Objavljeno

Kina: ‘soft power’ aktivizam ili kako djelovati u sivoj zoni

Prije gotovo jednu godinu, na dan uoči Međunarodnog dana žena, kineske vlasti privele su skupinu mladih aktivistica. Njihov zločin bio je planiranje akcije upozoravanja na nasilje nad ženama. Nakon 37 dana u zatvoru tzv. ‘feministička petorka’ je napokon oslobođena, no ovaj događaj pokazao se kao znakoviti uvod u vrlo turbulentnu godinu za pokret za ženska prava u Kini.

Ironično je da se 2015. također obilježila 20. godišnjica UN-ove Svjetske konferencije o ženama u Pekingu, koja je u mnogim pogledima dala poticaj kineskom pokretu za ženska prava. Unatoč početnom uzletu, broj aktivista/kinja u Kini danas je vrlo malen, kaže Li Dan, osnivač udruge Crossroads Centre i direktor Kineskog ženskog filmskog festivala (China Women’s Film Festival – CWFF), prvog i jedinog filmskog festivala u Kini čiji su fokus žene.

Osim CWFF-a, udruga je do sada organizirala mnoga druga događanja vezana za žene, LGBTIQ zajednicu, oboljele od AIDS-a i druge marginalizirane skupine. Također je do 2014. bila suorganizatorica Beijing Queer Film Festivala koji se tijekom svojih 14 godina postojanja često nalazio na meti pekinške policije. Sama udruga nalazi se u svojevrsnom limbu što se tiče svojih aktivnosti, budući da nevladina udruga ovakvog tipa zapravo nema načina da registrira filmski festival.

Li Dan

“Zbog razvoja slobodnog tržišta u Kini vlada je popustila upravljanje u tom području i to je postala siva zona. Iako je festival ilegalan, dok god ne otvaramo osjetljive teme, vlada se neće miješati”, kaže Li.

Unatoč tome, postaje sve teže manevrirati kroz tanku granicu dozvoljenog i nedozvoljenog. U rujnu je kineski premijer Xi Jinping sudjelovao na sastanku UN-a kojim je obilježena 20. godišnjica Konferencije o ženama i Pekinške deklaracije. Prema anonimnim navodima, vlasti su upozorile aktiviste da ne organiziraju vlastite komemoracije ovog događaja. To pokazuje da, unatoč tome što se Kina službeno drži načela da ‘žene drže pola neba’, koje je slavno proklamirao Mao, država s nepovjerenjem gleda na borce/kinje za ženska prava.

Još jedan zabrinjavajući primjer pooštravanja pritiska bilo je zatvaranje Pekinškog centra za pravno savjetovanje žena Zhongze krajem siječnja ove godine. Centar je, između ostalog, lobirao za ukidanje zakonske rupe koja je omogućavala osobama krivim za seksualne zločine nad maloljetnicima da budu optuženi za “spolne odnose s maloljetnim prostitutkama” i tako dobiju smanjenu kaznu. Zakon je nakon godina borbe i nekoliko dramatičnih slučajeva napokon izmijenjen prošle godine. Gledajući izvana, teško je razumjeti zašto bi kineske vlasti sprečavale rad udruga koje pokušavaju riješiti ovako važne probleme.

“Ovo ne znači da se vlada protivi ženskim pravima,” objašnjava Li Dan. “Vlada ne voli kad im se nevladina udruga suprotstavlja i traži pravne reforme jer bi to moglo dovesti do lančane reakcije. Izmjena neosjetljivog zakona vezanog za žene mogla bi dati nadu i hrabrost cijelom civilnom društvu.”


Wang Yu

Gledajući širi kontekst, kineske nevladine udruge u posljednjih nekoliko godina nalaze se pod sve većim pritiskom, čija je kulminacija započela u lipnju 2015. Od tada su uhićeni deseci aktivista, odvjetnika za ljudska prava, kao i boraca za prava radnika, uglavnom pod optužbom za “poticanje subverzije državne moći”. Među njima se nalazila i jedna od najpoznatijih kineskih odvjetnica za ljudska prava Wang Yu, koja je zastupala jednu od pripadnica ‘feminističke petorke’. Uhićenja su također popratila otkazivanja brojnih događanja.

Uzevši u obzir napetu atmosferu, nije iznenađujuće da mnoge udruge smatraju da je bolje ne isticati se previše, okrećući se ‘soft power’ metodama, poput filmskog festivala.

“To nije oblik aktivizma koji je previše direktan i koji bi mogao potaknuti negativnu pažnju, već je poprilično zaobilazni način da se poruka prenese”, dodaje Cyrielle Nifle koja radi kao međunarodna koordinatorica festivala.

Cyrielle Nifle

Prije incidenta s ‘feminističkom petorkom’ pokret za prava žena nije u tolikoj mjeri privlačio pozornost vlasti. Jedan od razloga za to jest da službena politika podržava napore u promicanju ravnopravnosti, što je pokazalo i usvajanje prvog kineskog zakona o obiteljskom nasilju u prosincu 2015.

No također je na to utjecala činjenica da ženske udruge danas u Kini imaju marginalnu ulogu i da mnogi Kinezi nemaju interesa, niti vjeruju da postoje problemi vezani uz diskriminaciju žena.

“Budući da je ravnopravnost spolova bolja nego u zemljama poput Indije, Japana i drugih država te ne postoji ekstremno suzbijanje ženskih prava, obični muškarci i žene ne vide rodnu diskriminaciju oko sebe”, nastavlja Li Dan, dodajući da zbog službene vladine politike gotovo svi vjeruju da Kina ima rodnu ravnopravnost.

No, statistike govore nešto drugo. Globalni indeks jaza između spolova Svjetskog gospodarskog foruma Kinu stavlja na 91. mjesto od 145 zemalja (UNPD daje laskaviju procjenu s 40. mjestom na ljestvici indeksa rodne neravnopravnosti). Iako su u posljednjih 20 godina zabilježena pozitivna kretanja u obrazovanju i danas više Kineskinja završava fakultet od svojih kolega, nakon ulaska na tržište počinju se suočavati s problemima. Iako je Kina tradicionalno imala visoku zastupljenost žena u radnoj snazi, najvišu u Aziji, posljednji trendovi pokazuju da se ona smanjuje, a također se povećava jaz između plaća.

Ovakva kretanja potječu od promjena u odnosu prema ženama, koje su ranije u skladu sa socijalističkim vrijednostima barem nominalno, ako ne uvijek u stvarnosti, držale jednaku ulogu u društvu. Od početka ekonomskog otvaranja kineski vođe počeli su oživljavati tradicionalne konfucijanske vrijednosti u pokušaju da “harmoniziraju” društvo koje se ubrzano mijenja.

Bombardirane porukama medija i pod pritiskom njihovih uglavnom tradicionalnih obitelji, mnoge kineske žene danas smatraju kako bi do 27. godine trebale ostvariti idealnu sliku žene i majke. One koje ne udovolje takvim očekivanjima ponekad se stigmatizira nazivom “preostala žena” (shèngnǚ). Unatoč tome postoji jasan otpor protiv “raka ‘straight’ muškaraca” (zhínán ái), kako se u Kini naziva bolest patrijarhata, no on nije dovoljno prisutan u ‘mainstreamu’.

“Najveći problem jest da područje masovnih medija i kulture sve više podilazi muškarcima i umanjuje rad žena. To je potpuno drugačije od 1980-tih., žene su pretrpjele veliki korak unazad u kreativnim industrijama,”  kaže Li. “To je slično situaciji u SAD-u. Da bi zadovoljili publiku, u kapitalizmu komercijalni filmovi posebno oblikuju muške i ženske uloge prema preferencijama publike. To je najsigurniji i najučinkovitiji način za zarađivanje novca. Drugačije rečeno, žena se jednostavno može oblikovati da bude lijepa, seksi i pokorna muškarcu.”

CWFF u tom smislu predstavlja priliku da se žene vide na drugi način te da se otvori dijalog o njihovim problemima, ali i o problemima drugih marginaliziranih skupina.

“Razgovaramo o feminizmu, aktivizmu, queer ženama, nasilju u obitelji, seksualnom uznemiravanju i silovanju, trgovini ženama i prostituciji, u Kini i diljem svijeta”, opisuje Cyri­elle Nifle neke od festivalskih susreta. “Neki od filmova potakli su mnogo debata i reakcija. Članovi publike podijelili su vlastite priče i iskustva o spolnoj diskriminaciji u traženju posla, a također smo razgovarali o rodnim ulogama u suvremenoj Kini. Osobit je naglasak stavljen na ideju ‘snažnih žena’ i inhibiciju te ideje u tradicionalnoj kineskoj kulturi.”


Organizatori/ce CWFF-a, Foto: CWFF 

Iako je CWFF do sada nije nailazio na probleme, za razliku od već spomenutog Beijing Queer Film Festivala ili Beijing Independent Film Festivala, u budućnosti bi se mogao suočiti s ponešto drugačijim preprekama. Kineska vlada je u svibnju 2015. objavila nacrt novog zakona o upravljanju stranim nevladinim udrugama kojim bi se one stavile pod veću kontrolu, osobito u pogledu financiranja izvana. CWFF i njegova udruga većinu svojeg novca dobivaju od stranih veleposlanstava u Kini i nemaju načina za prikupljanje sredstava u zemlji.

“To je najučinkovitiji način jer bez sredstava se ne može raditi ništa utjecajno, a nevladine udruge se ne mogu razvijati”, istaknuo je Li. “Na ovaj način se ne moraju koristiti intenzivnije strategije u rješavanju druge skupine, kao što su npr. prošlogodišnji događaji. Naravno, bez obzira na to hoće li se zakon usvojiti ili ne, budućnost organizacija za ljudska prava je jednaka, odnosno prostora će biti sve manje i sve će teže biti dobiti sredstva izvana.”

Da sve nije tako sivo dokazuje primjer Fan Popo, koji je dobio bitku protiv cenzure vlasti koje su skinule njegov dokumentarni film o gay pravima Mama Rainbow s kineskih video streaming servisa. Nažalost to je rijetka dobra vijest na kineskoj nevladinoj sceni, koja bi se u ovoj i sljedećoj godini mogla suočiti s još gorom sudbinom.

Piše: Maša Borak


Povezano