Nova sezona najdugovječnije zagrebačke književne tribine, Književnog petka otvorena je u petak, 24. veljače. Prva tribina svojim je naslovom Rod i rad u književnosti: Ženski glasovi nagovijestila otvaranje vrlo bitnih aktualnih pitanja u književnosti. Urednik i voditelj tribine bio je Boris Postnikov (publicist, esejist i književni kritičar), a gošće Vedrana Bibić (suradnica Centra za kreativno pisanje, urednica i organizatorica književno-kulturnih događanja), Antonela Marušić (spisateljica i novinarka) i Ivana Rogar (autorica i urednica u izdavačkoj kući Durieux).
Povod za tribinu bio je Postnikovljev članak Rod, rad i intima: novi “ženski val” hrvatske proze, u kojemu je, kako je kazao, pokušao detektirati neku tendenciju ili strujanje u zbirkama priča i romana izdanim u razdoblju od godinu dana do dvije godine. Istaknuo je kako su odabrana djela različita, ali imaju najmanje tri zajednička elementa: 1. napisale su ih autorice, 2. pojavljuje se rodna perspektiva i 3. na rodnu perspektivu se nadovezuju problemi rada.
Povod gostovanju Antonele Marušić bio je njezin članak Tretman književnica u regiji: Teror epske naracije u nacionalnom kanonu, kojim je, kako je dodao Postnikov, prva otvorila pitanje o privilegiranosti autora na dodjelama književnih nagrada i to povezala sa žanrovskom dominacijom romana. Marušić je dodala kako je ipak primjetno da su mlađe nagrade, poput Nagrade Janko Polić Kamov, Književne nagrade tportala i Nagrade Jutarnjeg lista u nekoj mjeri sklonije autoricama, nego li književne nagrade s dužom tradicijom. Kazala kako je deficit ženskih glasova očigledan, bilo da je riječ o zastupljenosti autorica ili kvalitetnih ženskih likova unutar proznih tekstova.
„To što piše žena, što žena ima kontrolu nad vlastitim tekstom, vlastitom strukturom, ne znači da taj tekst nudi drugačiji tretman ženskog iskustva u tekstu.“, izjavila je Marušić.
U svom tekstu, Marušić je sklonost spisateljica u regiji da pišu dominantno kratku priču povezala s uvjetima proizvodnje i uvjetima njihova rada, s tekstom, s njihovim manjkom slobodnog vremena, s usmjerenošću na kućnu sferu i prekarnim statusom.
Ivana Rogar prošle je godine bila među rijetkim autoricama koje su nagrađene. Rogar je osvojila Nagradu Janko Polić Kamov za zbirku priča Tumačenje snova. Izjavila je kako pisanje priča u njezinom slučaju nije povezano s nedostatkom slobodnog vremena, već je zbirka priča bila rezultat prirodnog spisateljskog tijeka.
Dok Rogar kratku priču smatra na neki način prijelaznom spisateljskom formom i povezuje ju s osobnim piščevim afinitetom ili spisateljskim razvojem, Marušić je istaknula da je puno veći broj kratkopričašica u regiji, nego li romanopiskinja, što izravno povezuje sa društvenim položajem žena, odnosno njihovom podzastupljenošću na književnom polju.
Marušić je pridodala i sljedeće: „Simpatično je i simptomatično da su i nazivi tih nagrada – muški. Sa svih strana su nam podsjetnici na to muško [književno] polje. Sve [književne] nagrade nose imena muškaraca, pisaca.“
Rogar je potvrdila da većina nagrada odlazi muškarcima, ali se oduprla ideji povezivanja uvjetovanog odnosa između autorica i kratkih priča: „Književna povijest je ustvari povijest muškog pisanja.“
Bilo je vrlo zanimljivo i osvježavajuće čuti Vedranu Bibić, odnosnu njezinu perspektivu koja pripada književnom polju, doduše, više skrivenom i pozadinskom: „Smatram se dijelom književnog polja, kao što dijelom književnog polja smatram sve radnike u dotičnom polju koji nisu autori. Mislim da su dijelom književnog polja [svi] od čitatelja, knjižničara do producenata, urednika, ilustratora, lektora, korektora, prevoditelja.“
Istaknula je činjenicu da većina visokih funkcija na književnom polju pripada upravo muškarcima; par najcjenjenijih urednika u Hrvatskoj su muškarci, kao što su i na čelu najuglednijih izdavačkih kuća, dok administrativni, producentski, prodavački, organizacijski i koordinacijski poslovi su većinom rezervirani za žene, iz čega je očito da se rodna podjela preslikava i na književnom polju:
„Književnost definitivno nije cijepljena nekih općih rodnih obrazaca koji funkcioniraju u svim drugim segmentima rada i društva.“
Bibić je kazala kako je vrlo teško doći do gostovanja spisateljica na festivalima. Iako ih se zove, one vrlo rijetko pristaju, jer je uglavnom riječ o mladim majkama. Iako se u posljednje vrijeme osjeti pozitivan pomak, jer se vodi računa da i žene sudjeluju na književnim tribinama ili festivalima, to se više događa iz određenog straha od kritike da žene nisu dovoljno zastupljene, izjavila je Bibić.
„Mislim da se računa vodi više pro forme da netko kasnije ne kaže da nema žena, pa je bolje da ih se onda utrpa na vlak usput, nego da ih se sustavno uključi u proces rada“, dodala je.
U zbirci priča Tumačenje snova Ivane Rogar, muški su likovi, izuzev činjenice da su sporedni, često prikazani kao pasivni i potencijalno agresivni, izjavio je Postnikov.
Na pitanje o rodnoj dimenziji izgradnje likova, Rogar je izjavila:
„One su junakinje, nisu junaci, zato što mi je lakše pisati iz perspektive žene. (…) Žensko sam, pisat ću o ženi. Jednostavnije mi je, nekako normalnije. Zašto ne? Stvar je kad napišeš knjigu gdje su svi likovi žene, onda ti kažu: Aha, pišeš o ženama. A kad napišeš knjigu gdje su svi likovi muškarci: Nema žena, pa dobro, šta sad..“
Rogar je izjavila kako nije razmišljala o rodnom aspektu prilikom pisanja, nego da je veći fokus stavila na psihičko stanje protagonistica, koje su mahom žene.
Bilo je poprilično zanimljivo čuti različita stajališta o podzastupljenosti žena na književnom polju, pogotovo iz ženskih usta. No, isto tako, neke stvari bile su zabrinjavajuće, pogotovo ako vjerujete da pisci pišu kako bi nešto rekli, a to nas vraća na izjavu Antonele Marušić.
Da parafraziram, žensko ime na koricama ništa ne znači, ako ono ne stvara pravo žensko ime, tj. lik i tekst koji emancipira i osvješćuje (žensko) čitateljstvo, isto kao što imati predsjednicu ne znači bolji položaj žena u državi.
Piše: Paula Ćaćić
