Objavljeno

Preminula profesorica i povjesničarka umjetnosti Jadranka Damjanov

Preminula je Jadranka Damjanov, povjesničarka umjetnosti i profesorica čiji udžbenici još i danas čine temelj programa likovne kulture u srednjim školama.

Damjanov je od 1958. do 1983. predavala likovnu umjetnost u srednjoj školi. Doktorirala je 1963. godine, a metodiku povijesti umjetnosti predavala je na fakultetu od 1965. godine. Osim brojnih članaka i priručnika, autorica je spomenutih srednjoškolskih udžbenika Likovna umjetnost I (Školska knjiga, Zagreb, 1971.) i Likovna umjetnost II (1972.). Za tim istim udžbenicima mnogi od nas su, zbog obuhvatnosti i jasnog stila pisanja, posegnuli i nakon srednje škole, kada smo ih umjesto zadane literature koristili za učenje za ispite na studiju povijesti umjetnosti.

Zajedno s Ksenijom Radulić napisala je školski leksikon Umjetnost (Panorama, Zagreb, 1966.). Osim toga, vodila je istraživanje Kulturni sadržaji u obrazovanju djece i omladine u sklopu UNESCO-a zajedno s Dubravkom Jandom i Veliborom Jerbićem 1977. godine (objavljeno i u Parizu: Le contenu culturel de l’education, UNESCO, Paris, 1978.). Knjigu Vizualni jezik i likovna umjetnost objavila je 1991. godine, a potom slijedi istraživanje i knjiga Pogled i slika, šest djela hrvatskog modernog slikarstva u dostignućima eksperimentalne estetike (Hermes, Zagreb, 1996.). Godine 1998. dobila je državnu nagradu “Ivan Filipović” za znanstveni rad. Bavila se i prevođenjem, pisala je za radio (radovi objavljeni u knjizi Bestijarij: od predaje do umjetnosti i natrag, 2008.) te radila na mađarsko-hrvatskim kulturnim vezama (zbornici: Hrvatska Mađarska, stoljetne književne i likovnoumjetničke veze, Most, Zagreb, 1995.; Hrvatska, Mađarska, Europa, I. simpozij mađarskih i hrvatskih povjesničara umjetnosti, DMZUH, 2000. itd.).

Zanimljivo je spomenuti i da je vodila metodičko usavršavanje srednjoškolskih nastavnika likovne umjetnosti putem interneta. Bila je zagovornica novih pristupa obrazovanju koje se, smatrala je, “neprestano inspirira svakodnevnim neuspjesima tradicionalnog pristupa.” Upozoravala je na krizu institucionalnog obrazovanja, tvrdeći da se obrazovanje može spasiti

“samo ako proširi i produbi zahvaćanje svijeta, ako otvori kanale kreativnosti i dopusti proboj zakočene energije u svim smjerovima; ako, dakle, razvije mogućnosti koje su dovoljno općenite da bi svim ljudima bile zajedničke i koje su dovoljno duboko svojstvene čovjeku (njegov specifikum) da bi njihovo realiziranje bilo nenaporno i pružalo užitak, a da su istodobno izvorište svih aktivnosti svijesti.”

Godine 2013. osvojila je Nagradu za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske “Radovan Ivančević” za 2013. godinu, zaduživši struku znatno više nego što je to prema priznanjima koje je dosad primila moguće zaključiti, kako je istaknuto na dodjeli. “Ustrajno je otvarajući struku drugim pristupima širila polje istraživanja na analizu pogleda, osjetilnost opažaja, psihologiju i misaonost percepcije,” stajalo je u obrazloženju nagrade.

Povodom istraživanja objavljenog u knjizi Pogled i slika, Damjanov je rekla:

“U čemu se sastoji ili se treba sastojati odgoj, obrazovanje ako prvoškolac jednako uspješno rekonstruira vrhunsko umjetničko djelo u vremenu od jedne minute, kao što to čini odrastao stručnjak, možda čak uspješnije? Čemu ga mi možemo ili trebamo učiti nakon te spoznaje? Gomili činjenica? Nipošto! Rezultati istraživanja impliciraju da obrazovanje ne treba biti ništa drugo nego osvještavanje onoga što se opaža, a priprema nastavnika iznalaženje putova i sredstava kako se to nenaporno i učinkovito postiže.”

 

Piše: Tihana Bertek


Povezano