome kontekstu, prva jer pruža uvid u dotad nedovoljno poznatu etapu razvoja australskoga kazališta, dajući uostalom i njegov povijesni pregled, druga kao prva monografija u nas o istaknutome britanskom dramatičaru posvećena britanskoj i hrvatskoj recepciji njegova stvaralaštva te analizi jezičnih, stilskih i tematskih obilježja njegova pisma koja ga izdvajaju u osobito kazalište okrutnosti.
Australski novi val usredotočuje se na dramatičare, redatelje i glumce koji teže rasterećivanju australskoga kazališta britanskog i američkog utjecaja te traženju vlastita identiteta, početke simbolično smještajući u praizvedbu drame Rodneya Milgatea Istančani pogled na život 1966. u sidnejskom Kazalištu Jane Street. Najvažniji novovalni dramatičari portretirani su analitički i s velikom upućenošću, pri čemu autorica sažima prepoznatljiva oblikovna svojstva, likove i žanrove, a posebnosti njihova pisanja sagledava i u povijesnome okviru, s pozornošću na razlozima i utjecajima koji su doveli do promjena. Unutar promatrana vremenskog odsječka pojava novovalnih dramatičara i kazališnih stvaratelja povezuje se s društvenim i umjetničkim zbivanjima u drugim dijelovima svijeta. Osuvremenjivanje australskoga kazališta evidentno je u pokušajima prelaženja kazališne rampe, redateljskim pristupima koji se zalažu za snažnije povezivanje izvođača i gledatelja, ali i na tematsko-stilskoj razini samih drama, u izboru intimnih, potiskivanih tema i problematike radničke klase te približavanju govoru svakodnevice. Vrijednosti Australskoga novog vala prinosi i činjenica da se autorica oslanjala uglavnom na vlastita istraživanja jer se prije nje i u australskoj teatrologiji malotko bavio dramskim novim valom. Pisana je prohodno te je dostupna i široj čitateljskoj publici.
Artaudovo kazalište utjecalo je na mnoge kazališne stvaratelje i čini se nevjerojatnim da Pinter nije poznavao njegov rad. No Pinter je o kazalištu najprije učio iz pozicije glumca te je potom i drame stvarao na temelju vlastite prakse, najčešće tumačeći likove negativaca. Sličnosti s Artaudovim kazalištem okrutnosti, što je autoricu i ponukalo na tu tezu, vidljivi su ponajprije u uporabi jezika i u izboru tema. Razvijajući tezu, Acija Alfirević pokazuje kako Pinter od apolitična i larpurlartističkog pisca, što su mu mnogi analitičari u početku pripisivali, postaje politički angažiranim dramatikom te zastupnikom kazališta okrutnosti. Spoj poetičnosti i okrutnosti ili „pintereskna tišinaˮ prisutna je u mnogim njegovim dramskim situacijama, polučujući tajanstvenu i napetu atmosferu, a karakteriziraju je verbalna suptilnost, višestruka ponavljanja, škrtost izraza, promjene tona te naglašene stanke, koje uvodi kao izniman dramski učinak tumačeći da komunikaciji jednako pripada i ono neizgovoreno.
Pripadnost kazalištu okrutnosti autorica dalje prepoznaje u političkim i psihološkim dinamikama moći, strahu, borbi za opstanak, likovima terorista, mučenika i krvnika. S Artaudovim kazalištem Pintera povezuje to što je čitatelje i gledatelje, strgnuvši sve obrazine, natjerao da se suoče sami sa sobom onakvima kakvi jesu, zaključno potkrijepljeno Pinterovim citatom s dodjele Nobelove nagrade, „pisac mora razbiti ogledalo – zbog toga što na drugoj strani tog ogledala istina zuri u nasˮ. Kazalište okrutnosti Harolda Pintera prva je obuhvatna studija Pinterova djela u nas i poziva na dalja istraživanja njegova opusa.
Veoma aktivna i danas, putujući i objavljujući priloge o zbivanjima u londonskim kazalištima i festivalima u Luzernu, Manchesteru, Istanbulu i drugdje u emisiji Theatralia na Trećem programu Hrvatskoga radija te portalu Vox feminae, Acija Alfirević i dalje nas upoznaje s onim skrivenim iza nekoga novog ugla.
