Samo nekoliko redova žičane ograde koja okružuje Melillu i Ceutu, španjolske enklave na sjeveru Afrike, odvaja bogatstvo Europe i beznadnost Afrike, zbog čega ne čude stalni pokušaji imigranata da ilegalno prijeđu ovu slabašnu granicu, međutim stanovnicima neposredne okolice viza nije potrebna.
Žene iz okolne regije ovu su privilegiju pretvorile u mršavu prednost. Poznate kao ‘mazge’, one na svojim leđima iz Španjolske u Maroko prenose različita dobra poput korištene odjeće, toaletnog papira i manjih električnih aparata, zarađujući u prosjeku 15 do 20 eura tjedno.
„Razlika u odnosu prihoda između Španjolske i Maroka je između 17 do 20 puta“, rekao je José María López Bueno, predsjednik Promese i dodao: „To je najveća razlika u prihodima na nekoj granici“.
Dobra u vrijednosti od 300 milijuna eura svake godine stižu u Melillu, odakle nastavljaju put prema Maroku. Tereti teški i stotinu kilograma smatraju se osobnom prtljagom ukoliko se nose rukama pa ih četiri puta tjedno, koliko je granica otvorena, stanovnice Malille nose ih kroz uski prolaz ograđen žicom, kako bi marokanski trgovci izbjegli uvozne pristojbe.
Kada je 1990. Španjolska pristupila Europskoj Uniji povećao se nadzor na granicama i stvorene su mogućnosti za ovakav način zarade, često jedinu mogućnost za žene koje ne znaju čitati i pisati, međutim paketi koje su prenosile u početku su, kao i konkurencija, bili manji.
U posljednjim mjesecima, ovo je postao nužan način zarade i za mnoge muškarce, koji žureći se prenijeti što više dobara dok je granica otvorena, ne gledaju tko im je na putu, zbog čega žene često stradaju. „Ovaj posao je postao preopasan. Bojim se da ću slomiti ruku ili nogu“, rekla je jedna žena.
Juan José Imbroda, izvršni upravitelj Melille predložio proširenje granice, no Maroko je prijedlog odbio. Jedno od rješenja bila bi španjolska zabrana ovakvog prelaska, ali to bi mnoge žene ostavilo u oskudici, kako kaže Imbroda: „Ovo je zaista socioekonomski problem, a oni se ne rješavaju lako“.
Teret na ženskim leđima, poznat je i u Hrvatskoj. Naime, prije industrijske proizvodnje mlijeka, grad Rijeka, mliječne je proizvode dobavljao iz svoje okolice, većinom iz Grobničkog polja, a kako nije bilo niti veze autobusima žene su s teškim teretom, pješice prelazile 15-ak kilometara dugačak put koji je postao poznat kao mliječna staza. [M.M.] NYTimes…
