U ponedjeljak je u Kinu Europa u organizaciji udruge Skribonauti održana tribina Mogućnosti i potencijali umjetničkog rada u zatvorskom sustavu.
Ideja tribine bila je okupiti predstavnike/ce zatvorskog sustava, osoblje kaznionica i zatvora, studente/ice koji su na praksi i pripravništvu u zatvorima i kaznionicama te umjetnike/ce koji/e su vodili umjetničke i kulturne programe u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Između ostalog, promišljalo se i o mogućnostima za buduću suradnju te propitkivao potencijal koji ta suradnja ima u procesu izdržavanja zatvorske kazne, ali i nakon izlaska iz zatvora.
Nastavak je ovo opsežnih radionica i programa koje udruga Skribonauti provodi unutar hrvatskih institucija u kojima se odslužuje kazna zatvora. Kroz direktnu suradnju između suvremenih umjetnika/ca s marginaliziranim skupinama u fokusu udruge, istražuje se pozicija i problemi potonjih te mogućnosti, metode i načini umjetničkog rada.
Skribonauti godinama u zatvoru
Skribonauti su do sada proveli dva projekta u zatvorima. Prvi, “Pisce u zatvor!”, održavao se u 2011. i 2012. godini, a bio je namijenjen promociji čitanja, književnosti i hrvatskih autora i autorica u zatvorima diljem Hrvatske. Na interaktivnim književnim tribinama održanima u šest okružnih zatvora sudjelovalo je 18 autora/ica te 70 zatvorenika/ica, a u suradnji s udrugom Attack revitaliziran je i program knjige za zatvorenike. U sklopu projekta sudjelovale/i su Mima Simić, Neven Vulić, Zoran Ferić, Ivana Simić Bodrožić, Maja Hrgović, Marijo Glavaš, Gordan Duhaček i mnogi drugi/e.
Projektom “Izvana/iznutra”, koji traje posljednje tri godine, radi se na kreativnom izričaju zatvoreničke populacije i umjetnika/ca s ciljem propitivanja mogućnosti umjetničke suradnje i razmjene ideja među onima koji su izvana (isključeni iz umjetničkih tokova i produkcije) s onima koji su iznutra (direktno uključeni u umjetničku produkciju). Igra riječima u naslovu projekta ujedno se referira na to da su u stvarnosti oni “izvana” zapravo “iznutra”, i obrnuto. Radionice su se sastojale od šest modula kroz koje su zatvorenice/i u suradnji s umjetnicima i mentorima produciraju umjetničko djelo u zadanom mediju. U sklopu projekta sudjelovale su Mima Simić, Mario Kovač, Helena Janečić, Thomas Johnson, Dina Karadžić, Renato Baretić i Igor Bezinović.
Terapijska vrijednost radionica
Prije same tribine prikazan je dokumentarni omnibus “Slobodan dan” koji je nastao u sklopu jedne od radionica u Lipovcu. Radi se o tri kratka filma koje su snimili anonimni izdržavatelji zatvorskih kazni: dva su snimljena unutar same kaznionice dok je treći nastao za vrijeme slobodnog vikenda jednog zatvorenika.
Zbog zakonskih restrikcija niti jedan zatvorenik nije se smio pojaviti u kadru, a voditelj radionice Igor Bezinović na tribini je upravo to istaknuo kao najveći izazov prilikom produkcije video radova.
Iako je na radionici sudjelovalo desetak osoba, svega njih troje je isproduciralo film. Napomenuo je međutim, kako su zatvorenici pokazali izvanrednu snalažljivost prilikom izrade filmova: jedan je tako snimao samo stopala osoba u kaznionici, dok su se drugi odlučili na snimanje obitelji i prijatelja.
Radionica u zatvoru trajala je dva sata, a uključivala je vježbe snimanja i gledanje filmskih uradaka koji su služili kao edukativni primjeri. Bezinović je istaknuo kako bi filmovi sigurno bili još kreativniji kada ne bi postojale restrikcije oko pojavljivanja u kadru.
Renata Valentić iz Uprave za zatvorski sustav pohvalila je terapijsku vrijednost projekta kojim se dio slobodnog vremena zatvorenika iskorištava na dobar način, te aktivnosti koje doprinose kvaliteti njihovog boravka u zatvoru, posebno kroz nove načine izražavanja. Izrazila je želju da se radionice nastave, posebno kreativnog pisanja.
Paula Zore iz udruge Skribonauti istaknula je kako su ovakvi projekti već uobičajeni u zemljama zapadne Europe, a često se snimaju dugometražni filmovi, stvaraju instalacije, postavljaju predstave… Slično se događalo i u hrvatskim zatvorima, do stupanja nesretnog zakona na snagu.
Zaključak je tribine da, unatoč entuzijazmu udruga civilnog društva da provode ovakve projekte, oni neće potrajati bez jače institucionalne i financijske podrške. Ovisiti o inicijativi jedne ili nekoliko udruga nije dovoljno, posebno kada se u obzir uzme kvaliteta projekta i učinak koji isti ima na zatvoreničku populaciju, koja se rehabilitira konzumirajući i stvarajući vlastiti umjetnički i kreativni sadržaj.
Piše: Marino Čajdo
