Udruga RODA – Roditelji u akciji, u petak je u dvorani Müller kina Europa predstavila knjižicu Roditeljstvo iza rešetaka – priče bivših zatvorenica, koja sadrži priče deset bivših zatvorenica koje su odslužile zatvorsku kaznu u Kaznionici u Požegi.
Moderatorica događaja bila je Ivana Zanze, izvršna direktorica u udruzi RODA i urednica knjižice, a u razgovoru su sudjelovale Marina Borovac, novinarka i autorica priča, Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu i autorica predgovora, Ljiljana Vukota, psihologinja i autorica predgovora te Marina Paulenka, autorica fotografija.
Na samom početku publici su podijeljene vrećice s lavandom koje izrađuju zatvorenice, a Borovac je izjavila kako je u publici trebala biti anonimno i jedna bivša zatvorenica, no nažalost je bila spriječena zbog kćerine bolesti.
Primijetivši kako su u publici sve žene, Zanze se nadovezala na činjenicu da majčinstvo i skrb za djecu još uvijek smatramo isključivo ženskom zadaćom te je istaknula kako je to zapravo jedan od društvenih problema u Hrvatskoj, stoga je projektom ma#me (Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada ) udruga Roda htjela angažirati sve građane/ke, a ne samo nadležne institucije.
U promo filmu projekta prikazana je statistika prema kojoj 14,839 djece u Hrvatskoj ima jednoga ili oba roditelja na odsluženju zatvorske kazne. U ženskoj kaznionici u Požegi nalaze se zatvorenice s kaznom odsluživanja većom od šest mjeseci, i kao takva je jedina u Hrvatskoj, pa je jedan od najvećih problema činjenica da si većina majki ne može priuštiti plaćanje troškova putovanja za djecu.
Projektom društvenog poduzetništva Rešetke nisu prepreke majke u zatvoru bi mogle financirati posjete, a društvo bi se također aktiviralo i osvijestilo o problemu. Zanze je izjavila kako se pri osmišljavanju projekta vodila mišlju “što je to što se može mijenjati ovoga trenutka?” Navela je kako su promjene vidljive te da sustav pokazuje veliku spremnost da se nastavi i dalje u tom smjeru.
Istaknula je i da su priče objavljene u knjižici rezultat razgovora s majkama, bivšim zatvorenicama, te da nisu htjele intervjuirati djecu, jer prema istraživanju oko 13% majki ne kaže djeci da borave ili da su boravile u kaznionici.
Prisjetila se izjave jednoga djeteta, koje je komentiralo:”Mamin hotel je grozan, liči na zatvor.” Većina djece zna što je i čemu služi zatvor, ali ne i kako izgleda, pridodala je Zanze.
Maja Gabelica Šupljika izjavila je kako na početku, oko 2006. godine, kada se Ured Pravobraniteljice za djecu počeo baviti pitanjem majki u zatvoru, nije bilo dovoljno podataka, a zatvorske teme zastupljene u medijima svodile su se na problem pretrpanosti. “Majke žive u specifičnim životnim uvjetima, ali i djeca isto,” izjavila je. Gabelica Šupljika je još dodala kako nikada ne smijemo kriviti djecu te da trebamo istraživati što djeca misle.
Zanze je kazala da su žene koje su bile u zatvoru više diskriminirane i osuđivane od društva jer se smatra da su “izdale” svoju majčinsku ulogu.
Vukota je čestitala Borovac na hrabrosti, te je dodala da je bitna zadaća da se bavimo tzv. malim ljudima i njihovim teškoćama. “Knjigu će zasigurno čitati žene koje su prošle kroz to iskustvo, ali i drugi”, izjavila je. Budući da se trenutno bavi ženama oboljelim od raka, kazala je da su poluinformacije loše za djecu te da samo pospješuju dječju imaginaciju, koja često rezultira pogrešnom slikom o datoj situaciji.
Borovac, inače dobitnica novinarske nagrade Marija Jurić Zagorka 2007. godine za reportažu o požeškoj kazniconici, izjavila je da se s problemom majčinstva u zatvoru susrela prije deset godina. Tada je bila mlada majka i dirnuo ju je intervju sa zatvorenicom koja je svoje majčinstvo doživjela u puno drugačijim uvjetima, stoga ju je odlučila čekati kada izađe iz zatvora i zabilježiti njezinu priču. Kasnije je pronašla i ostale sugovornice.
Samo jedna nije pristala na intervju, i to nakon konzultiranja sa suprugom. Intervjui su se uglavnom odvijali u kafićima ili mjestima gdje su se bivše zatvorenice osjećale sigurnije i gdje su mogle otvorenije razgovarati. Nijedna to nije htjela činiti pred djetetom iz razloga što većina djece ne zna da su provela dio svoga života u zatvoru s majkom, jer prema zakonu dijete možete ostati s majkom do svoje treće godine. Borovac je vodila računa da odradi razgovore s majkama s nižom i višom stručnom spremom, jer te dvije skupine različito doživljavaju svoje iskustvo.
Fotografkinja Marina Paulenka kao studentica Akademije za dramsku umjetnost snimila je zatvorske fotografije u sklopu ciklusa Drugi dom, što joj je ujedno bio diplomski rad. Lica zatvorenica se nisu smjela fotografirati, no Paulenka je izjavila kako joj to nije ni bio cilj te da nije htjela pokazati te žene kao eksponate, pa se usredotočila na detalje, njihove privatne i intimne stvari. “Htjela sam nevidljivi svijet učiniti vidljivim”, izjavila je.
Jedan od zaključaka bio je da majčinstvo u nesvakodnevnim uvjetima nije samo problem žena, već i cijeloga društva, koje bi trebalo biti spremno poduprijeti i olakšati poziciju svih žena, bilo da su trenutno u zatvoru ili da su u tranzicijskom razdoblju prilagođavanja. Ili rečeno izrekom na koju se referirala Vukota: “Ništa što je ljudsko, nije mi strano.”
Piše: Paula Ćaćić
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
