Anketno istraživanje stavova hrvatskih novinarki i novinara, koje je za potrebe Nacionalnog izvještaja o medijima poduzelo Ministarstvo kulture, pokazuje kako se vrijeme na raspolaganju za novinarsko istraživanje, kao i vrijeme za pripremu priče, smanjilo, pišu Novosti.
Smatra to oko 40% novinara, a istovremeno, najveći broj ispitanika, njih 47%, upozorava da je novinarska sloboda da donosi uredničke odluke opala, zajedno s važnošću obrazovanja (43%), i standardima strukovne etike (76%), tako da pad kredibiliteta medija (koji primjećuje također 76%) i nije toliko iznenađujući.
Što se tiče vanjskih utjecaja na medije, novinarke i novinari upozoravaju na porast utjecaja oglašivača (61%), odnosa s javnošću (64%), pritisaka političkih elita (72%), interesa vlasnika i s njim povezanih poslovnih krugova (86%) te potrebe za fabriciranjem senzacije (90%).
Također, većina novinara nema mogućnost specijalizacije i praćenja specifičnog tematskog područja, a prekovremeni rad postao je više pravilo nego izuzetak, za koji je samo 11% novinara plaćeno. Situacija je najdrastičnija u tiskanim medijima, posebno u 12 dnevnih novina koje su u privatnom vlasništvu, gdje se udio prekovremenog rada penje na 68%.
Uvođenje prakse pretvaranja ugovora o radu u autorske angažmane koji se u svakom trenutku mogu raskinuti, dodatno je otežalo poziciju novinara, kao i gospodarska kriza, otkazi, rezanje plaća, jednostrano kršenje i raskidanje kolektivnih ugovora u medijima. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca.
Gubitak radnih mjesta morao se odraziti i na ukupnoj količini objavljenih novinarskih tekstova. U razdoblju ekonomske krize troje dnevne novine su prestale izlaziti, a ukupan broj aktivnih tiskovina smanjio se za preko 200, postajući i po broju stranica sve tanjima.
No, rješenje svakako nije u smanjivanju broja redakcija. Naime, iz perspektive vlasnika medija, dva su glavna razloga za medijsko okrupnjavanje: povećati prihod od oglašavanja i uštedjeti na novinarskom radu. Međutim, kao što je američkom Kongresu posvjedočio jedan od najuglednijih autoriteta za medijsko pravo C. Edwin Baker, korporativna konsolidacija je problem, a ne rješenje za demokratsku funkciju medija.
Disperzija medijskog vlasništva služi demokratizaciji glasova u javnoj sferi i povećanju medijskog nadzora svih pozicija moći. Više različitih medija znači barem veću mogućnost da će barem neke od njih kontrolirati ljudi posvećeni njegovoj demokratskoj i kulturnoj ulozi, više nego računu prihoda, rashoda i bilanci.
Mnogi su u internetu vidjeli spas od koncentracije medijske moći u rukama nekolicine vlasnika, oglašivača i kreditora, a pluralizam medijskog vlasništva, formi i sadržaja trebao je odražavati toliku množinu informiranih političkih stajališta da se činilo kako će i razvitak politika za njegovo poticanje uskoro postati nepotrebno.
Međutim, naplata sadržaja u pravom smislu na internetu nije moguća, a oglašivački prihodi odlaze, daleko najvećim dijelom, internetskim tražilicama i popularnim stranicama koje ne financiraju novinarski rad.
Digitalna tehnologija nema rješenja za novinarske plaće, ali nije ga bio ni prije, još od privatizacije. Nije internet taj koji ne želi platiti profesionalno novinarstvo, nego vlasnici medija.
Rezovi u redakcijama širom svijeta postojano erodiraju kvalitetu novinarstva još od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, svugdje gdje medijski konglomerati preuzimaju i započinju “restrukturirati” lokalne redakcije. Logika po kojoj bi hrvatski mediji, u slučaju da javne investicije nisu stvorile internet, a nacionalna ekonomija blista, bili “hvala na pitanju, dobro”, kao što kažu američki medijski analitičari Robert McChesney i John Nichols, ne stoji.
Posljedice poslovnog modela komercijalnih medija usmjerenog na smanjivanje rashoda za novinarske plaće na račun kvalitete proizvoda, akcelerirane učincima recesije i tehnoloških promjena, dovele su hrvatske medije ovisne o tržištu na rub održivosti.
Ako se putem javne politike ubrzo ne osmisli zamjena za izgubljene tržišne prihode medija, možemo izgubiti i preostalu polovicu novinarstva na čiju se demokratsku ulogu tako često pozivamo. Uz uvjet udovoljavanja načelu autonomije medija od bilo kakve interferencije vlade ili lokalne vlasti, ako bismo putem fonda za sufinanciranje sadržaja koje bi predlagale same redakcije, ili putem porezne olakšice u visini polovice ukupnog iznosa koji je medij isplatio za plaće novinara zaštitili novinarski rad, onda bi i rasprave o takozvanom javnom interesu u medijima dobile i sasvim novu dimenziju.
Novosti ekskluzivno objavljuju sažetak Izvještaja o medijima i prijedloga takozvane medijske strategije, odnosno Radnih materijala Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015. – 2020. Čitajte i o trima modelima potpore medijima , te o stanju nacionalnih javnih medija .
