Kuća Ljudskih prava Zagreb provela je kvalitativno tematsko istraživanje pod nazivom ‘Vjerska prava i slobode – prava i preporuke’, o stanju ljudskih prava u području vjerskih prava i sloboda u RH, a za potrebe analize usklađenosti nacionalnih normativnih i programskih instrumenata s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava.
Analizirajući sadržaj relevantnog nacionalnog zakonodavstva te prikupljene empirijske podatke fenomenološke naravi istraživanje se bavi postojećim zakonodavnim, javno-političkim i institucionalnim okvirom.
Osim pregleda međunarodnih standarda za zaštitu ljudskih prava i sloboda, izvještaj identificira tri teme od posebnog značaja: registraciju vjerskih zajednica, financiranje vjerskih zajednica te vjersku edukaciju u državnim (javnim) školama.
U izvještaju se navodi kako prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica koji određuje odnos između vjerskih zajednica i države svaka crkva ili vjerska zajednica koja želi djelovati legalno u Hrvatskoj mora biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica. U trenutku dovršavanja istraživanja u Hrvatskoj je bilo zavedeno ukupno 52 vjerske zajednice. Pritom treba istaknuti i kako postoje dvije iznimke: Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj koje uopće nisu upisane u spomenutu EVZ, već su upisani isključivo njihovi organizacijski oblici.
Navode se i primjeri financiranja vjerskih zajednica, a predstavnik udruge koja se bavi zastupanjem areligioznih osoba u istraživanju je naveo:
„….postojeći sustav je takav da mi dan danas ne znamo koliko novaca dobiva Katolička crkva. To nitko ne zna. To ne zna niti ministar financija. Tu imamo financiranje kroz nekoliko proračunskih stavki. Imamo troškove tiskanja udžbenika, imamo plaće vjeroučitelja koji, uzgred, odgovaraju prije svega crkvenim vlastima i crkvene vlasti ih mogu razriješiti, a plaća ih država. Tu imamo financiranja iz jedinica lokalne uprave i samouprave, imamo donacije zemljišta, imamo tko zna što. Imamo preko dvije tisuće udruga koje su, na ovaj ili onaj način, povezane s Crkvom i koje je osnovala Crkva i, ne sve naravno, ali neke od njih također dobivaju sredstva u krajnje nepoznatim iznosima. Dakle, za početak bi to financiranje trebalo biti kudikamo transparentnije.“
U preporukama izvještaja stoji kako bi zakonodavac trebao u razmatranje uzeti mogućnost temeljne porezne reforme u pogledu revizije modela financiranja vjerskih zajednica. Ako bi sadašnji model financiranja ipak ostao isti, zakonodavac bi trebao inzistirati na zakonskoj obvezi podnošenja financijskih izvješća svih vjerskih zajednica koje primaju proračunska sredstva, a kako bi se spriječila mogućnost zloporabe položaja i ovlasti te koruptivne radnje (budući da, prema načelima transparentnosti i vladavine prava, javnost ima pravo znati kako se raspolaže državnim novcem).
Posebno je zanimljiva analiza sustava vjerske edukacije u javnim (državnim) školama. Prema UN-ovoj Deklaraciji o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja svakom bi djetetu trebalo biti zajamčeno pravo na pristup temeljnom obrazovanju u pogledu religijskih pitanja i/ili uvjerenja u skladu sa željama roditelja odnosno zakonskih skrbnika.
Izvještaj navodi kako je osnovna zadaća zakonodavca da u pogledu pravnog uređenja kolektivne društvene dimenzije slobodnog prakticiranja vjere ili uvjerenja zajamči provedbu i aktivno pridržavanje principa sekularnosti – prvenstveno u smislu striktnog odvajanja između vjerskih i političkih instanci moći odnosno autoriteta te jamčenja jednakog prava na slobodu savjesti i uvjerenja za sve.
To podrazumijeva odbacivanje bilo koje vrste religijske interferencije u funkcioniranje državnih vlasti, kao i obrnuto – dakle bilo kakve javne interferencije u religijska (te, posebice inter-religijska) pitanja, osim naravno u cilju zaštite javne sigurnosti i zdravlja te očuvanja temeljnih prava i sloboda.
Osim toga, u izvještaju se navodi kako je u Katolička crkva, kao većinska vjerska zajednica, u povlaštenijem položaju od ostalih vjerskih zajednica, odnosno vjerskih manjina. Ugovorom potpisanim 1997. između Svete Stolice i Republike Hrvatske dogovorena je suradnja na području odgoja i kulture, odnosno vjerske edukacije u javnom obrazovnom sustavu.
Predstavnica manjinske vjerske zajednice u RH, na istraživačko pitanje o njezinoj ocjeni mogućnosti prakticiranja roditeljskog prava na slobodno određenje vjerske edukacije vlastite djece, navodi kako:
“(…) određeni pripadnici (…) VZ-ice namjerno ne žele upisivati djecu u vjersku školu koja bi odgovarala njihovoj religijskoj provenijenciji jer inzistiraju na boljoj integraciji vlastite djece u društvo u kojem žive. No, kako to navodi, Katoličkoj crkvi, koja je većinska, nije u interesu dozvoliti izvođenje vjerske edukacije drugim, manjinskim VZ-icama. Primjerice, u nižim razredima zagrebačkih osnovnih (državnih) škola nastavnici govore o sv. Nikoli i to, prema navodima sugovornice, tijekom nastave iz različitih školskih predmeta. Jasno je da se na katoličkom vjeronauku govori o tome, ali nije shvatljivo da se o tome govori tijekom nastave iz niza drugih predmeta (priroda i društvo, hrvatski jezik i sl.). Djeca (…) vjeroispovijesti se pritom osjećaju izolirano i emotivno pate. Vjera je, kako smatra sugovornica, privatna stvar i nije joj mjesto u javnoj školi.”
U sklopu publikacije objavljene su i preporuke koje ukazuju na potrebu zakonodavne revizije kojom bi se utvrdilo poštivanje ustavnog načela jednakosti svih vjerskih zajednica pred zakonom.
